KOSIRIĆ, Josip

KOSIRIĆ, Josip (Kosirić Teodošević, Cosserich Teodosio), biskup (Šibenik, 1. XI. 1722 — Trogir, 3. III. 1802). Posljednji muški izdanak šibenske obitelji koja je stekla hrvatsko-ugarsko plemstvo i mletački naslov conte. Svojemu prezimenu dodao majčino Teodosio (Teodošević). Teologiju studirao u Rimu, za svećenika zaređen 1747, a doktorat obaju prava postignuo 1767. na Sveučilištu u Padovi. Nakon povratka u rodni grad više godina bio župnik u četirima župama Šibenske biskupije (za župnika crkve sv. Lovre u Donjem Polju izabran 1760) i mitronosni opat samostana sv. Lovre; postao kanonikom, arhiđakonom i generalnim vikarom te bio biran za biskupskoga pohoditelja. Kao nadarbenik popravio je šibensku crkvu Svetoga Duha te za nju 1763. nabavio Gospinu sliku. God. 1781. upravljao trogirskom Crkvom, a 1787. bio župnik i primicerij biskupske crkve u Šibeniku. Te je godine postavljen za korčulanskoga biskupa, bio posvećen u Veneciji i tiskao pastirsko pismo. Kao biskup poduzeo je graditeljske zahvate kojima je korčulanska prvostolnica barokizirana. Iz prezbiterija je uklonio stara korska sjedala i u V. Tironija 1796. naručio nova, smještena u kapelu sv. Roka s obiju strana oltara Gospe od Karmela. U dubrovačkoga drvodjelje Rafaela Gleđa dao izraditi dvije kasnobarokne propovjedaonice (njima 1798. zamijenio stare) i pjevalište, što ih je oslikao Bernardin iz Dubrovnika. God. 1800. naručio je orgulje u G. Moscatellija u Veneciji. Unatoč protivljenju općinskih vlasti, klera i puka, na svodu prvostolnice dao je izvesti ravni strop sa štukaturama i velikom kartušom iznad glavnoga oltara. Zatvorio je lukove matroneja i u niše stavio kipove apostola, uklonio veliko drveno raspelo iznad glavnoga oltara, 1791. ožbukao zidove, nabavio u Veneciji novo mramorno svetohranište, drvenu skulpturu Pietà (pripisivano G. R. Donneru), kupio 1792. mnogo crkvenoga ruha, dobavio iz Rima moći sv. Vicence i ranokršćanskoga mučenika sv. Teodora, koji se od tada u Korčuli štuje kao suzaštitnik grada. Sastavio je izvješća o pohodima svoje biskupije 1789. i 1796 (nalaze se u biskupijskom arhivu), izvješće koje je o prvom pohodu poslao Svetoj stolici 1790, a u Arheološkom muzeju u Splitu čuvaju se rukopisi njegovih 20 propovijedi (13 na hrvatskom i sedam na talijanskom jeziku) koje je skupio F. Carrara. Prikupio je povijesna vrela o Korčulanskoj biskupiji, uglavnom iz arhiva obitelji Arneri, i tiskao ih pod naslovom Stampa mons. vescovo di Curzola contro la comunità radi parnice koju je vodio s korčulanskom općinom (danas u arhivu Šibenske biskupije te DA u Dubrovniku). U Opatskoj riznici u Korčuli čuva se njegov portret, rad nepoznatoga mletačkoga slikara iz XVIII. st. Bio je posljednji biskup koji je stolovao u Korčuli. Svoju knjižnicu ostavio je franjevačkomu samostanu sv. Lovre u Šibeniku.