KRISTL, Vlado

KRISTL, Vlado (Vladimir, Ladislav), slikar, redatelj i pjesnik (Zagreb, 24. I. 1923 — München, 7. VII. 2004). Brat novinara Zvonimira. Gimnaziju završio u Zagrebu 1942. God. 1943. priključio se partizanima, za Agitprop u Otočcu i u Vjesnikovoj tiskari oblikovao plakate (Živjela 26-godišnjica Velikog oktobra, 1943) i crtao karikature (Pozdrav iz Kaira, 1943), a s V. Čerićem uređivao i ilustrirao list Bodljikavi jež (1944). Diplomirao 1949. na ALU u Zagrebu (Đ. Tiljak). Radio u časopisu Kerempuh 1945–54; studijski boravio u Parizu 1950. i 1953–54. Od 1955. je u Čileu (Quilpué, Valparaíso i Santiago), od 1959. u Zagrebu, od 1962. u Münchenu, od 1979. u Hamburgu, gdje predaje na Visokoj školi likovnih umjetnosti, od 1997. u Fanjeauxu kraj Carcassonnea, od 2001. opet u Münchenu. U najranijoj fazi slika figurativne kompozicije u ulju u kojima se isprepleću utjecaji fovizma i kubizma (Pariški krovovi i Žene pri kupanju, 1950; Mrtva priroda i Portret, 1950, MSU u Zagrebu, MSUZ). Preskočivši fazu stilizacije i redukcije forme, okreće se apstrakciji (Kompozicija, 1951; Kompozicija, 1951, MSUZ) te se 1952. priključuje umjetničkoj skupini Exat 51 i počinje slikati u duhu stroge geometrijske apstrakcije stvarajući neka od prvih djela apstraktne umjetnosti u nas. Polazeći od apriorne koncepcije, prelazi izravno na konstrukciju sažetih geometrijskih elemenata (sačuvano ih je desetak; Kompozicija, 1952, Zbirka Filip Trade; Kompozicija, 1953, MSUZ). Takvom potpunom racionalizacijom radne metode slika kompozicije koje sadržavaju najmanje predmetnih i pikturalnih podataka te se udaljava od svakoga intimizma. U Čileu potkraj 1950-ih nastaju apstraktne slike u kojima se približava tada aktualnomu informelističkomu pristupu materiji. Prepušten improvizaciji, površinu preplavljuje usitnjenom mrežom nepreciznih geometrijskih isječaka unoseći spontanost i neposrednost (Kompozicija, 1958; CH-17, 1958, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka). U Zagrebu se 1959. predstavlja ciklusom 12 pozitiva i negativa od šest crnih i šest bijelih slika. Na njima potpuno odbacuje geometriju te uz uporišta pronađena u informelu, poput krajnje redukcije vizualnih elemenata kojom dolazi do radikalne neikoničnosti slike, odustajanjem od kompozicije, ali i od ekspresivnoga i estetskoga učinka boje i geste, zadire u svjetski aktualnu problematiku monokromnoga slikarstva. U težnji da, umjesto prizora ili znaka, dosljednim razlaganjem konstitutivnih elemenata pokaže sliku u njezinu predikoničkom stadiju, do kraja fenomenološki reducira sam medij slikarstva te se približava ideji analitičkoga slikarstva (Pozitiv, 1959). Tako ogoljele, pročišćene slike, koje ne posreduju sadržaj već su same realitet, ujedno krajnje krhke i osjetljive, postaju i zapisi o izvjesnim odsutnostima, uvodeći gledatelja u polje njegove senzibilnosti (J. Denegri). God. 1961–62. stvara cikluse Varijante i Varijabili, objekte (Varijabil, 1961; Varijanta 1, Varijabil VI, oba 1962, MSUZ) i ulja na platnu ili kartonu (Varijanta 4, 1962, MG; Varijanta, 1962) na kojima dominiraju spontana, prostoručna geometrija (motiv mreže i rastera), često namjerne nesigurnosti izvedbe, te jeftin potrošni materijal (žica, konac, drvo, papir). Tim značajkama odvaja se od umjetnika okupljenih 1963. oko izložbe Novih tendencija, na kojoj sudjeluje uključujući se u pokret marginalno, više kritički, a približava se minimalističkomu senzibilitetu i duhu arte povera. Tada nastaje i ciklus serigrafija Varijabili (Varijabil VI, 