Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KRŠNJAVI, Iso (Isidor, Izidor), povjesničar umjetnosti, političar, slikar i pisac (Našice, 22. IV. 1845 — Zagreb, 3. II. 1927). Nakon završene gimnazije u Vinkovcima 1863, bio tri godine suplent u gimnaziji u Osijeku, gdje je dobio prve slikarske pouke od H. Conrada von Hötzendorfa. Studirao je povijest, povijest umjetnosti i filozofiju 1866–69. na Bečkom sveučilištu (R. Eitelberger von Edelberg, C. Lützow, R. Zimmermann), na kojem je 1870. postignuo doktorat iz filozofije, slikarstvo na akademijama u Beču 1868 (J. N. Geiger) i Münchenu 1870 (J. L. Raab), 1871–72 (W. Diez) i 1877 (W. Lindenschmidt) te 1891. završio studij prava doktoratom na Sveučilištu u Grazu. Usavršivao se 1872–77. u Italiji (Venecija 1872–73, Rim 1873–77, Napulj 1874, Siena 1876), Beču i Münchenu (slikarstvo, arheologija), 1891. proučavao sustav pučkih, obrtnih i gospodarskih škola u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, a 1902. polazio predavanja na Sveučilištu u Leipzigu (K. Lamprecht, J. I. Volkelt, W. M. Wundt). Posredovanjem J. J. Strossmayera, 1877. postao izvanrednim profesorom Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, a iduće je godine njegovim nastupnim predavanjem Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti (Zagreb 1878) započela nastava povijesti umjetnosti i arheologije na Zagrebačkom sveučilištu; 1878–85. predavao i crkvenu umjetnost u Nadbiskupskom sjemeništu. God. 1891–95. obnašao je dužnost predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi, s koje je smijenjen zbog studentskih nemira za dolaska Franje Josipa I. u Zagreb te 1896. umirovljen. Vratio se na Sveučilište 1897. i do umirovljenja 1918. bio redoviti profesor povijesti umjetnosti i kulture. God. 1901. imenovan je članom Vještačkoga povjerenstva u svim umjetničkim pitanjima za koja je zainteresirana Zemaljska vlada. Svestranim djelovanjem oblikovao je hrvatski umjetnički i kulturni prostor posljednje četvrtine XIX. st. prema načelima historicizma, oslanjajući se na metode Eitelbergera von Edelberga te teorijske postavke G. Sempera i E. E. Viollet-le-Duca, zagovarajući povezivanje sveučilišta i muzeja, stilsko-kritičku analizu umjetničkih djela, izjednačivanje čiste i primijenjene umjetnosti, jedinstvo i čistoću stila u smislu »Gesamtkunstwerka«, prihvaćanje renesanse kao glavnoga historijskoga stila, ali i integraciju narodnoga izraza u umjetnički obrt i suvremenu arhitekturu, posebno jačanje hrvatskoga gospodarstva i kulturnoga identiteta obnovom kućne radinosti, razvojem umjetnosti i obrta te školovanjem stručnjaka (Kako da nam se domovina obogati? Vienac, 1874). Program hrvatskoga likovnoga, graditeljskoga i prosvjetnoga razvoja, utemeljen u Rimu sa Strossmayerom i L. Mrazovićem, provodio je preko katedre za povijest umjetnosti, Društva umjetnosti (DU) i Odjela za bogoštovlje i nastavu, ugrađujući u kulturni prostor tadašnju srednjoeuropsku razinu. U Zagrebu je 1879. aktivirao DU (suutemeljio 1868), bio mu tajnik i 1905–18. predsjednik. Usmjerivši ga u prvoj fazi na razvoj umjetničkoga obrta, osnovao je MUO 1880, Obrtnu školu s H. Bolléom 1882 (Statut i osnova Muzeja za umjetni obrt. Zagreb 1879; Predlozi za organizaciju obrtne nastave. Zagreb 1883) i Tkalačku školu 1887. Organizirao prvu izložbu DU 1879, Izložbu narodnih obrtnina 1881, ponajviše tekstilnih (prikupljajući izloške, proputovao Slavoniju i Srijem te napisao putopis Listovi iz Slavonije, 1882, s povijesnoumjetničkim i etnografskim podatcima), hrvatsko sudjelovanje s predmetima pučkoga i umjetničkoga obrta na izložbama u Trstu 1882–83. i Budimpešti 1885. Pokrenuo je 1886. prvi hrvatski povijesnoumjetnički časopis Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt, u kojem je prikazao kućnu industriju na budimpeštanskoj izložbi1886, bjelokosne pločice u Strossmayerovoj galeriji 1887, građevni narodni stil, vile na Josipovcu i Tuškancu te regulacijsku osnovu Zagreba1888. Istodobno je uredio Strossmayerovu galeriju, bio joj prvi ravnatelj (1883–86) i s Ć. Truhelkom sastavio katalog Sbirka slika Strossmayerove galerije Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb 1885). Suradnju s Bolléom kao graditeljem započeo je zauzimanjem za njegov projekt pregradnje župne crkve u Mariji Bistrici 1879. U obnovi i izgradnji kulturnih i umjetničkih spomenika isprva je bio posrednik, poticatelj i kritičar (katedralni kompleks u Zagrebu), potom naručitelj koji osigurava i odobrava proračunska sredstva. Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu (drži ga se najuspješnijim ministrom u povijesti hrvatske prosvjete i kulture) dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti oko 180 školskih, crkvenih i drugih javnih zgrada (gimnazija u Sušaku, projekt atelijera »Ludwig i Hülsner«; Muška učiteljska škola, Medulićeva ul., kbr. 33, izveo K. Waidmann; pregradnja Bolnice milosrdnih sestara u Ilici, kbr. 83–85, u školske svrhe; gradnja umjetničkih atelijera iz kojih će se razviti ALU; obnova grkokatoličke katedrale u Križevcima i saborne crkve u Pakracu, obje prema Bolléovim nacrtima), potaknuo je dogradnju i uređenje HGZ te dugo odgađanu izgradnju HNK. Vrhunski su mu ostvaraji pregradnja i uresivanje gornjogradske palače, sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu (Opatička ul., kbr. 10), i projekt Školskoga foruma na današnjem Trgu F. D. Roosevelta, zamišljeni kao spomenici škole i prosvjete te vizualni izraz duha antike i humanizma. U obnovi palače prema Bolléovu nacrtu i svojem dekorativnom programu kao iskazu klasične, humanističke i kršćanske kulture, idealizma i realizma, uz V. Bukovca, C. Medovića i majstore umjetničkoga obrta, okupio je mlade slikare i kipare (B. Čikoš Sesija, R. Frangeš Mihanović, O. Iveković, F. Kovačević, I. Tišov, R. Valdec) i podijelio im stipendije za nastavak studija u inozemstvu kako bi oživotvorili zadane teme, te ostvario »Gesamtkunstwerk« historicizma prožet duhom neorenesanse i prvu »galeriju« suvremene hrvatske umjetnosti. Od projekta pak velikoga trga u obliku zatvorenoga foruma sa skupinom zgrada u stilu talijanske renesanse (klasična i realna gimnazija, trgovačka škola, arheološki i prirodoslovni muzej, glazbeni zavod, školska crkva) izvedena je (prema projektu atelijera »Ludwig i Hülsner«) monumentalna zgrada srednjih škola (danas u istočnom pročelnom krilu Muzej Mimara). Proveo je reforme u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi (osnovao ženski licej i žensku stručnu školu te Graditeljsku u okviru Obrtne škole, uveo realnu gimnaziju, tjelovježbu i pjevanje kao obvezne predmete, reorganizirao trgovačke škole i Nautičku školu u Bakru i nabavio joj brod; odvojio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti i utemeljio Arheološki zavod, odredivši da njegov predstojnik ujedno bude ravnatelj Narodnoga muzeja), pokrenuo Nastavni vjesnik 1892, nabavio sadrene odljeve antičkih skulptura (danas u Gliptoteci HAZU i prostorijama Filozofskoga fakulteta u Zagrebu), knjižnice A. Springera, N. Zrinskoga i Lj. Gaja za NSK (ostavio joj svoje knjige) te numizmatičku i Nugentovu trsatsku zbirku antičke skulpture za Arheološki odjel Narodnoga muzeja. Iako je zagrebačkim umjetnicima bio mecena i voditelj, njegovo autoritativno vođenje DU i sukob s Bukovcem doveli su do njihove secesije iz DU i osnivanja Društva hrvatskih umjetnika 1897 (vratilo se u DU 1903), izložbe Hrvatski salon 1898. te početaka pokreta hrvatske likovne moderne. Kao predsjednik DU 1905. utemeljio je MG, a kao član odbora za izgradnju NSK 1909. glasovao je za projekt R. Lubynskoga, potom sudjelovao u utvrđivanju njezina ikonografskoga programa (glavninu izveli umjetnici koji su radili u Opatičkoj ul.). Objavio je nekoliko knjiga i više od 500 članaka, navlastito studija i kritika iz područja likovne umjetnosti, »teoretski upućen u umjetnost kao malo tko u nas« (V. Lunaček, 1914). Početno zastupajući herbartovski formalizam, estetičarska zapažanja naznačio je u epistolarnim Listovima o praktičnoj filozofiji (Dragoljub, 1868) te razradio u prvoj od Dvie radnje o umjetnosti (O slikovnoj ljepoti. Giovan Baptist Tiepolo. Zagreb 1876). Njegova knjiga iz 1883. o građevnim oblicima u starom vijeku i starokršćanskom graditeljstvu te estetskim načelima koja iz njih slijede, popraćena literaturom i ilustracijama, prva je takve vrste u nas. U opsežnom prikazu Hrvatski salon 1898 (Narodne novine, NN, 1898–99, i kao p. o. Kritična razmatranja. Zagreb 1899) i recenziji knjige Razvoj i sustav obćenite estetike F. Markovića (NN, 1903) napušta formalizam i priklanja