Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KULMER, plemićka obitelj. Podrijetlom su iz Koruške, gdje se s pridjevkom von Münzenbach u vrelima mogu pratiti od druge pol. XIV. st. (genealoška sveza s prije zabilježenim Kulmerima ne može se pouzdano utvrditi). Georg (u. 1567) dao je podignuti dvor Rosenpichl (Rosenbichl) kraj Klagenfurta, njegov brat Hermann (u. 1546) nedaleki Hohenstein, a potomci su im, predvođeni Johannom Balthasarom (u. 1683), dobili barunski naslov s pridjevkom von Rosenpichl und Hohenstein 1654. Njegovi sinovi osnivači su triju obiteljskih ogranaka, Georg Ferdinand (1638–1706) koruškoga, Christoph Andre štajerskoga i Ferdinand Ernst (1667–1736) hrvatskoga. Posljednji je bio u vojnoj službi od 1691, pod zapovjedništvom Eugena Savojskoga sudjelovao u Ratu za španjolsku baštinu, bio zapovjednik kapetanije u Turnju od 1708. i, u činu konjaničkoga bojnika, kapetanije u Križaniću od 1710. Pred Ratnim vijećem zauzeo se za poboljšanje položaja Vlaha u Krstinji 1716. Veliki je žumberački kapetan najkasnije od 1727. do umirovljenja u činu pukovnika 1732. Njegov sin Ivan Josip (1702–1769), nasljednik kuće u Karlovcu i posjeda Dobrač-dvor, dobio je hrvatski indigenat 1740, a brakom s Reginom Patačić posjede Orehovicu, Lepu Ves i Brdovec. Sin mu Ivan Emilijan (Emil; 1736–1807) nakon školovanja u Zagrebu i Grazu služio je u husarskoj pukovniji Nádasdy i postignuo čin bojnika. Spominje se kao vlasnik vlastelinstva Lović u Vivodini kraj Ozlja 1776, zagrebačkim građaninom postao je 1783, bio jedan od predstavnika velikaša pri ustoličenju bana I. N. Erdődyja 1790. te član povjerenstva koje je sastavljalo upute za saborske izaslanike na zajednički ugarsko-hrvatski sabor 1805. Brakom s Juditom Sermage ušao je 1775. u posjed vlastelinstva Šestine (s patronatskim pravom nad crkvom sv. Mirka, u kojoj će obitelj poslije imati grobnicu) i Medvedgrada, a posjedovao je i Januševec. Stekao je samoborski grad i pripadajuće vlastelinstvo, koje je od 1793. uživao na osnovi potraživanja prema vlasnicima Erdődyjima, od 1799. u zakupu, a od 1805. kao vlasnik. U parnici je pak dobio i Balagove dvore u Bregani (za njegovih nasljednika preuređeni prema nacrtu B. Felbingera). Iskorišćivao je rude te imao željezare u Bliznecu kraj Gračana i Bregani. Potpomagao je pučku školu u Samoboru i gradnju crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu (u kojoj je sa suprugom pokopan). God. 1803. u Zagrebu je kupio palaču A. Pejačevića s kazališnom dvoranom (Demetrova ul., kbr. 1; 1807. prodao M. Vrhovcu za A. Amadéa de Várkonyija), u kojoj je u prosincu te godine prikazana njegova drama Die Grafen Weimar. Na Markovu trgu dao je 1801. proširiti tzv. palaču Sermage (danas Banski dvori), koju je njegov sin Ferdinand (1776–1816) prodao državi 1808. Sa sinovima Ferdinandom i Ivanom Nepomukom (1782–1835) dobio je ugarski indigenat 1785 (potvrđeno 1791). Ferdinand je služio u 2. banskoj graničarskoj pukovniji, postignuvši čin satnika. Kupio je negdašnji kapucinski samostan na Gradecu 1805 (nasljednici prodali Jelačićima), a nakon što je istupio iz vojske 1807. nastanio se u Šestinama. Ponovo aktivan za napoleonskih ratova, uhodio je 1809. Francuze i javljao podatke o njihovu kretanju te je za zasluge imenovan c. k. komornikom. God. 1812. u povjerenstvu je za obračun dnevnica članovima hrvatskoga izaslanstva na zasjedanju zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Iz braka (od 1804) s Josipom Oršić – za obitelj je 1837. kupila tzv. palaču Kulmer (Ćirilometodska ul., kbr. 2, Katarinin trg, kbr. 2–3, Jezuitski trg, kbr. 1; danas Muzej prekinutih veza i Muzej Marton), a do 1871. posjedovala je i tzv. palaču Vojković-Oršić-Rauch (Matoševa ul., kbr. 9; danas HPM) – naslijedili su ga političar → FRANJO, general → MIROSLAV i Emil (1811–1860). Posljednji je u Zagrebu