KRAJAČIĆ, Ivan

KRAJAČIĆ, Ivan (Stevo), političar (Poljane kraj Dragalića, 29. VIII. 1906 — Zagreb, 10. IX. 1986). Radio u rudniku Lješljani od 1922, izučio za alatnoga mehaničara 1925. te položio ispit za ložača i strojara stabilnih strojeva 1926. Od 1928. zaposlen u radionici Jugoslavenskih državnih željeznica (JDŽ) u Zagrebu, gdje je primljen u SKOJ 1931. i u KPJ 1933; postao članom tamošnjega Mjesnoga komiteta KPJ 1934. i Pokrajinskoga komiteta za Hrvatsku 1935. Izbjegnuvši zbog progona u Beč i Prag 1936, te se godine priključio međunarodnim postrojbama španjolske republikanske vojske (postignuo čin satnika). Nakon internacije 1938. u izbjegličkom logoru Argelès-sur-Mer, na poč. 1939. boravio u Parizu, gdje ga je rukovanju eksplozivom učio sovjetski obavještajac I. Srebrenjak, potom u Zagrebu radio u ložionici JDŽ. U lipnju i srpnju 1941. sudjelovao u pripremama i izvođenju sabotaža na željeznici u Zagrebu, od kolovoza u Zemunu i Beogradu vodio diverzantske operacije na prometnoj infrastrukturi kojom se služila njemačka vojska; spominje se i kao zapovjednik Slavonsko-srijemske operativne zone. Tijekom 1941. i na poč. 1942. surađivao je sa Srebrenjakom, koji je u Zagrebu vodio sovjetski vojnoobavještajni centar i pomagao KPJ u pripremama za gerilski rat (nakon njegova i uhićenja A. Hebranga u veljači, i potkraj 1942. radio na obnovi te vojnoobavještajne mreže). Kao predstavnik CK KPJ, od veljače 1942. pretežno boravio u Zagrebu ustrojavajući obavještajnu službu i pomažući diverzantske operacije; održavajući dodire s partizanskim pouzdanicima u oružanim snagama NDH, organizirao prebacivanje na teritorij pod partizanskim nadzorom. God. 1942–43. zapovijedao Štabom Narodnooslobodilačke partizanske vojske Hrvatskog zagorja, II. operativnom zonom NOVH te vodio Povjerenstvo CK KPH u Zagrebu. U kolovozu 1943. prešao na partizanski teritorij. Bio je član politbiroâ CK KPJ 1942–48. i CK KPH 1942–52, od 1942. vijećnik AVNOJ-a i 1943–45. član njegova te 1944–45. Predsjedništva ZAVNOH-a (vodio Odjel unutarnje uprave), organizacijski sekretar CK KPH 1943–44. God. 1943–44. podupirao sekretara CK KPH Hebranga, osobito u sprječavanju neovisnoga djelovanja Oblasnoga komiteta KPH za Dalmaciju, no dolaskom V. Bakarića na čelo KPH 1944. njegov je utjecaj u njezinu vrhu smanjen. Kao načelnik hrvatskoga Odjeljenja zaštite naroda s činom general-pukovnika, pod izravnim je zapovjedništvom Generalštaba JA u Hrvatskoj 1944–46. provodio represivnu uspostavu vlasti (pojedinačna i skupna izvansudska pogubljenja). Bojeći se eskalacije nasilja prema zarobljenicima i civilima, u svibnju 1945. preko Bakarića je uzalud tražio od vrha JA da u zauzimanju Zagreba ne sudjeluju postrojbe 2. armije (nego isključivo hrvatske), u lipnju pak u ministra unutarnjih poslova A. Rankovića urgirao da se prekine zlostavljanje zarobljenih domobrana. Kao ministar unutarnjih poslova NRH 1946–53, prema totalitarnom modelu provodio društveni nadzor i obračun s neistomišljenicima (bezrazložna uhićenja, namještena suđenja, radni logori), osobito s vodstvima građanskih stranaka, Katoličke crkve, križarskom gerilom i pristašama Informbiroa. Prema M. Đilasu, u tom je djelovanju – bez obzira na centraliziranost represivnoga sustava na čelu s Rankovićem – zbog bliskosti s J. Brozom, bio samostalan; prema Bakarićevim navodima, s mjesta je uklonjen zbog manipuliranja hrvatskom Upravom državne bezbjednosti. Bio je također zastupnik u Ustavotvornoj, odn. Saveznoj (narodnoj) skupštini DFJ/FNRJ/SFRJ 1945–86. i Ustavotvornom, odn. Saboru NRH/SRH 1946–86 (potpredsjednik IV 1953–63, predsjednik Sabora 1963–67), član CK KPJ/SKJ 1948–69, Izvršnoga komiteta CK KPH/SKH 1952–68, SIV 1953–63. i Savjeta federacije 1967–86. te predsjednik hrvatskoga Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata 1959–61. Prema nekim autorima, imao je velik utjecaj u jugoslavenskom i hrvatskom partijskom vrhu te nesmetan pristup Brozu (Đilas, S. Dabčević-Kučar), zadržavši ga i nakon političke marginalizacije potkraj 1960-ih (J. Boljkovac); u srpskoj je publicistici nedokumentirano okrivljivan za podmetanje dokaza o Rankovićevu prisluškivanju Broza (V. Lukić, S. Numić) i za promicanje osamostaljenja Hrvatske u Jugoslaviji u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, osobito sovjetskom (M. Lopušina), postavši tako, uz Broza, personifikacijom navodne hrvatske dominacije u vrhu socijalističke Jugoslavije – što je sve (uključivo vođenje sovjetske vojnoobavještajne službe 1942; V. Cenčić, V. Dedijer) demantirao (Vjesnik, 1984). Sjećanja je objavio u izdanjima Četrdeset godina, 2 (Beograd 1960), Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 2 (Rijeka—Zagreb 1981), Zbornik sjećanja Zagreb 1941–1945, 3 (Zagreb 1984) te u Vjesniku (1986, 13 947–13 966). Služio se konspirativnim imenima Esteva Verde, Stevo Verdić, Steva Španac, Stevan, Brko, Jovan Kokanović i Stjepan Tomašković. V. Radauš nacrtao je 12 njegovih karikatura 1970 (Grafička zbirka NSK).