se estetici čuvstva, što se spominje kao njegovo usmjerivanje estetici moderne. Prateći promjene estetičke misli, teoriju uživljavanja (Einfühlung) i eksperimentalnu psihologiju (Wundtov psyholožki laboratorij. Liečnički viestnik, 1903), vlastite estetičarske poglede sažeo je u članku Popratno slovo (Kolo hrvatskih umjetnikah, 1906) i nedatiranom rukopisu u literaturi naslovljenom Načela ljepote (Zapisci, 1986, str. 848–850). U rukopisu Aesthetische Probleme 1917 (HDA, fond 804, kutija 10; suradnica Elza Kučera) kritizira psihološku estetiku W. Worringera i razmatra Rieglova načela. Kao povjesničar suvremene likovne umjetnosti znatan prinos dao je memoarskim pregledom Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905) te prikazima izložba: DU/Društvo hrvatskih umjetnika/Hrvatsko društvo umjetnosti(NN, 1879–80, 1900–03, 1905; Hrvatska smotra, 1906; Mlada Hrvatska, 1911), Proljetna izložba umjetnina (1901),Češki umjetnici društva »Mánes« (1904), Hrvatski proljetni salon (1916–17), sve NN, grafička izložba u Osijeku (Die Drau, 1921), izložbe u Münchenu (Vienac, 1879), Beču (NN, 1880; Srpske ilustrovane novine, Novi Sad 1882) i Veneciji (Agramer Zeitung, 1895). Baveći se arhitekturom, »prvom među tvornim umjetnostima« (Povijest crkvene umjetnosti. Katolički list, 1878), ponajviše urbanističko-arhitektonskim oblikovanjem Zagreba, pisao je o suvremenoj arhitekturi Beča i Münchena (Nješto ob umjetnostih.Vienac, 1870), Kamenitim vratima (Ne rušimo starine! Vienac, 1875), prostoru oko katedrale (Regulacija Kaptola i Bakačeve ulice. Ustavnost, 1908); zauzimajući se za rušenje Bakačeve kule, polemizirao s J. Brunšmidom i I. K. Tkalčićem (NN, Obzor, 1901). Također su mu zapažene rasprave o nacionalnom izrazu u umjetnosti (O nacionalizmu u umjetnosti. Mlada Hrvatska, 1911), Medoviću (Prilog povijesti savremene hrvatske umjetnosti. Zagreb 1912) te O modernoj umjetnosti (Hrvatska prosvjeta, 1916). Premda protivnik Društva hrvatskih umjetnika, osuđujući »faprestizam«, kritičarskim diskursom nastojao se prilagoditi suvremenim tendencijama, ostajući čuvarom vrsnoće i dovršenosti umjetničkoga djela (pozitivno ocijenio početke I. Meštrovića i M. Kraljevića). God. 1918. povukao se iz DU, ali je i dalje pratio likovni život (Vijenac, 1924–27). Povijesnoumjetničkim prilozima surađivao i u časopisima Zeitschrift für bildende Kunst (Leipzig 1870, 1879–80, 1882), Mitteilungen des K. k. österreichischen Museums für Kunst und Industrie (Beč 1882, 1891) i Prager Presse (1924). Autor je prikaza hrvatske umjetnosti uenciklopedijama Ottův slovník naučný, 13(Prag 1898) i Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 7 (Beč 1902, ujedno urednik i autor priloga o kulturnim i prosvjetnim ustanovama), teksta u albumu crteža C. Fröschla (Leipzig 1890), predgovora knjizi Uskrsli bogovi D. S. Merežkovskoga(Zagreb 1917) i uvoda u Slobodno crtanje čovječjeg tijela M. D. Gjurića (Zagreb 1931). Uveo je Dantea kao literaturu u tumačenje protorenesanse i umjetnicima sugerirao danteovske i faustovske teme. Putujući Danteovim tragom, objavio je članke o njegovoj političkoj sudbini (Sieneške danteske listine, Urbinske studije, NN, 1905–06) i preveo Božanstvenu komediju (Pakao, 1909, Čistilište, 1912, Raj, 1915, tiskano u Zagrebu; suradnici Štefa Iskra i W. Ljubibratić, ilustracije M. Rački) s opširnim komentarima (u komentarima Raja potvrdio se kao poznavatelj Tome Akvinskoga). U književnosti se javio mladenačkim lirskim pjesmama (Glasonoša, 1862; Slavonac, 1864). Prema K. Čorkalo (1995), putopisima iz Slavonije (1882) i Dalmacije (1900) pripada književnomu realizmu, a romanima Božji vitez (1925) i Božji sirotan (1926; dvodijelni životopis Franje Asiškoga s povijesnim prikazom XIII. st.)te dramama Polonyi-Strassnoff (Hrvatska smotra, 1907, pravaški nadahnuta politička komedija utemeljena na sukobu unionista i pravaša zbog potpisivanja Riječke rezolucije) i Egejev toranj (Zapisci, 1986, str. 851–872, alegorija događaja oko obnove katedrale i rušenja Bakačeve kule) hrvatskoj moderni. Posmrtno su mu objavljeni Autobiografija (Vijenac, 1927) i dnevnik Tagebuchbemerkungen 1885–1919 (Zapisci), koji je, kao i njegova opširna korespondencija sa suvremenicima, vrelo za hrvatsku kulturnu i političku povijest. Objelodanio je memoarske