KOS, Vinko

KOS, Vinko, pjesnik (Vučetinec kraj Lopatinca, 10. VII. 1914 — ?, 1945). Polazio franjevačku gimnaziju u Varaždinu i bogosloviju u Škofjoj Loki, u Zagrebu maturirao 1940. u klasičnoj gimnaziji te do 1943. polazio studij hrvatskoga i njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu. Nestao nakon bleiburške tragedije u svibnju 1945. Javio se stihovima u đačkom listu Zora 1932. Prva mu je pjesnička zbirka Vodopad (1939), mladoliričarski obilježena simbolima prolaznosti i nestalnosti (jesen, voda), traganje za trajnijim osloncima u duhovnosti, meditativnosti i iskustvu zemlje. Transcendenciju unutarnjega svijeta, preispitivanje pozicije pjesnika i smisla stvaranja nastavlja u zbirci Kipar (1941), s kulminacijom u ciklusu s tematikom križnoga puta, simbolom stradanja za dobro, a poemom Šišmiš (1943) otkriva suvremenu, a i osobnu tragiku u zloslutnoj viziji smrti. Divljenje i duboku privrženost zemlji i međimurskomu zavičaju iskazuje u pučkim popijevkama nadahnutoj kajkavskoj zbirci pjesama himničkih raspoloženja i baladičnih tonova Lada (1944), koja je po strukturnim, generičkim i versifikatorskim obilježjima svrstana među najvirtuoznije napisane hrvatske dijalektalne zbirke (Z. Bartolić). Na poticaj A. Stepinca počeo se baviti pedagoškim radom: izradio program dječje lektire te osnovao i prema suvremenim pedagoškim načelima u Zagrebu vodio ustanovu za odgoj djece predškolske dobi Dječji grad (1942–45). Za djecu i pisao; kao samostalne knjižice u Zagrebu objavio priču Božićne zvjezdice (1941), zbirku pjesama Zlatna jabuka (1942) i domoljubno intonirane pripovijetke s motivima iz hrvatske prošlosti Divlji dječak (1943), Dušenka (1943) i Planinski dječak (1944, 1945²), a 1967. L. Kordić mu je objelodanio zbirku pjesama Zlatni orasi. Književni prilozi, prijevodi i osvrti tiskani su mu u periodicima Anđeo čuvar (1936–40), Luč (1936–42), Hrvatska revija (1937–39, 1941, 1943–44), Hrvatska straža (1937–38), Omladina (1937–40; Hrvatska mladost, 1943–44), Glasnik sv. Ante (1938–39, 1941), Hrvatsko jedinstvo (1938–40), Obitelj (1938–39, 1941, 1944), Hrvatska smotra (1939, 1942–44), Hrvatski sjever (1939), Hrvatski ženski list (1939–40, 1943–44), Seljačka omladina (1939), Hrvatska mladež (1941), Hrvatski narod (1941–45), Neue Ordnung (1941–42), Plava revija (1941–43), Ustaška mladež (1941–43), Ustaška uzdanica (1941–45), Prosvjetni život (1942–43), Spremnost (1942–44), Hrvatski krugoval (1943, 1945), Hrvatska misao (1944), Nova Hrvatska (1944–45), Ustaša (1944–45), Vienac (1944) te posmrtno u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1955), Maruliću (1986), Forumu (1996) i Kaju (1998). Prevodio je R. M. Rilkea, R. Tagorea, P. Verlainea, M. Eminescua, a njegove su pjesme prevođene na talijanski (Il melograno. Zagreb 1942; Poeti croati moderni. Milano 1942), njemački (Kroatiens Seele im Lied. Zagreb 1943), španjolski i rumunjski te uglazbljivane (J. Gotovac, Dom; I. Sokač, Cmreki v snegu spiju; Lada Kos, Ljubav, Veter). Zastupljen u Almanahu hrvatskih sveučilištaraca (1938), antologijama Lirika hrvatskih sveučilištaraca (1939), Hrvatska domovina (1942), Novija hrvatska lirika između dva rata (1942), Lovori novije hrvatske rodoljubne pjesme (1943), Pjesme o majci (1944), Gorki med (1986), Poezija zajedničkoj radosti (1986), U sjeni transcendencije (1987), Skupljena baština (1993), Kip domovine (1996), Majci, Kraljici mira i Mila si nam ti jedina (obje 1998), Rieči sa zviranjka (1999), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001), objavljenima u Zagrebu, te Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Hrvatska iseljenička lirika (Rim 1974) i Duša duše Hrvatske (Mostar 1988). Rukopisna ostavština u posjedu je obitelji. Služio se pseudonimima Čika Nika, Čiča Nika i Vincek Kos.