KOVAČEVIĆ

KOVAČEVIĆ, pelješka pomorska obitelj. Ogranak roda Paravia. Prema zanimanju pripadnika obitelji u XVII. st. u vrelima su zabilježeni i s prezimenom Marangun (Marangunović), u XVIII. st. katkad kao Fabris. Prvotno su bili nastanjeni u Čikatića Selu (zvano i Kovačevića Selo) u Basiljini (danas zaselak Vignja), poslije i u Vignju, Orebiću, Kućištima i Dubrovniku. Zaselak Vignja po njima nosi naziv Kovačevići. Prema predaji potječu iz Hercegovine; N. Vekarić (1996) drži da je rod Paravia nekoć živio u Popovu polju, odakle su se doselili na Pelješac. Praotac je obitelji Petar Ivanović Paravia, koji se 1601. spominje kao kovač. Sin Antun Kovač (Antun Petrov Kovačević), vjerojatno drvodjelja, spominje se 1637. u svezi s nekom tužbom. Njegovi sinovi Petar i Mato (Matija) spominju se 1673–74. kao domaćini kuća u Čikatića Selu. Mato se spominje i 1654, također u svezi s tužbom, a vjerojatno je bio kalafat. Među njegovim potomcima istaknulo se više brodovlasnika i pomorskih kapetana na mletačkim i dubrovačkim jedrenjacima: sin Frano (rođ. oko 1655), s nadimkom Bello, unuci Luka (1688–1769), noštromo na dubrovačkoj navi, te Frano zvan Finjoko (u. 1774). Antun (Bello) bio je 1753–55. zapovjednik dubrovačke pulake »Madonna Conc. S. Biagio« te suvlasnik dvaju brodova, od kojih je pataku »S. Antonio Pad. S. Francisco Saverio« kupio 1742. u Senju. U drugoj pol. XVIII. st. pripadnici obitelji osobito trguju u Aleksandriji. Stjepan (1720–1796), kapetan dubrovačke nave »S. Vittoria« 1752–69, sudjelovao je 1772. prema nalogu dubrovačkih oblasti u prijevozu turskih postrojba iz Albanije u Egipat ili Siriju, a 1781. s kekjom je preživio brodolom kraj otoka Hvara. Bio je od 1752. suvlasnik 15 dubrovačkih jedrenjaka. Antuna (1726–1807), također kapetana nave »S. Vittoria« (1769–71), za rusko-turskoga rata (1768–74) zarobila je flota pod zapovjedništvom A. G. Orlova, a 1785. spominje se kao zapovjednik nave »Europa«. Frano (1738–1820), zapovjednik triju dubrovačkih nava (među njima »Europe« 1781–85), razvio je 1766. snažnu trgovačku djelatnost između Aleksandrije i Livorna, a 1791. dubrovačka vlada poslala ga je u misiju alžirskomu deju Sidi Hassanu. God. 1763–1807. bio je karatist u 17 jedrenjaka. Drugi Frano (1739–1815) bio je pak 1780–99. zapovjednik triju dubrovačkih brodova (pulaka i dvije nave) te 1782–1814. imao udio u devet jedrenjaka. Luka (1755–1824) je od 1773. plovio na mletačkim i dubrovačkim brodovima. God. 1782–89. i 1792–94. zapovijedao je pulakom »Gloria celeste« i trgovao u Aleksandriji, a 1776. i 1796. naručio je gradnju brodova u Trstu i na Korčuli. S dopuštenjem dubrovačke vlade izmijenio je 1797. u Napulju jarbole na svojoj navi »Europa« te je pretvorena u brik nazvan »Calipso«; zapovijedao njime do 1799. Nakon propasti Dubrovačke Republike jedan od brodova zaplijenili su mu Francuzi. Bio je 1778–1807. karatist u 15 dubrovačkih jedrenjaka. Mato (1758–1824) je zapovijedao kekjama »Amicizia« 1781. i »Diana« od 1791, od 1798. austrijskim brigantinom »Stella marittima« te bio suvlasnik pet dubrovačkih brodova. Na poč. XIX. st. pripadnici obitelji ponajviše sudjeluju u prijevozu robe s Levanta u Livorno, Genovu i Marseille. Mato (1768–1834) je 1790–92. bio zapovjednik pulake »Gloria celeste« te brigantina »Nuova gloria« od 1797, ujedno njegov suvlasnik. Osobito