zapise (Dan, 1902) i rasprave o aktualnim političkim prilikama (Hrvatsko pravo, 1906–10; Oesterreichische Rundschau, Beč—Leipzig i kao p. o. u Beču: Die politischen Verhältnisse Kroatiens, 1906; Das staatsrechtliche Verhältnis Kroatiens zu Ungarn, 1907; Scotus Viator über Kroatien, 1909). Mijenjao je politička stajališta od južnoslavenskih ideja 1867 (predsjednik studentskoga društva »Velebit« u Beču) i 1875–84 (Strossmayerov pristaša i suradnik) preko mađaronstva (1884. izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik brodskoga kotara na listi Narodne stranke) do pristupanja Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava J. Franka 1906–11, ali je uvijek isticao »svoje hrvatstvo i stanovit hrvatski program« (T. Macan). Prijeporna pitanja iz starije hrvatske povijesti tumačio je u raspravi Prilozi Historiji Salonitani Tome arcidjakona Spljetskoga (Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1900;njem. prijevod Zagreb 1900), odgovoru na članak D. Grubera (Ibid., 1902) i putopisu Iz Dalmacije (1900; prvotno izlazio u NN, 1899). Objavio je i prijedlog sustava hrvatske stenografije (Izvěstje o Kralj. velikoj gimnaziji u Osěku, 1864–65) te prosvjetno-zakonodavne radove (Entwurf eines Volksschul-Gesetzes für Kroatien und Slavonien nebst begründender Erläuterung, 1887; Odgovor gospodinu Tadi Smičiklasu na njegov saborski govor i na njegov protuodgovor od 22. veljače 1898, 1898; Primjedbe uz »Načela o uređenju srednjih škola u kraljevstvu SHS« i uz »Nacrt zakona o narodnim školama u kraljevstvu SHS«, 1919; Osnutak srednje škole za ženske, 1925, sve u Zagrebu). Osim navedenoga, radovi su mu objavljeni u periodicima Obzor/Pozor (1874–79, 1883, 1896, 1899–1901, 1911), Vienac (1874–83), Agramer Zeitung (1879–80, 1882, 1886, 1888–91, 1895, 1898–99, 1902–03, 1905, 1907–08), Napredak (1879, 1882, 1892), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1879, 1905), Godišnje izvješće DU (1880–83, 1885, 1906, 1913), NN (1881–83, 1896, 1899, 1901–06, 1909–10, 1913–15), Rad JAZU (1881–82), Kroatische Revue (1882, 1886), Die Drau (1883, 1898, 1905–06, 1908–09, 1913, 1915–16, 1918–19, 1922–27), Katolički list (1883, 1906, 1924), Agramer Tagblatt (1898–1903, 1905–08, 1910, 1913), Hrvatski tipograf (1899), Pokret (1904, 1906), Hrvatska smotra (1906–10), Hrvatsko pravo (1906–11), Savremenik (1906, 1916–17), Slavonische Presse (1906, 1908, 1911), Hrvat (1909–10), Književni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku (1910), Mlada Hrvatska (1911), Hrvatski kritičar (1914), Jutarnji list (1915–18, 1922–23), Hrvatska obrana (1916), Hrvatska prosvjeta (1917, 1920, 1926), Glasnik sv. Franje (1920–21, 1924), Grafička umetnost (1921), Novi Čujmo! (1921), Der Morgen (1923–26), Morgenblatt (1926), Umjetnost (1927) te u kalendarima (Strossmayer, 1907, 1927; Svačić, 1907, 1910; Jeka od Osijeka, 1918–20; Danica, 1922; Sv. Ante, 1926). Potpisivao se i pseudonimima Ein Moderner, Lucifer, Protagoras, Rade Segedinac, Spectator te inicijalima i šiframa Dr. K., Fra I, K., Prof. Dr. K. — Slikarstvom se bavio 1865–77. i 1918–26. Pod utjecajem Conrada von Hötzendorfa naslikao je romantičarski Zimski pejzaž (1865, ulje, MG) te razvio sklonost prema crtežu, grafici i malenu formatu uljene slike. U Rimu je dobio atelijer u palači Venezia, prijateljevao s Fröschlom, H. Siemiradzkim i F. Quiquerezom, s kojim je boravio u Sorrentu i Capriju. Slikao je na tragu realizma münchenske Akademije i posredno W. Leibla, uglavnom u ulju, mrtve prirode (Mrtva priroda s južnim voćem, Mrtva priroda s povrćem –s velikim uspjehom izložene u Künstlerhausu u Beču 1872, reproducirano u Vijencu 1925) i portrete (Mornar, 1871, Vijenac, 1925; Glava starice, 1873–74, Portret bradatog muškarca/Autoportret, 1874, obje MG; Mina Fröschl, prva supruga, 1876) te krajolike (Šumski pejzaž s gljivama, 1872, MG), životinje (Glava doge Fingala, MSU u Zagrebu, MSUZ), figuralne kompozicije (Mitološka scena, 1874, MSUZ), kostimirane modele (Muškarac u renesansnom kostimu, 1874, akvarel, MG), inačice znanstvenika (Faust, 1877, MUO), s izrazitim osjećajem za ritam i boju. Antologijska su mu djela koloristički oblikovane Mrtva priroda s rakom (oko 1874, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo)i Studija ženske glave (1873–74, MG). Uza