KRIŠKOVIĆ, Vinko

KRIŠKOVIĆ, Vinko, pravnik, politički pisac i anglist (Senj, 18. V. 1861 — Zürich, 6. XI. 1952). U rodnom gradu 1879. završio gimnaziju, studij prava započeo u Beču i završio 1894. u Zagrebu. U Senju bio gradski zastupnik 1893–95. te upravitelj i blagajnik Okružne blagajne za podporu bolesnika 1894–95, u Zagrebu pristav pri kotarskoj i županijskoj oblasti 1895–96. te perovođa u Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade 1896–1900. Nakon usavršivanja iz upravnoga prava u Beču, gdje je doktorirao 1900, izabran je za privatnoga docenta i izvanrednoga profesora na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu, na kojem je do umirovljenja 1927. predavao, uz prekid 1917–18, upravnu znanost, upravno i hrvatsko zadružno pravo (redoviti profesor od 1904). Kao zastupnik Hrvatske sjedinjene samostalne stranke u gospićkom je kotaru 1910. i 1913. biran u Hrvatski sabor pa u njem u zajednički ugarsko-hrvatski, a 1917–18. bio je podban i predstojnik Odjela za unutarnje poslove. Vjerujući u mogućnost trijalističke reforme, 1915. sudjelovao je u uspjelim pregovorima regnikolarnih deputacija o uključenju grba Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u manju inačicu državnoga grba, a 1916. kao član povjerenstva za sastavljanje kraljevske zavjernice i krunidbene prisege kralja Karla IV. ishodio je jamstvo ustavnosti i cjelovitosti hrvatskih zemalja u okviru ugarskoga dijela Monarhije. Aktivan saborski izvjestitelj u mnogim temama, kao podban pridonio uspjelomu djelovanju uprave u ratnim uvjetima, uvođenju općega, jednakoga i tajnoga prava glasa za muškarce, zbrinjavanju djece iz glađu pogođenih područja Istre, Dalmacije i BiH, smještaju Medicinskoga fakulteta i osnutku hrvatskoga upravnoga suda, koji je 1919. počeo djelovati sa suženim djelokrugom, kao Financijalni upravni sud za Hrvatsku, Slavoniju, Međimurje i Rijeku. Nezadovoljan gubitkom državnopravne samobitnosti, u međuratnom razdoblju nije se čvršće povezivao s političkim strankama. Nakon uspostave NDH postao 1941. redovitim članom HAZU te 1942. bio imenovan državnim vijećnikom i u Hrvatski državni sabor; kao potpredsjednik njegova Odbora za pravosudne i bogoštovne poslove neuspjelo se zauzimao za poboljšanje pravnoga položaja Srba te 30. studenoga supotpisao kritički memorandum A. Paveliću. Od travnja 1944. živio u Švicarskoj, s predstavnicima koje je kao Pavelićev pouzdanik 1941. pregovarao oko priznanja NDH. God. 1943, vjerojatno i poslije, hrvatske je težnje ondje nastojao iznijeti i Saveznicima, što još nije razjašnjeno. — Kao autor priručnika o sudbenom nadzoru uprave (1900) i pravnom uređenju kućnih zadruga (1925), skripata Upravna nauka, 1–2 (Zagreb oko 1900) te neusvojenoga prijedloga građanskoga zakonika (1943), nastojao je pravno-dogmatski pristup povezati sa sociološkim i politološkim razmišljanjem. Tako je pisao i u studiji o tajnovitu kritičaru Đure III (1917), u kojoj je, nadahnut E. Burkeom, istaknuo prednosti engleske parlamentarne vladavine, u esejima o W. Shakespeareu, F. Baconu, R. Walpoleu, G. G. Byronu, W. M. Thackerayu, T. B. Macaulayu, kulturnim razlikama Hrvata i Srba, britanskoj vladavini u Indiji, Francuskoj revoluciji, nedostatcima liberalnoga kapitalizma, moralu u politici, budizmu, renesansi i modernom individualizmu, skupljenima u knjigama Anglia docet (1922) i Širom svijeta (1924), te u trima knjigama što ih je objavio 1937–40. o slabostima Versailleskoga ugovora i nepripravnosti zapadnih demokracija na odgovor totalitarnim poredcima, o interesnoj politici, jačanju neeuropskih sila, utjecaju masa i uopće funkcioniranju suvremene države, što sve, držao je, upućuje na zaključak o dekadenciji. Stoga je promicao demokratski odgoj poput onoga u skandinavskim zemljama i Švicarskoj te gospodarske programe kao što je New Deal. Na stanje u domovini osvrnuo se napose u brošurama À qui la Dalmatie? (Split 1919), o neutemeljenosti talijanskih presezanja, i Dokle smo došli (Zagreb 1925), o realističnosti ulaska S. Radića u radikalsku vladu, te u – posmrtno tiskanima – kraćoj autobiografiji (Hrvatska revija, Buenos Aires, 1952) i zbirci Posljednji eseji (1955), u kojoj je strogo prosuđivao kulturni standard hrvatskoga naroda i njegovih elita te se, unatoč stanovitoj rezignaciji, zauzimao za demokratske vrijednosti i zajednički nastup iseljeništva, s osloncem na SAD. Političko umijeće »engleskoga empirizma« potaknulo ga je da se posveti Shakespeareu. Preveo je i uvodnom studijom popratio dramu Hamlet, kraljević danski (Zagreb 1926), a u periodicima i samostalno te u zbirci Shakespeare (1934–1935) objavio studije o drugim njegovim djelima (po ulomcima se zaključuje da ih je i preveo, no rukopisi po svem sudeći nisu sačuvani), u Hrvatskoj reviji (1939) prepjevao 13 njegovih soneta. Zaokupljao ga je i A. Huxley (prvi hrvatski prijevod i predgovori u zbirkama Giocondin posmijeh i druge pripovijesti, 1938, te Maslina i drugi eseji, 1939, 2002), obradio je i Macaulaya (Odabrani essay-i, 1896), skupno L. Stracheya, L. Abercrombieja, J. M. Murryja te J. S. Smarta (Moderni engleski eseji, 1937); s francuskoga je preveo putopis P. Bourgeta Utisci s puta Italijom (1923) – sve tiskano u Zagrebu. Surađivao je u mnogim periodicima (1878–1952), izdanju Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936), a posmrtno su mu tekstovi objavljeni u Hrvatskoj reviji (1953), antologiji 60 hrvatskih emigrantskih pisaca (Zagreb 1995), Hrestomatiji upravnog prava, 1 (Zagreb 2003) i u dvjema knjigama (2003). — Esejistika mu je različito ocjenjivana; već su suvremenici primjećivali osebujnost njegova stila, neki i mjestimičan kritičarski diletantizam (A. Wenzelides), no zasluge za informiranje o britanskom imperiju (I. Pilar) te kakvoća proznih prijevoda (V. Dukat) i uvodnih studija (J. Torbarina, I. Hergešić) bile su neprijeporne. Unatoč usredotočenosti na značenjsku sastavnicu djela, priznaje mu se posrednička uloga (H. Peričić), a nasuprot tvrdnjama o neprikladnosti prenošenja Hamleta jampskim jedanaestercem (M. Engelsfeld), drži se da mu je svrha bila što vjerniji prijevod za čitanje (M. Starčević). Osim što se prvi u nas sustavno bavio upravnom znanošću i premda mu cjelokupno djelo još uvijek nije obrađeno, nedvojbeno je jedan od najistaknutijih konzervativno-liberalnih hrvatskih intelektualaca prve pol. XX. st. Služio se pseudonimima Junius, Nehajgradski i Shakespeare.