KOŠUTA, Leon

traži dalje ...

KOŠUTA, Leon (Leo), književni povjesničar (Jelšane, 31. III. 1922 — Pariz, 25. XII. 2001). U Zagrebu nakon završene klasične gimnazije 1939. studirao arheologiju i slavistiku do 1942. na Filozofskom fakultetu, potom kao stipendist talijanske vlade u Rimu, gdje je 1944. diplomirao i 1946. doktorirao tezom o M. Držiću. Od 1947. kao asistent zagrebačkoga Historijskoga instituta JAZU proučavao glagoljske rukopise, a 1954. emigrirao u Pariz, gdje je – položivši viši bibliotekarski ispit, od 1956. u Odjelu za periodiku, a potom kao voditelj jugoslavenskoga odjela za nabavu knjiga u Nacionalnoj knjižnici – nastavio proučavanje hrvatskoga humanističkoga i renesansnoga kruga. Umirovljen 1985. Zaokupljen navlastito Držićem, u Sieni je istraživao njegov život i školovanje na tamošnjem Sveučilištu te u dvjema studijama u rimskom časopisu Ricerche slavistiche (1961, 9, 1964, 12; hrv. prijevodi Prolog, 1982, 51–52, Mogućnosti, 1968, 11) iscrpnom biografskom i stilističkom analizom te prevrjednovanjem utjecaja sienskoga pučkoga kazališta i eruditne komedije, poglavito temom obrnutoga svijeta u komediji Dundo Maroje i naknadnim otkrićem Držićeva pisma kao rektora sienske Sapienze (Mogućnosti, 1972, 10) dao izniman prinos modernoj držićologiji. U izdanjima pak Les Croates et la civilisation du livre (Croatica Parisiensia, 1986, 1), Mogućnosti (1991), Colloquia Maruliana (1992), Cahiers croates (Pariz 1997, 1–2; supokretač), Most (1999) i Studia Croatica (Buenos Aires 2002) podatcima o recepciji, cenzuri i spaljivanju primjeraka De institutione bene vivendi per exempla sanctorum M. Marulića proširio je spoznaje o njem i njegovu djelu u Europi, dopunio popis izdanja toga djela te prvi objavio jedan latinski epigram u pohvalu Maruliću. Surađivao i u publikacijama Luč (1941–42), Starine (1951, 1955), Riječka revija (1952), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci (1953), Zbornik Historijskog instituta JAZU (1954), Bulletino senese di storia patria (1980, 1982), Lias (Amsterdam 1980), Most (1991–92, 1994), Dani hvarskog kazališta (1992), Mogućnosti (1992), priredio i predgovorom popratio Glagoljske lošinjske protokole notara Mikule Krstinića i Ivana Božićevića 1564–1636 (Radovi Staroslavenskog zavoda, 1988, 9) te bio suautor opsežnoga izdanja Lo studio di Siena nei secoli XIV–XVI (Milano 1989). Zaslužan je za bratimljenje Dubrovnika i Siene, a osmislio je i potaknuo utemeljenje pariškoga Instituta za hrvatski humanizam i renesansu te Bibliotheque de l’humanisme et de la renaissance croate s prilozima na francuskom i drugim jezicima. God. 1996. primio nagradu Držićev zlatni pečatnjak. Ostavština mu je 2003. predana u HDA.

LIT.: M. Grgičević: Život je Držić (razgovor). Večernji list, 36(1992) 29. III, str. 17–18. — (Nekrolozi): L. Ž., Večernji list, 45(2001) 31. XII, str. 14. — Glas Slavonije, 83(2002) 17. I, str. 26. —Vjesnik, 63(2002) 17. I, str. 13. — M. Muhoberac, Hrvatsko slovo, 8(2002) 351, str. 28. — M. Rožman, Slobodna Dalmacija, 59(2002) 4. I, str. 53. — M. Tomasović, Colloquia Maruliana, 11(2002) str. 621–622. — S. P. Novak: Još jedan ćorak klerikalnih čistača hrvatske baštine. Vjesnik, 63(2002) 21. I, str. 11. — V. Horvat: Novaku kao da nije stalo do Lea Košute, nego samo do antiklerikalnog pamfleta. Ibid., 25. I, str. 13. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas. Zagreb 2003.
 
Jasmina Lukec (2009)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KOŠUTA, Leon. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/10303>.