BAKIĆ

BAKIĆ (Bachich), plemićka obitelj, vjerojatno podrijetlom iz Bosne ili hrvatskih krajeva uz njezinu granicu; nastanjena u Dalmaciji i Varaždinskoj županiji. Prema M. Paviću, u XVII st. bili su ugledni građani (borghiani) u Velom varošu u Splitu, a navode se kao Bakići, Gabrići, Gabrići Bakići i Bakulići. God. 1671. spominje se u Splitu prvi član obitelji, Gabrijel B., kojemu je Leopold I potvrdio 25. VIII 1699. staro plemstvo i grb istovjetan s grbom Bakića u Ohmućevićevu grbovniku (M. Pavić pogrešno navodi da je umro prije 1691). Oko 1700, članovi obitelji počeli su nositi pridjevak »de Lak«. Neki povjesničari (R. Lopašić) pišući o vojvodi Matiji Bakiću, zapovjedniku grada Krupe, koji je branio za turske opsade 1565. i poginuo s čitavom posadom, navode da potječe iz ove obitelji. Drugi ga pak (J. Hammer i I. Nagy) povezuju sa srpskom despotskom obitelji Bakić (Bakić de Lak) naseljenoj od 1522. u Ugarskoj. A. Starčević je sredinom XIX st. želio oživjeti uspomenu na nj i drugove mu pišući o njima kao o nepravedno zaboravljenima. Jedan od Gabrijelovih sinova bio je bosansko-srijemski biskup → Petar, a unuk Gabrijel (1687–1737), sin Pavla, kanonik (1717), prepozit (1721) i generalni vikar pečujskog biskupa V. Nesselrodea (od 1730). Boravio je kao vizitator svoje biskupije u Slavoniji, a umro u Pečuhu i bio sahranjen u tamošnjoj katedrali. Njegov brat Antun (umro 1745) bio je kanonik Kaptola u Nitri. Treći brat Franjo (umro 1747) upravljao je obiteljskim imetkom u Splitu (poslije 1729). Biskup Petar, kanonik Antun i Franjo B. kupili su u Varaždinskoj županiji imanja i dvorce Križovljan (danas u Križovljanu Radovečkom) i Maruševec (oko 1741). Posjedovali su također imanje i dvor Jalžabet. Franjin sin, kraljevski savjetnik Pavao (umro oko 1793), nasljednik obiteljskih imanja u Varaždinskoj županiji, spominje se u saborskim spisima 1751–1783. God. 1761. bio je kandidat za podžupana te županije (izabran je J. Petković). Njegova žena Judita Grošić, rođ. Lepossi, posjedovala je imanja Goricu i Bikeš u Križevačkoj županiji. Izumrli su u XVIII st. (kao i splitski ogranak; njihov imetak baštinila je poslije pedesetogodišnje parnice obitelj Muljačić). — Dosad nema podataka potječe li iz te obitelji franjevac ugarske provincije Sv. Marije Ernesto B. (1722–1785), koji se rodio i umro u Ugarskoj, a bio podrijetlom iz hrvatske doseljeničke obitelji. Bio je pomoćni dušobrižnik i dobar govornik. Njegovo djelo Mertvački govori (rkp.) čuva se u franjevačkom samostanu u Trnavi.