studije (Beduini i Stepenice ribarske kuće/Sorrento, MG, Capri, Zavičajni muzej Našice, ZMN, sve 1874), zapažene su mu skice slika talijanskih, flamanskih i nizozemskih renesansnih i baroknih majstora svedene na bitne poteze i kolorit (Skica prema Rubensovoj slici Lov na lavove, 1871–72, MG). Takve slobodne kopije izrađivao također za zornu nastavu na katedri za povijest umjetnosti (mapa od 47 listova, oko 1880, kombinirana tehnika, NSK). Bez većega uspjeha slikao sakralne kompozicije: 1876. slobodno komponiranu Majku Božju s djetetom i Raspeće s Marijom i Ivanom (Gorjani, župna crkva sv. Jakova), 1877. Madonu za crkvu sv. Marka u Zagrebu. Bavio se bakropisom (Pas ptičar, 1872, ZMN; Josip Juraj Strossmayer, Studija osam muških glava, oba 1875, Kabinet grafike HAZU, Glava starca, 1872, NSK) i crtežom (Kalnik, kreda, Kabinet grafike HAZU; bilježnice u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU), a okušao se i u dizajnu vinjetom naslovnice Vienca (1875–1900). Djelima iz XIX. st. uvrstio se u povijest hrvatskoga slikarstva, dok su mu ona iz XX. st. skromna dometa (Riba, 1921, i Autoportret, 1926, MSUZ; Voće, 1922, i Portret Julija Pfeifera, 1925, Galerija likovnih umjetnosti Osijek; Štefa Iskra-Kršnjavi, 1920, ZMN). Izradio je veliku fresku Sv. Franjo propovijeda pticama u zagrebačkoj crkvi sv. Franje na Kaptolu 1921. i sliku Blaženi Marko Križevčanin s vedutom Križevaca i sitnim likovima donatora (K. sa suprugom Štefom) za kapelu sv. Ladislava u Križevcima (pohranjena u Ogranku MH Križevci). Bavio se i fotografijom (More pred Opatijom, 1910, Pred Venecijom, 1912). Potaknuo je osnivanje Zagrebačkoga kluba amatera fotografa kao zasebne sekcije DU 1892. Zaslužan je za uvrštenje fotografije na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. te primjenu novih medija (skioptikonske i filmske projekcije) u popularizaciji umjetnosti i znanosti 1900. osnivanjem Umjetno-znanstvenoga kazališta »Urania«. Izlagao samostalno u Zagrebu (1869, 1871, 1877) te skupno na izložbama Slike u Narodnom domu (Zagreb 1874), Društvo prijatelja i amatera lijepih umjetnosti (Rim 1875), Prva umjetnička i umjetno-obrtna izložba (Zagreb 1879), Međunarodna fotografska izložba (Zagreb 1913), Izložba jugoslavenskih i čehoslovačkih grafičara (Osijek 1921), Umjetnička izložba u čast Kluba hrvatskih književnika i umjetnika (Osijek 1925) i Međunarodna izložba u Rijeci (1925). Posmrtno su mu priređene izložbe 1977. u Našicama, Vukovaru i Vinkovcima, 1978. u Osijeku, 1993. u Zagrebu te djela izlagana na izložbama u Zagrebu (Počeci realizma 1860–1890, 1935; Pola vijeka hrvatske umjetnosti, 1938–39; Slikarstvo XIX. stoljeća u Hrvatskoj, 1961; Stogodišnjica prve umjetničke izložbe u Hrvatskoj, 1974; Sedam stoljeća slikarske baštine iz fundusa Galerije »Benko Horvat«, 1978; Bivši ravnatelji – likovni umjetnici, 1984; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996; Portret u ranoj hrvatskoj grafici, 1997; Slikarski portreti XIX. st. iz fundusa MG, 1997; Pejzaž XIX. st. iz fundusa MG, 2001; Jesenska aukcija Konture, 2005; Skriveno blago MUO, 2005; Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja; Slavonija, Baranja i Srijem; Skice i crteži münchenskih đaka iz fundusa Kabineta grafike HAZU; Zagreb—München. Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu, sve 2009), Osijeku (Slavonski portreti XVIII. i XIX. stoljeća, 1955; Od Babića do Vidovića, 1993) i Samoboru (Iz zbirke Bauer, 1986). Opsežna mu se ostavština čuva u HDA, NSK i HAZU te Zbirci Benko Horvat u MSUZ. U ZMN otvorena mu je spomen-soba 1982, a galerijsko-izložbeni prostor dobio je ime Galerija »Izidor Kršnjavi« 1994. Portretirali su ga Quiquerez (1892, dva ulja, Zbirka Kajfež i Galerija likovnih umjetnosti Osijek), Fröschl (ugljen, ZMN; heliogravura prema crtežu iz 1894, HPM, HDA), Bukovac (1895, ulje, ZMN), Frangeš Mihanović (medalja, 1895; spomen-plaketa, 1902), Valdec (poprsje, oko 1895, bronca, MG), Meštrović (polufigura, 1904, bronca, Zagreb, Atelijer Meštrović), I. Kerdić (spomen-medalja, 1915), Iveković (oko 1920, ulje), Rački (1926, 1928, ulje; brončani reljef spomen-ploče, 1929, uništen, ploča u ZMN), I. Jäger (medalja 1942, MG), V. Radauš (osam crteža, 1970, flomaster, NSK), Ž. Janeš (poprsje, 1987, Našice, ispred Srednje škole Isidora Kršnjavoga; kameni reljef, 1995, Našice, zgrada na Preradovićevu trgu, kbr. 21), Nevenka Arbanas (1995, suha igla), R. Žaja (medalja, 1994, ZMN) i A. Despot (poprsje, 1999, bronca, Zagreb, Trg maršala Tita, kbr. 10). F. Galović posvetio mu je ciklus soneta Četiri grada (Zagreb 1913). O njem je održan znanstveni skup u Našicama 1995. i Zagrebu 2012, priređena izložba (HPM, 2012) te snimljen TV film 2006 (režija D. Zen, scenarij S. Matković i Z. Matijević).

