KERESTURI, Josip

KERESTURI, Josip (Keresztury, Körösztury; Josephus, József), pravni i politički pisac, pjesnik (Štrigova, 20. II. 1739 — Varaždin, 27. I. 1794). Gimnaziju polazio u Varaždinu i Kőszegu. Pristupio Družbi Isusovoj 1754, nakon novicijata u Beču specijalizirao humanističke discipline u Győru 1757. i studirao filozofiju u Grazu 1758–59. Bio je gimnazijski profesor u Trnavi 1760–62. i Zagrebu 1763–64, nakon čega je napustio Družbu i u Grazu studirao pravo. Od 1767. u Varaždinu odvjetnik i javni bilježnik. Oko 1775. u Beču postao dvorskim agentom (agens aulicus) za Ugarsku i Transilvaniju te 1776. pokrenuo i do 1785. uređivao političke novine na latinskom jeziku Ephemerides Vindobonenses, uklopivši ih u nov školski sustav Marije Terezije (Ratio educationis, 1777) i namijenivši ih školskoj uporabi, osobito promicanju latinskoga, geografije i povijesti. Suvremenici su ga svrstavali među ugledne bečke javne djelatnike i literate, a Josip II. mu je za zasluge u dvorskoj službi podijelio 1786. plemstvo s pridjevkom »de Szinerszek« (de Szinerszegh). Pripadao je masonima te se potpisivao i imenom Plutarchus. Na poč. 1790-ih vratio se u Varaždin. — Napisao prigodnice, danas poznate samo po naslovima (Dialogus inter Charontem et Pankl poetam; Elegia in nuptias Josephi II et Josephae imperatricis; In mortem imperatoris Francisci; Elogium magnae Mariae Theresiae die 29. Novembris anni 1780. cum summo populorum suorum luctu e vivis sublatae), elegiju u čast Hrvatskomu kraljevskomu vijeću (Elegia de Consilio regio pro Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae regnis Varasdini erecto. Zagreb 1767) i pjesmu u povodu smrti zagrebačkoga biskupa I. Paxyja (In obitum Joannis Baptistae Paxy, episcopi Zagrabiensis. Beč 1773). Sastavio više pravnih, političkih i povijesnih djela. Introductio (1788) i Constituta regia (1788–1789) priručnici su za državne službenike na latinskom i njemačkom jeziku, pregledi i komentari upravnih reforma i zakona Josipa II, a De veteri instituto rei militaris Hungaricae (1790) opsežna povijesno-pravna rasprava o ustanovama viteštva i insurekcije. Služeći se vrelima i literaturom, u njoj je donio i pregled ugarske političke i vojne povijesti, a posebnu pozornost posvetio je vojnim pohodima i ratovima. Na djelo je polemički reagirao J. Bárdosy (Animadversiones historico-critico-diplomaticae in opus De insurrectione nobilium. Budim 1792). U promijenjenim političkim prilikama nakon smrti Josipa II, pod pseudonimima Eleutherius Pannonius i Joannes Pantophelius, objavio literarno-političke rasprave (naziva ih vizijama ili snovima) u kojima je osudio sve vladarove reforme osim u pitanjima vjerske snošljivosti i, dijelom, cenzure. U djelu Josephus II. in campis Elysiis (1790) u obliku dijalogâ između Josipa II. i Marije Terezije te ugarskih kraljeva kritizirao navlastito centralizam i germanizaciju, a u alegorijskim raspravama Leopoldus II. in campo Rákos (i dodatku Commentarius in mirabiles visiones, oboje 1790) i Mirabilia fata (1791) zamišljao nov procvat Monarhije, osobito Ugarske, pod Leopoldom II. Stavši u obranu zagrebačkoga biskupa i Kaptola od optužba u spisu koji sadržava i prijedlog reforme klera, potkraj života u Varaždinu napisao polemičnu raspravu Vindiciae cleri Zagrabiensis (1793). Pripisuje mu se autorstvo napitnice Nikaj na svetu lepšega ni, zabilježene u zbirci hrvatskih pjesama M. Mahanovića 1814 (objavio F. Fancev 1937). — Premda se u simboličko-političkim i programatskim djelima nazivao Mađarom i zastupao mađarsku državnu ideju, narodnosno se odredio već za pristupanja Družbi Isusovoj, kad je izjavio da govori materinski jezik hrvatski i latinski te osrednje mađarski i njemački. Nakon 1790. nastupao kao ideolog plemićke reakcije na reformni sustav Josipa II, ali je – prihvativši suvremene prosvjetiteljske ideje – ostao privržen Hrvatskoj, što se ponajprije očituje u njegovim stajalištima o jeziku – u obrani latinskoga i osudi nastojanja da se u Hrvatskoj mađarski uvede kao službeni. Njegova je djelatnost na poč. 1790-ih usporedna s političkim nastojanjem hrvatskoga plemstva – slika onodobnoga staleškoga sustava i njegovih dvojba, moći i nemoći pripadnika plemićke »nationis croaticae«, ali i navještaj novih hrvatskih protonacionalnih ideologija u osvit preporoda. Prigodnice su mu spjevali M. Šilobod Bolšić (Josepho Köröszturi, laureato poeta. Zagreb 1772) i prijatelj J. Krmpotić (Cvil, i suze djetinske nad umirajuschim roditeljem. Beč 1794).