LACKOVIĆ

traži dalje ...

LACKOVIĆ (Lackfi, Laczkfy, Laczkovich, Laçcouich, Lacchi), plemićka obitelj (XIV–XV. st.). Ogranak plemićkoga roda Hermán. Za kralja Ludovika I. Anžuvinca pripadnici obitelji istaknuli su se u vojnoj službi, te su, svrstavši se među glavne službenike državnoupravnoga aparata, postali jednima od najimućnijih i najutjecajnijih baruna Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Drži se da je njihov uspon trajao dok je postojala kraljeva vojno aktivna vanjska politika (P. Engel). Na kraljevu dvoru isticali su se kao transilvanski vojvode i hrvatski banovi, a neki su se posvetili crkvenim zvanjima. Patronimički naziv nosili su prema Ladislavu (László), zvanom Lack (Lach, Lachk, Laczk; u. 1359), sikulskom županu 1328–43, županu županija Beszterce 1334–39, Csanád i Medgyes 1339. te vlasniku posjeda Kerekegyháza (distrikt Jászkun). Među osmericom njegovih sinova poznatiji su ban → STJEPAN I, Dionizije I (Dénes; u. 1355), Andrija I (u. 1359), Nikola I (u. prije 1380) i Pavao (u. prije 1380). Franjevac Dionizije bio je kapelan na dvoru kralja Karla I. Roberta i odgojitelj prijestolonasljednika Ludovika, kninski biskup 1348–49. i zagrebački 1350, istodobno prepošt Bačke nadbiskupije 1349–52. te kaločki nadbiskup 1350–55 (u službu uveden 1353). Andrija je bio sikulski župan 1343–50 (istodobno župan županija Beszterce, Brassó, Medgyes), župan županija Szatmár, Máramaros i Ugocsa 1346–53, mačvanski ban 1353–54 (istodobno baranjski i bodroški župan) i srijemski župan 1353–55, kraljičin magistar tavernik i župan Soprona i Vasa 1355–56. te transilvanski vojvoda 1356–59 (istodobno aradski župan). U Moldaviji je vodio pohod protiv Tatara 1345, a 1350–52. bio je namjesnik u Napuljskom Kraljevstvu. Ženidbom s Elizabetom Nijemačkom (ogranak Gút-Keleda) 1353. postao je vlasnikom posjeda Nijemci (Vukovska županija) i osnivačem nemetske grane obitelji, koje je posljednji muški izdanak njegov sin Juraj (u. 1393), mačvanski ban 1392–93. Nikola i Pavao držali su patrimonijalne posjede u Kerekegyházu, bili su župani Zempléna 1343–69. i Unga 1362–79, a Pavao i Berega 1361–79. Nikola je 1351–52. sudjelovao u ratu protiv Litavaca, a Pavao 1355. uz habsburške postrojbe u sukobima u Švicarskoj. Ludovik I. darovao je 1350. Stjepanu posjede Döbrököz (Županija Tolna), Simontornyu (Županija Fejér), Čakovec i Štrigovu (čitavo Međimurje; Županija Zala), koje su naslijedili njegovi sinovi. Među njima, Dionizije II (u. 1367) bio je magistar konjušnika 1343–59, ban Severina (Szörény) 1355–59 (istodobno župan Kovina i Karaša), transilvanski vojvoda i aradski župan 1359–67. te tamiški (Temes) župan 1365–67. S bratom Mirkom (Emerik, Imre; u. 1376) istaknuo se pri zauzimanju Vidina 1365. te su obojica do iduće godine bili bugarski banovi i naslovni kapetani Vidina. Dionizije II. osnovao je šimontornjansku granu obitelji, a naslijedio ga je sin Stjepan III (u. 1397), magistar konjušnika 1367–87 (s prekidom 1382, kad je u toj službi brat mu Dionizije III, te 1385) i župan Trencséna 1385–87. On je vodio kraljeve postrojbe poslane u pomoć Padovi za sukoba s Mlecima 1373. te je ondje nakon početnih uspjeha u srpnju zarobljen. Nakon smrti Ludovika I. sa stricem → STJEPANOM II, palatinom i banom te posljednjim pripadnikom čakovečke obiteljske grane, priklonio se savezu velikaša protiv prijestolonasljednice Marije, njezine majke Elizabete i palatina Nikole I. Gorjanskoga, koji su na prijestolje nastojali dovesti nekadašnjega hrvatskoga hercega Karla Dračkoga. Nakon smaknuća kraljice Elizabete stao je na kraljevu stranu, iako je, čini se, pomogao Ivanišu Horvatu pri bijegu iz opsjednute Požege u Bosnu 1387. Poslije je bio među pristašama Ladislava Napuljskoga i služio mu kao namjesnik u Ugarskoj i Hrvatskoj 1396–97. Na saboru u Križevcima 27. veljače ubijen je u sukobu s pristašama kralja Žigmunda Luksemburgovca. S njim je izumrla ta obiteljska grana; njegovi su posjedi pripali kralju, koji ih je darovao Kaniškima. Četvrti sin Stjepana I, Nikola II (u. 1369), nasljednik Döbrököza, sudjelovao je u sukobima u Napuljskom Kraljevstvu i Litvi, bio sikulski župan 1363–67. te župan županija Szatmár, Kraszna, Máramaros i Ugocsa 1364–67. Kao transilvanski vojvoda 1367–68 (istodobno župan Szolnoka) vodio je pohod u Vlašku 1368. Čini se da je i njegov sin Andrija II (spominje se do 1399), pristaša Ladislava Napuljskoga, bio na saboru u Križevcima; kralj mu je oduzeo posjede, no ondje nije stradao (kako se držalo u historiografiji). Bio je posljednji potomak te obiteljske grane. Njegov stric Mirko naslijedio je patrimonijalne posjede i bio magistar konjušnika 1359–67, hrvatsko-dalmatinski ban 1368, transilvanski vojvoda i župan Arada i Szolnoka 1369–72. te palatin 1372–75 (istodobno župan Nitre, Soprona 1372–73. i Vasa 1372–74). Pavlov pak sin Mihovil (u. 1420) bio je posljednji izdanak obiteljske grane s posjedima u Kerekegyházu i uopće muški pripadnik obitelji. — U dijelu starije historiografije Lackovići su pogrješno povezivani s rodom Apor, a u njihovu su se obitelj, također pogrješno, ubrajali pripadnici Lacka od Szántóa (Jakov, David, Benedikt) te Lučenečkih (Dionizije, Ladislav, Stjepan, Albert).