je trgovao u Livornu, gdje mu je 1799. francuska vojska za prijevoz trupa zaplijenila brod. Zapovijedao je i brigantinima »Paladin d’Ungheria« od 1816. te 1819–20. »Incombustibile«. Sebastijan (1771–1832), do 1797. zapovjednik nave »Europa« (poslije suvlasnik brika »Calipso«) te 1818. škune »Leda«, istaknuo se 1798. spašavanjem broda stradaloga u Pelješkom kanalu. Jedan od znamenitih kapetana u obitelji, Stjepan (1773–1832), trebao je 1798. pulakom »Gloria celeste«, kojom je zapovijedao od 1796, prevesti papu Pija VI. iz luke Castiglione della Pescaia u Cagliari, što se zbog izmjene papinih planova nije dogodilo. Potom je zbog gusarske blokade više mjeseci boravio u Bastiji, a 1799, u pratnji drugih dubrovačkih brodova, iz Livorna je u Cagliari prevezao sardinijskoga kralja Karla Emanuela IV. i njegovu obitelj. God. 1802–03. zapovijedao je brigantinom »Falcone«, 1794–1806. bio suvlasnik četiriju dubrovačkih jedrenjaka; umro od kuge u Carigradu. Među pomorskim kapetanima u XIX. st. istaknuli su se Luka (1796–1877), kapetan od 1825, Nikola Finjoko (rođ. 1827), zapovjednik barkova »Malaleel« 1869–72. i »Adamo« 1873. te kapetan Austrijskoga Lloyda od 1892, i Luka (rođ. 1868), kapetan od 1891, zapovjednik barka »Josip« 1893–95. i parobroda »Kate« 1897–99. Kapetan od 1825, Antun (1806–1887), zapovijedajući brigantinom »Airone« (1842–47), u pol. rujna 1845. poduzeo je putovanje iz Trsta do Londona te preko Bombaya u travnju 1846. doplovio u Guangzhou (Kanton), a na poč. kolovoza vratio se u Trst. Kao prvoga pomorca koji je brodom pod austrijskom zastavom doplovio do Kine, Ferdinand I. Habsburgovac odlikovao ga je 1847. Zlatnom medaljom s vrpcom za pomorske zasluge. God. 1852–53. i 1857–59. zapovijedao je brigantinom »Fama«. U drugoj pol. XIX. st. istaknuli su se braća Mato (1822–1869) i Frano (rođ. 1829), osnivači pomorskoga trgovačkoga društva »Braća Kovačević«, sinovi Stjepana (1791–1830), zapovjednika brigantina »Ongarese« od 1817. Mato je od 1851. upravljao podružnicom društva »Braća Mimbelli« u crnomorskim lukama Taganrogu i Mariupolju. Iskoristivši konjunkturu pomorske trgovine ruskim žitom u Europi, a nakon svađe s ujakom Lukom Mimbellijem, s bratom Franom – pomorskim kapetanom od 1849, zapovjednikom barkova »Favorita Mimbelli« 1850–54. i »Fama« 1854–56 – osnovao je 1857. vlastito društvo sa sjedištem u Marseilleu. Uspješnim poslovanjem te udjelom sitnoga kapitala s Pelješca društvo je posjedovalo škune »Annetta« i »Paolina«, brik »Elena Covacevich« te barkove »Stefano«, »Annetta Covacevich«, »Nuova fama«, »Alfredo Covacevich«, »Victor Covacevich«, »Clarisse Covacevich« i »Franz Kovačević« kojima su, među ostalima, neko vrijeme zapovijedali pripadnici obitelji. Nakon Matine smrti društvo nazaduje te 1879. pada u stečaj; brodovi su rasprodani na dražbi, što je bio velik udarac pelješkomu brodarstvu i sitnomu kapitalu. Propašću društva te razvojem brodova na parni pogon obitelj je postupno gubila prijašnje gospodarsko značenje. Braća su se istaknula i kao pristaše Narodne stranke, a Mato kao dobročinitelj Matice dalmatinske. Pripadnici obitelji spominju se i kao dioničari Pelješkoga pomorskoga društva (osnovano 1865) te kao suvlasnici barkova »Reu« i »Dub« te logera »Mathusalem«. Neki su se Kovačevići iselili u Sjevernu i Južnu Ameriku, neki i danas žive na Pelješcu.