1962, Grafička zbirka NSK). Potkraj 1960-ih okreće se neoekspresionističkoj figuraciji, katkad sa snažnim političkim naglaskom. Slikajući izraženom gestom i blještavim bojama, kompozicije često smješta unutar velikih, oslikanih okvira neobičnih oblika (Ulica Leopold, 1971, Cvijetna eksplozija, 1977, Parade, 1986, Stranka inteligencije, 1991, Julia, 1999, Smrt slikarstva, 2001). Objavljivao je karikature u časopisima (Novosti, 1944; Kerempuh, 1945–54; VUS, 1953) i u knjizi Gdje je Hitler? (Beograd 1946, s N. Pirnatom i M. Ćirićem), ilustrirao brošure J. Horvata (Suha grana, Strašan san poštara Nikole Gojkovića i Protestna skupština partizanskih konja, sve Crna Lokva 1944) i pošalice M. Čuklija (Kerempuh, 1953). Autor je knjige umjetnika Ende der Ordnung (Zagreb 2007), sastavljene od kolaža fotografija, crteža i tekstova. Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Santiagu (1958), Zagrebu (1959, 1962), Rovinju (1961), Münchenu (1988, 2003) i Saarbrückenu (1992), na skupnim izložbama ULUH-a (od 1950), Likuma (od 1951), skupine Exat 51 (Zagreb i Beograd 1953; Zagreb 1979, 1999), na Riječkom salonu (1954, 1959, 1961), izložbama Jugoslavenska umjetnost danas (Pariz 1959), Jugoslavenski slikari (Ulm 1961), Nove tendencije (Zagreb i Venecija 1963), Suvremena hrvatska umjetnost (Zagreb 1967), Animacija (Zagreb 1974), Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Informel 1956–1962 (Zagreb i Beograd 1977), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–61 (Zagreb 1981), Programirana i kinetička umjetnost 1953–1963 (Milano 1983), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Partizanska karikatura 1941–45 (Zagreb 1989), Hrvatski politički plakat (Zagreb 1991), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Konstruktivizam i kinetička umjetnost (Zagreb 1995), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Exat 51 i Nove tendencije (Cascais 2001) i Monokromi (Zagreb 2002) te posmrtno na samostalnim izložbama u Novigradu (2004), Zagrebu (2007) i Rijeci (2010) i na skupnima Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004), Nove tendencije (Ingolstadt 2006) i Izložba Grafičke zbirke NSK (Zagreb 2009). — God. 1952. za Duga-film je izradio knjigu snimanja za nerealizirani animirani projekt Čarobni zvuci, a nakon Krađe dragulja M. Femana (1959), u kojem se kao glavni crtač nametnuo sažetim crtežom izrazito modernih vrijednosti, stvorio je dva remek-djela Zagrebačke škole crtanoga filma. U filmu Šagrenska koža (1960, prema noveli H. de Balzaca, suredatelj I. Vrbanić, K. je i animator, I. nagrada u Vancouveru i u Beogradu 1961) razbija klasično stilsko-oblikovno jedinstvo djela, povezuje različite likovne stilove (ekspresionizam, nadrealizam, secesija, apstrakcija, op-art), tehnike (kolaž, akvarel), modele prostora i likovna rješenja (arabeskna struktura, dekorativni raster, žarka koloristička ili pak suptilna impresionistička gama) ne narušavajući unutarnje jedinstvo strukture. Njegov Don Kihot, nadahnut Cervantesovim romanom (1961, I. nagrada u Oberhausenu i Corku 1962), kojim je kao scenarist, redatelj, scenograf, glavni crtač i animator inaugurirao autorski animirani film, djelo je o simboličkom značenju predloška. U njem je daljnjom dekonstrukcijom likovno-animacijske teksture, svodeći likove na ideograme, a prizore često na apstraktne slike, krajnje radikalizirao crtež, zvuk i boju, koji, reducirani na minimum, pročišćeni, a istodobno izoštreni i intenzivirani, prenose jedinstvo zvučnoga, grafičkoga i kinetičkoga signala (znaka) te postaju osnovnom jedinicom crtano-filmskoga medija. Time je u svjetskim razmjerima prvi put jasno formulirana crtežna animacija kao čisti znakovni jezik, mobilni piktografski sustav znakova kojima umjetnik vlastitim rukopisom ispisuje poruku (R. Munitić). Nakon što je zabranjen njegov kratki igrani film General in resni človek (snimljen za ljubljanski Viba-film 1962. prema vlastitom istoimenom tekstu objavljenom te godine u münchenskom časopisu Simplicissimus), u kojem je i glumio, odlazi u Saveznu Republiku Njemačku, gdje se uglavnom bavi filmom. Ondje je kao redatelj, scenarist i snimatelj realizirao igrano-eksperimentalne dugometražne (Der Damm, 1964; Der Brief, 1966; Film oder Macht, 1970; Obrigkeitsfilm, 1971; Tod dem Zuschauer, 1983; Die Gnade nichts zu sein, 1993–97) i kratkometražne filmove (Arme Leute, 1963; Madeleine, Madeleine, 1963; Autorennen, 1964; Sekundenfilme, 1968; 100 Blatt Schreibblock, 1968; Italienisches Capriccio, 1969; Literaturverfilmung, 1973; Horizonte, 1973; Diese Gedichte, 1975; Die Schule der Postmoderne, 1990; Der Tod des Beamten, 1990; Weltkongress der Obdachlosen, 2003, s Johannom Paulinom Maier i M. Nechlebom), u kojima je često i glumio, te animirane filmove (Prometheus, 1966; Die Utopen, 1967; Die Verräter des Jungen Deutschen Films schlafen nicht!, 1982; Die Zeichnungen, 1984; Die Hälfte des Reichtums für die Hälfte der Schönheit, 1994; Als man noch aus persönlichen Gründen gelebt hat, 1996; Der letzte Klon, 1998), a bavio se i videoumjetnošću (Elektromobil, 1991; Partei der Intelligenz, 1992; Drei faule Schweine, 2000; Kunst ist nur ausserhalb der Menschengesellschaft, 2002). Često je anticipirao umjetničke trendove, dosegnuvši vrhunce europske umjetnosti. Kao radikalni umjetnički eksperimentator, osoba izražene individualnosti, koja beskompromisno traži punu umjetničku slobodu, bliska anarhističkim idejama i nerijetko u sukobu s aktualnom vlašću, stekao je kultni status. O njem je snimljeno više dokumentarnih filmova (Gabriele Schwark i D. Reifarth, VladoVlado, 2003; Ana Marija Habjan i D. Volarić, Portret umjetnika – Vlado Kristl, 2004; J. P. Maier i Nechleba, Vlado Kristl – Ich bin ein Mensch-Versuch, 2006–07), a prema knjizi Umjetnik otpora A. M. Habjan postavljena je i predstava (R. Medvešek, Najbolja juha! Najbolja juha!, 2008).

Darja Tomić i Ana Šeparović (2013)

Zaokupljen označiteljskim aspektom jezika, poeziju je pisao izvan sviju naraštajnih i poetičkih kanona, ostvarivši jedinstven neoavangardistički izričaj. U Zagrebu je objavio pjesničke zbirke Neznatna lirika (1959) i Pet bijelih stepenica (1961), a u Njemačkoj, kao autobiografske komentare vlastita stvaralačkoga razvoja, u formi literarnoga manifesta, mnogobrojne kratke zbirke, koje je ilustrirao i popratio bilješkama, među ostalim, Geschäfte die es nicht gibt (München 1966), Komödien (Berlin 1968), Mundmaschine (München 1969), Kultur der Anarchie (Frankfurt na Majni 1975), Unerlaubte Schönheit (ciklus pjesama i crteža u frankfurtskom časopisu Filmkritik, 1976, 233), Körper des Unrechts (München 1979), Hamburg 1980 (Hamburg 1980), Titel und Würden (Hamburg 1983), Die Postmoderne (Hamburg 1987), Die Intelligenz i Die Sonne (obje Frankfurt na Majni 1990), Land der Kunst, ungeliebtes Land (München 2002) i Menschenfeind (München 2003). U Münchenu su mu izvedene scenske igre Tod der Turnerin (prema drami Spöksonaten A. Strindberga; tiskano i izvedeno 1968) i Ella von Achternbusch und die Alternative von Vlado Kristl (1978).

Tea Rogić Musa (2013)