DJELA: Listovi iz Slavonije. Zagreb 1882 (pretisak Vinkovci 1992, 1994). — Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote. Zagreb 1883. — Iz Dalmacije. Zagreb 1900. — Božji vitez. Zagreb 1925 (pretisak Našice 1995). — Božji sirotan. Zagreb 1926 (pretisak Našice 1995). — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 68. Zagreb 1980, 39–254. — Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. — Listovi iz Slavonije. Članci. Vinkovci 1995. — Izabrana djela. Vinkovci 2000.
 
LIT.: Heimische Talente. Agramer Zeitung, 44(1869) br. 124. — Crayonzeichnungen von Dr Isidor Kršnjavi. Ibid., 46(1871) br. 182. — Dva slavenska slikara. Vienac, 4(1872) 46, str. 740. — F. Quiquerez (Kikerec): Dvije nove slike dr. Kršnjavoga. Obzor, 7(1877) br. 180. — L. Mrazović (L. M.): Umjetničko obrtnička izložba u Zagrebu. Vienac, 11(1879) 52, str. 831. — F. Rački (a): (O knj. Oblici graditeljstva u starom vieku). Ibid., 16(1884) 16, str. 255–258. — I. Prigorski: Dr. Izidor Kršnjavi. Dom i sviet, 5(1892) 3, str. 49–50. — Kritična razmatranja. Vienac, 31(1899) 7, str. 111. — D. Politeo: (Osvrti na članke Iz Dalmacije). Obzor, 51(1900) br. 20, 22, 24, 26, 27, 194, 217, 220. — D. Gruber: Iz starije hrvatske povjesti. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 3(1901) str. 73–103, 179–184. — Prof. I. Kršnjavi. Hrvatska misao, 1(1902) 16, str. 500–503. — B. Vodnik (Branko Drechsler): Kršnjavi i naša umjetnost. Narodne novine, 68(1902) 193, str. 1–3. — V. Lunaček: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Savremenik, 1(1906) I/6, str. 401–419. — V. Lozovina: Danteova Komedija u prijevodu. Glas Matice hrvatske, 4(1909) 18/20, str. 145–150. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 5. Zagreb 1910, str. 291; 8. 1913, str. 6–12. — C. Medović: Odgovor na »Prilog povijesti savremene hrvatske umjetnosti«. Hrvat, 1913, 51, str. 2; 54, str. 2. — K. Strajnić: Si tacuisses. Hrvatski pokret, 9(1913) 25, str. 2–3. — Isti: Umjetnost i diktatura. Novosti, 7(1913) 196, str. 3; 197, str. 2–3. — V. Lunaček: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Savremenik, 9(1914) 1, str. 39–41; 2, str. 106–107. — D. Prohaska: Uskrsli bogovi. Hrvatska njiva, 1(1917) 8, str. 130–131. — A. B. Šimić: Proljetni Salon. Epilog doktoru Kršnjavomu. Vijavica, 1(1917) 2, str. 4–5. — V. Lunaček: Što pišu o Hrvatima u stranim novinama. Obzor, 65(1924) 159, str. 1–2. — F. Bučar: Dr. Kršnjavi kao propagator tjelesnog odgoja. Vijenac, 3(1925) IV/12, str. 368–369. — A. Jiroušek: Kršnjavi i hrvatske tvorne umjetnosti. Vijenac, 3(1925) IV/9, str. 243–248. — J. Andrić: Roman o sv. Franji. Kalendar sv. Franje, 1926, str. 75–77. — (Nekrolozi): V. Lunaček, Obzor, 68(1927) 35, str. 2–3. — M. Marijanović, Novosti, 21(1927) 35, str. 3. — K. Strajnić, Srpski književni glasnik (Beograd), NS 1927, XX/5, str. 377–381. — M. Ujević, Luč, 22(1927) 9, str. 167–168. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću. Zagreb 1934, 12, 65, 67–78, 162. — V. Kučinić (V. K): Desetogodišnjica smrti Isidora Kršnjavija. Zagreb, 5(1937) 2, str. 33–43. — V. Kušan: Likovna djela u zgradi Ministarstva nastave. Zagreb 1942, 5–8, 14, 22, 27–28. — I. Šrepel: Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — I. Esih: Dr. Isidor Kršnjavi, prvi veliki graditelj hrvatskog školstva, umjetnosti i prosvjete uobće. U: Iz poviesti hrvatskog školstva i prosvjete. Zagreb 1944, 107–146. — Z. Marković: Frangeš Mihanović. Zagreb 1954. — V. Tartaglia-Kelemen: Izložba 1874. u Narodnom domu. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 5(1963) str. 378–379. — R. Vidović: Analize i studije. Split 1965, 97, 178–179. — M. Despot: Nekoliko podataka o počecima »Muzeja za umjetnost i obrt« u Zagrebu godine 1880. Muzej primenjene umetnosti (Beograd), 12(1968) str. 135–140. — M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija – Srijem. Osijek 1969. — D. Ungaro: Izidor Kršnjavi pod pritiskom glupe i himbene družbe. Vjesnik, 31(1970) 12. IV, str. 4. — V. Tartaglia-Kelemen: Ferdinand Quiquerez u Italiji. Radovi Arhiva JAZU, 1(1972) str. 128. — S. Batušić: Prvi listopada dvadeset i prve. Forum, 12(1973) 4/5, str. 584–590. — V. Tartaglia-Kelemen: Pisma Izidora Kršnjavog 1874–1878. Radovi Arhiva JAZU, 2(1973) str. 157–220. — V. Kelemen i D. Schneider: Izidor Kršnjavi (katalog izložbe).Našice 1977. — O. Maruševski: Značenje i postanak palače u Opatičkoj ulici 10. Kaj, 10(1977) 3, str. 47–58. — Đ. Cvitanović: Arhitektura monumentalnog historicizma u urbanizmu Zagreba. Život umjetnosti, 1978, 26/27, str. 127–160. — O. Maruševski: Kršnjavi i Bollé. Ibid., str. 67–77. — Z. Posavac: Estetički nazori hrvatskog realizma. Rad JAZU, 1978, 380, str. 289–291, 293, 308–309. — I. Šimat Banov: Izidor Kršnjavi. Izložba u Našicama, Vinkovcima, Vukovaru 1977–1978. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 27(1978) 3/4, str. 73. — D. Iskra: Izidor Kršnjavi. Dometi, 12(1979) 5, str. 51–57. — O. Maruševski: Dva poglavlja u povijesti Društva umjetnosti. Bulletin JAZU, 1979, 2(48), str. 13–45. — J. Uskoković: Mirko Rački. Zagreb 1979. — O. Maruševski: Povodom izložbe Minhenske škole 1850–1914. Bulletin JAZU, 1980, 1(49), str. 7, 9, 11, 14, 16, 22. — M. Vaupotić: (Predgovor). U: Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 68. Zagreb 1980, 7–30. — T. Maroević: Izidor Kršnjavi. Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, 1981, 7, str. 41–47. — O. Maruševski: Izidor Kršnjavi i »dnevnik« njegove borbe za profesuru. Ibid., str. 23–39. — T. Maroević: Dante u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. U: Dante i slavenski svijet, 1. Zagreb 1984, 377–379. — O. Maruševski: U povodu Kršnjavijeva prijevoda Božanstvene komedije. Ibid., str. 383–399. — Ista: Kulturni i prosvjetni program Ise Kršnjavog na zidovima palače u Opatičkoj 10. Iz starog i novog Zagreba, 1984, 6, str. 207–222. — V. Zlamalik: Bela Čikoš Sesija. Zagreb 1984. — O. Maruševski: Iso Kršnjavi kao graditelj. Zagreb 1986, 20092. — Z. Posavac: Estetika u Hrvata. Zagreb 1986. — I. Krtalić: (Predgovor). U: Zapisci, 1. Zagreb 1986. — (Prilozi o knj. Zapisci): D. Jelčić, Gordogan, 8(1986) 22, str. 189–197. — A. Mijatović, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1986, 19, str. 275–279. — M. Artuković, Slavonski povijesni zbornik, 24(1987) 1/2, str. 225–234. — J. Butorac, Marulić, 20(1987) 2, str. 223–230. — T. Macan, Republika, 43(1987) 7/8, str. 218–222. — Naše teme, 33(1989) 7/8, str. 1885–1901. — V. Oštrić, Časopis za suvremenu povijest, 22(1990) 3, str. 139–143. — O. Maruševski: Estetika i politika. Glasnik, hrvatski politički tjednik, 1991, 64, str. 27; 65, str. 27. — Z. Posavac: Novija hrvatska estetika. Zagreb 1991. — O. Maruševski: Slikar Iso Kršnjavi. Kontura, 2(1992) 7, str. 38–41. — Ista: Školski forum Ise Kršnjavoga. Zagreb 1992. — T. Petrović: Iso Kršnjavi kao etnograf. Etnološka tribina, 15(1992) str. 149–157. — Z. Jurić: Kršnjavi – Vancaš: planiranje gradnje crkve sv. Blaža u Zagrebu. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1993, XVII/2, str. 124–139. — O. Maruševski, D. Schneider i D. Vlaisavljević: Slikar Iso Kršnjavi (katalog izložbe). Zagreb 1993. — Ž. Vujić: Postanak i razvoj umjetničkih muzeja i galerija u Zagrebu. Muzeologija, 1993, 29/30, str. 39–54, 56, 58–59, 63, 67. — V. Maleković, M. Tonković i dr.: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951 (katalog izložbe). Zagreb 1994. — K. Čorkalo: (Predgovor s potpunijom bibliografijom do 1993). U: Listovi iz Slavonije. Članci. Vinkovci 1995. — B. Duda i J. Bratulić: Pogovori ponovljenom izdanju. U: Božji vitez. Našice 1995. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Zagreb 1995. — I. Šimat Banov: Ponekad mlađi od mladih. Večernji list, 39(1995) 4. VI, str. 22–23. — Ž. Vujić: Izložba u Zagrebu 1881. Život umjetnosti, 30(1995) 56/57, str. 14–19. — Z. Jurić: Ne rušite Bakačevu kulu! Čovjek i prostor, 43(1996) 3/5, str. 70–71. — Isti: Pirova pobjeda. Ibid., 6/8, str. 52–53. — Z. Rus: Uvod. U: 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 1996, 11–14. — Naš slavni sugrađanin dr. Iso Kršnjavi. Našički zbornik, 1997, br. 2. — K. Čorkalo: Isidor Kršnjavi i hrvatska moderna. U: Prvi hrvatski slavistički kongres, 2. Zagreb 1997. — M. Grčević: Umjetnička fotografija u Hrvatskoj 1891–1940. Fenomen zagrebačke škole. (Zagreb) 1997, 10–11, 16, 19, 23, 193, 216. — I. Mirnik: Ljubić i Kršnjavi. U: Naš Museum. Zagreb 1998, 197–210. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Zagreb 1998. — Z. Jurić: Školski forum u Zagrebu 1893–1906. Prostor, 7(1999) 1, str. 49–68. — O. Maruševski: Viša škola za umjetnost i umjetni obrt. Peristil, 1999–2000, 42/43, str. 115–132. — Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe), 1–2. Zagreb 2000. — J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj 1868–1951. Zagreb 2000. — O. Maruševski: Iso Kršnjavi ili Kako da nam se domovina obogati? Kaj, 33(2000) 5, str. 47–72. — Ista: Iso Kršnjavi. Kultura i politika na zidovima palače u Opatičkoj 10. Zagreb 2002. — K. Čorkalo: Nepriznati hrvatski putopisci. Riječ, 8(2002) 1, str. 152–163. — S. Knežević: Zagrebu u središtu. Zagreb 2003. — Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. — I. Mance: Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt – pitanja stila i popularizacija umjetnosti. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2004, 28, str. 324–335. — O. Maruševski: Društvo umjetnosti 1868.–1879.–1941. Zagreb 2004. — V. Kružić-Uchytil: Vlaho Bukovac. Zagreb 2005, 73, 79–81, 84–86, 88–93, 98–100, 102, 106–107, 111–112, 137, 148–149, 305–306, 368. — A. Szabo: Izidor Kršnjavi i gradnja nove crkve na Širokom Brijegu. U: Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu. Široki Brijeg 2005, 147–159. — M. Artuković: Izidor Kršnjavi kao brodski zastupnik u Hrvatskom saboru 1884.–1887. Scrinia Slavonica, 6(2006) str. 217–233. — D. Damjanović: Biskup Strossmayer, Iso Kršnjavi i Herman Bollé i izgradnja zgrade Kraljevske velike gimnazije u Osijeku. Peristil, 2006, 49, str. 129–150. — Z. Grijak: Korespondencija J. J. Strossmayer – Isidor Kršnjavi (1875.–1884). Cris, 8(2006) 1, str. 54–78. — O. Maruševski: Iz zagrebačke spomeničke baštine. Zagreb 2006. — I. Ograjšek-Gorenjak: Otvaranje ženskog liceja u Zagrebu. Povijest u nastavi, 4(2006) 8, str. 153–155, 157. — D. Damjanović: Iso Kršnjavi i oprema đakovačke katedrale. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 26(2008) str. 195–219. — L. J: Izidor Kršnjavi und die Wiener Schule der Kunstgeschichte. Zagreb 2008. —I. Kraševac, P. Prelog i Lj. Kolešnik: Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu i hrvatsko slikarstvo. Zagreb 2008. — M. Šarinić: Jedna manje poznata medalja s prikazom Ise Kršnjavoga. Numizmatičke vijesti, 50(2008) 61, str. 290–293. — D. Damjanović: Bishop Juraj Strossmayer, Izidor Kršnjavi and the Foundation of the Chairs in Art History and Ancient Classical Archaeology at Zagreb University. Centropa (New York), 9(2009) 3, str. 176–184. — M. Matijaško: Gipsani odljevi antičkih umjetničkih djela smješteni u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Muzeologija, 2009, 46, str. 37–134. — Ž. Vujić: Izidor Kršnjavi – pionir muzealne znanosti u Hrvatskoj. Ibid., str. 9–35. — I. J. Bošković: Sveti Franjo u romanima Isidora Kršnjavoga. Crkva u svijetu, 45(2010) 1, str. 104–121. — D. Damjanović: Herman Bollé i obnova građevina zagrebačkog Stolnog kaptola nakon potresa 1880. godine. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2010, 34, str. 131, 133–135, 137–138, 140, 143–145. — K. Galović: Klub hrvatskih arhitekta u Zagrebu 1905–1914. Zagreb 2010. — M. Kolar-Dimitrijević: Izidor Kršnjavi i povijesne slike u zagrebačkoj Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10. Godišnjak Gradskog muzeja Sisak, 10(2010) str. 273–314. — I. Šrepel: Dokumenti, vrijeme, sudbina. Zagreb 2010. — Ž. Vujić: Salon Ullrich o stotoj obljetnici. Zagreb 2010, 13–15, 17, 19–22, 36, 41, 58, 71, 74, 97. — Z. Grijak: Uspomene i Razgovori s biskupom Strossmayerom Isidora Kršnjavoga kao povijesni izvor. Scrinia Slavonica, 11(2011) str. 97–181. — M. Bregovac-Pisk i K. Gotić: Iso Kršnjavi (katalog izložbe). Zagreb 2012. — Z. Grijak i S. Ćosić: Figure politike – Lujo Vojnović i Robert William Seton-Watson. Zagreb 2012. — D. Vlaisavljević: Prema impresiji 1871.–1881. (katalog izložbe). Zagreb 2012.
 
Olga Maruševski i Višnja Flego (2013)