KAZNAČIĆ, Antun

KAZNAČIĆ, Antun (Casnachich, Kaznacich), pjesnik (Dubrovnik, 28. IX. 1784 — Dubrovnik, 1. IV. 1874). Potomak obitelji Petrovićâ iz Slanoga, kojoj je prezime promijenjeno prema naslovu mjesnoga starješine (kaznac) što su ga nosili neki članovi. Polazio Collegium Rhagusinum, u Genovi predavanja iz pomorskoga i trgovačkoga prava te u M. F. Galjufa iz retorike, latinskoga i talijanskoga pjesništva, a u Rimu 1812. završio pravni studij. Bio je kancelar u konzulatu Dubrovačke Republike u Genovi 1803–05, službovao u trgovačkoj kući Pozza—Barzolesi u Carigradu 1806–07. te u Dubrovniku 1808–10. kao arhivar u kotarskom upraviteljstvu i sudski savjetnik, potom tajnik za bokokotorske poslove i od 1812. odvjetnik. Dobar poznavatelj i svjesni nasljedovatelj starije dubrovačke književne tradicije, s lakoćom i elegancijom pisao je prigodnice i pohvalnice na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku (I. Skakocu 1823, T. Krši 1826, caru Franji Josipu 1827, V. Getaldiću i Šišku Getaldiću Gunduliću 1828, F. M. Appendiniju 1837, Pjesnicki vienaz B. Albertiniju 1839, Đ. Feriću Gvozdenici 1845, Na cjast svetog Vlasi Mucenika 1848, J. Rajačiću 1849) – dijelom samostalno objavljene u Dubrovniku – refleksivne pjesme baroknoga stila i suvremene motivske koncepcije (Varka), šaljive kolende (O. Franu Appendiniu) te maskerate i komične poeme (Suze Prdonjine). Izbor što ga je pripremio objavljen je posmrtno u Dubrovniku 1879. u zbirci Pjesme razlike. U poeziju je uvodio likove dubrovačkoga puka (Rukotvorci), a u kulturnom nastojanju prepoznavao skrb za narodni jezik (Dalmatinac i Dubrovčanin u Zadru – razgovor) te prigodničarskim stihovima podupirao slavensku koncepciju i nastojanja da se politički ciljevi ostvaruju pedagoškim i pjesničkim sredstvima (pjesma B. Petranoviću 1836). Oduševljen ilirskim pokretom, zagovarao je buđenje narodne svijesti i pridruživanje Dubrovnika i Dalmacije Hrvatskoj. God. 1839. poslao je S. Vrazu svoje pjesme za Danicu i u Dubrovniku primio I. Trnskoga, 1841. počasnom prigodnicom dočekao Lj. Gaja kao bliskoga suradnika – povjerio mu i rukopisnu ostavštinu M. M. Milišića, rukopise Ferića, S. i I. Đurđevića te mu posvetio Jeđupku tobožnjega A. Čubranovića – uputio poslanicu Obljubljenoj našoj braći Hrvatima i Slavoncima Dubrovčani (Dubrovnik 1848), a 1849. banu J. Jelačiću posvetio pjesmu prožetu oduševljenjem dubrovačkom slobodom, u kojoj vidi predložak slobode hrvatske građanske države. Zamiranjem veza s Gajem i ilircima, koji nisu uočili puninu njegova značenja, te prekidom suradnje u Danici, slabi i preporodna aktivnost u Dubrovniku, a K. ostaje donekle izolirana pojava u hrvatskoj književnosti. Objavio je i nekrolog učitelju Appendiniju (A perpetua onoranza del padre Fran. M. Appendini. Dubrovnik 1838, 13–35), prvi cjelovit hrvatski prijevod nekoga djela A. Manzonija (Peti svibnja. Zora dalmatinska, 1845), a posmrtno mu je tiskan prozni opis propasti Dubrovačke Republike (L’Epidauritano, 1896–97). Surađivao je u periodicima Gazzetta di Zara (1833–35, 1839), L’Epidauritano (1833–34), Danica ilirska odn. Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (1837, 1839, 1841, 1843, 1845, 1849), Ljubitel’ prosvěštenija (1840, 1843), Kolo (1843), Serbskij narodnyj list’ (Pešta 1843), Zora dalmatinska (1845–46, 1849), Rimembranze della settimana (1848), Dubrovnik (almanah, 1849), Glasnik dalmatinski (1849), Srbske novine (Beograd 1849), Biser (1863) i Dubrovnik (zabavnik, 1868). Uvršten u Pet stoljeća hrvatske književnosti (28. Zagreb 1965) te u izbore Vienac gorskog i pitomog cvietja (Dubrovnik 1872), Sveti Vlaho (Dubrovnik 2001), Ustani bane (Zagreb 2001) i Hrvatski književni romantizam D. Jelčića (Zagreb 2002). Njegovi rukopisi i građa o njem čuvaju se u Arhivu HAZU, NSK i Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Potpisivao se i A. C. Pučanin.