KAŽOTIĆ

KAŽOTIĆ (Casotti, Kazoti), trogirska obitelj. Potječu od Kažota (u. nakon 1242) koji se prvi put spominje 1216, a 1227. zabilježen je kao sudac. Prvi se put obiteljsko ime koje nije u funkciji filijacije spominje u zapisku iz 1362, kad je Donatov sin, biskup Nikola (1320–1371) zabilježen kao Nicolaus de Cazottis. Tvrdnja C. G. F. Heyera von Rosenfelda da su se izvorno zvali Domić te da je Casotti romanizirani oblik, ne može se potvrditi u sačuvanim izvorima. Nijedan pripadnik obitelji nije tako zabilježen, ali se ni jednom ne susreće ni oblik Kažotić, koji se tek od druge pol. XIX. st. počeo pripisivati biskupu → AUGUSTINU. Tijekom srednjega vijeka Kažotići su bili jedna od najutjecajnijih trogirskih plemićkih obitelji. Nikola (u. oko 1317), sin začetnika obitelji i otac biskupa Augustina, bio je egzaminator, sudac i konzul. Među biskupovim nećacima Nikola Donatov bio je trogirski biskup od 1362. do kraja 1371. Bio je u dobrim odnosima s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. Anžuvincem, kojemu je 1357. predvodio trogirsko izaslanstvo. Nikolin izbor za biskupa dovodi se u svezu s kraljevim nastojanjem da na čelo trogirske Crkve dovede odana čovjeka. Drugi je nećak biskupa Augustina Augustin Kažotov (u. 1387), koji je više puta obnašao dužnost komunalnoga sudca i rektora. Njegova unuka Nikolota Kažotova, žena Jakova Sobote, 1438. dobila je dopuštenje za gradnju kapele sv. Jeronima u trogirskoj katedrali sv. Lovre; nakon smrti gradnju je na temelju oporuke iz 1444. završio njezin nasljednik Petar Andreis. Od njezina brata Martina (u. 1479), koji se odselio 1447. u Belluno, vjerojatno je potekla talijanska grana obitelji. Sinovi Donata (u. 1437) Augustina Kažotova utemeljitelji su dviju obiteljskih grana, Kažot starije i Luka (u. oko 1481) mlađe. Kažot, koji se 1442. oženio dubrovačkom plemkinjom Katarinom Crosio, bio je u 1430-ima i 1440-ima egzaminator i sudac. Oporukom iz 1459. sva je svoja dobra ostavio sinu Donatu, a u slučaju da njegovi sinovi i kćeri ostanu bez zakonitih nasljednika, nasljedstvo je trebalo pripasti potomcima njegova brata Luke. To se i dogodilo smrću Donatova unuka Donata u pol. XVI. st. Naknadnim brakom posljednjega ozakonjeni su njegovi sinovi Ivan i Augustin i primljeni u plemićko vijeće. Augustinov potomak Augustin Nikolin (1664–1707) bio je svećenik trogirske katedralne crkve. Ta grana izumrla je u muškoj lozi 1727, a nasljednica svih dobara postala je njegova nećakinja Elizabeta (1687–1762), žena Josipa (1688–1761) iz šibenske grane. — Utemeljitelj mlađe grane, Luka, spominje se od 1422, a 1448–49. i 1467. bio je trogirski izaslanik u Mlecima. Od njegovih unuka, braće Dujma (u. prije 1551) i Ivana (u. prije 1557) potječu dva ogranka. Potomci Dujmova mlađega unuka Jakova Augustinova (rođ. oko 1538, u. oko 1624) nastavili su obiteljski plemićki kontinuitet. Austrijske su vlasti 1823. potvrdile plemstvo braći Ivanu Antunu (rođ. 1776) i Henriku Ignacijevu (1777–1836). S piscem → MARKOM, sinom Ivana Antuna, izumire 1842. plemićka grana u muškoj lozi. — Od Dujmova starijega unuka Dujma Augustinova (u. 1620) potječe jedna od mnogobrojnih građanskih grana. Njegov nezakoniti sin Krstitelj (1581–1639) oženio se 1628. šibenskom plemkinjom Klarom Križančić. Njegov stariji sin Ivan Dujam (rođ. 1632) bio je upravitelj (governador) trogirskih kaštela i osnivač šibenske grane. Njegov pak mlađi sin Ivan (rođ. oko 1681, u. 1743) bio je pomoćnik zapovjednika hrvatskoga konjaništva i član plemićkoga vijeća grada Skradina. Mletački mu je Senat za zasluge 1728. dodijelio naslov conte veneto, vrijedeći za sve njegove muške nasljednike. Ta grana izumrla je u XIX. st. Krstiteljev mlađi sin Mihovil otac je Jerolima, osnivača druge šibenske grane obitelji (izumrla 1826), i spomenutoga Josipa. Josipov nećak i nasljednik Petar (rođ. oko 1712, u. 1768) doselio se oko 1753. u Trogir, gdje se oženio Marijom Gavallà. Njegov je sin vjerski i povijesni pisac → AUGUSTIN. Augustinov nećak Šimun (1793–1862) napisao je 1852. hagiografski spis Vita del Beato Augustino Casotti chiamato dai Slaui Cazotti, Casotta, o Cassotti (čuva se u fondu M. Ivčevića u DA u Splitu). — Ivan Alvižev (u. 1623), iz mlađega ogranka, stekao je vjenčanjem s trogirskom plemkinjom Filipom Andreis oko 1575. u nasljeđe dijelove sela Prgometa i Prapratnice. Njegov pak unuk Ivan Blažev (1651–1712), oženjen Marijom, kćeri mletačkoga guvernera Marka Bianchija iz Krete, isključen je iz trogirskoga plemstva 1685. Ivanov sin Alviž (rođ. 1688) kao udovac postao je svećenikom.