LIT.: J. Thuróczy: Chronica Hungarorum. Augsburg 1488. — F. Rački: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća. Rad JAZU, 1868, 2, str. 96–97, 114–115, 157–158. — V. Klaić: Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301–1382). Ibid., 1900, 142, str. 188–189, 203. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 2. Budapest 1901, 170–177. — F. Šišić: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 6, 11, 23. — L. Thallóczy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, 1. Budapest 1910. — L. Katić: Ban Emerik Lacković otimlje dobra Kninske biskupije (1368). Croatia sacra, 2(1932) 3, str. 1–12. — Diplomatički zbornik, 12. Zagreb 1914; 15–16. 1934–1976; 18. 1990. — E. Mályusz: Zsigmondkori oklevéltár, I–VII. Budapest 1951–2001. — P. Živković: Sigismundova odmazda prema Horvatima i pokušaj pokoravanja bosanskog kraljevstva. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 28(1989) 28(15), str. 110. — E. Mályusz: Kaiser Sigismund in Ungarn 1387–1437. Budapest 1990. — Korai magyar történeti lexikon (9–14. század). Budapest 1994, 391. — B. A. Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1–2. Budapest 1996. — Isti: The Realm of St. Stephen. London—New York 2001. — Isti: Magyarország középkor végén (CD). Budapest 2002. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.). Zagreb 1902 (pretisak Samobor—Zagreb 2004, 35, 38–39, 57, 117–118, 120–121). — M. Karbić: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán. Godišnjak Njemačke zajednice, 16(2009) str. 11–28.
 
Ivan Majnarić (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LACKOVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/10841>.