završio gimnaziju 1826. i na Kraljevskoj akademiji znanosti branio teze iz statistike, prirodnoga i rudnoga prava 1829. Njihova sestra Klotilda (1808–1892) bila je supruga Franje Draškovića. Miroslav je, prvi s austrijskim grofovskim naslovom (1860), s Aleksandrinom Erdődy imao Ljudevita (1855–1933), gospodarstvenika, političara, športskoga djelatnika i dobrotvora → MIROSLAVA, te Milana (Emil; 1862–1941). Član Narodne stranke, Ljudevit je bio zastupnik Krapine u Hrvatskom saboru 1901–06. Kupio je dvorac Popovec kraj Krapine 1890. te dvorac Dioš (Marijin dvor) kraj Daruvara 1917 (držao do 1923), od 1914. posjedovao ljetnikovac u Novom u Vinodolu (projekt V. Kovačića). Sin mu Franjo (Cyrill; 1885–1960) bio je veliki župan varaždinski 1918–20, a Ivan (1888–1956), nasljednik Popovca, veći je dio imanja rasprodao. Milan, austro-ugarski mornarički časnik i c. k. komornik, kupio je posjed Bračak 1887. i ondje dao podignuti dvorac. Iz braka s Beatom Türk imao je sinove Miroslava (1888–1943), odvjetnika i vlasnika dvorca Moslavina 1917–18, te Aleksandra (1890–1964), pravnika i vlasnika dvorca Cernik (kupio s rođakom 1917; jedini vlasnik 1918–46). On je istraživao heraldiku i genealogiju te povijest obitelji, a sastavio je i knjižicu o povijesti Cernika (Grad Cernik. Nova Gradiška 1932, pretisak 1992). Posjedovao je zbirke pečata, grbova i rodoslovlja te bogat arhiv (danas dijelom u Arhivu HAZU i u unuke Barbare), a HPM darovao je zbirku crteža, fotografija i razglednica dvoraca sjeverne Hrvatske. Bio je član nadzornoga vijeća Zbornika plemstva V. A. Duišina, vitez Malteškoga reda, a uz obiteljsku palaču u Zagrebu, imao je kuću u Budimpešti. Naslijedio ga je slikar → FERDINAND, posljednji muški izdanak hrvatskoga ogranka obitelji. Ivan Nepomuk u Zagrebu je završio gimnaziju 1798. te na Kraljevskoj akademiji znanosti branio teze iz javnoga prava 1801. i političke ekonomije 1803. Naslijedio je Januševec, a posjedovao je i imanje u Savskom Marofu. Njegove sestre Josipa (Jozefina; 1786–1876; supruga B. I. Kiepacha), Franjica (1788–1846; supruga Janka Draškovića) i Vilhelmina (Wilhelmina; 1790–1872) naslijedile su pak samoborsko vlastelinstvo. Podupirale su preporodni pokret, bile dobročiniteljice preporodnih ustanova te pridonijele osnivanju djevojačke škole u Samoboru 1839. Franjica je svoj dio posjeda prodala 1823, a Vilhelmina osnovala staklanu Osredek 1839 (zbog prezaduženosti prodala 1847). Baštinica samoborskih posjeda, Josipa ih je ostavila djeci. God. 1722. hrvatski indigenat dobio je i Otto Herbert (1688–1746) iz štajerskoga ogranka,posjednik kurije u Štefancu 1733. Njegov sin Ferdinand bio je gojenac Hrvatskoga kolegija u Beču 1743–44, kapetan u Petrinji i pobočnik bana F. Nádasdyja. U sporu oko nasljedstva S. Patačića 1759. zastupao je njegove kćeri, svoje nećakinje. Gradivo o hrvatskom ogranku čuva se kao obiteljski fond u HDA.

LIT.: I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 6. Pest 1860, 504–506. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889. — J. Kulmer: Die Kulmer von Rosenbichl und Hohenstein. Graz 1891.— I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 99. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 1. Zagreb 1910, 137. — R. Horvat: Povijest banske palače. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva,17(1915) str. 191–196. — A. Kulmer: Grad Cernik. Nova Gradiška 1932. — V. Noršić: Samobor-grad. Samobor 19422, 131–133, 137. — M. Bogdanović: O porodicama nekih gospodara samoborskog grada. U: Samobor. Zagreb 1943, 130–133. — B. A. Krčelić: Annuae ili Historija 1748–1767. Zagreb 1952. — L. Dobronić: Stare numeracije kuća u Zagrebu. Zagreb 1959. — F. Buntak: Kuće Zrinskih i srednjovjekovni kraljevski dvor u Gornjem gradu u Zagrebu. Iz starog i novog Zagreba,1960, 2, str. 125–126. — Zaključci Hrvatskog sabora, 3–4. Zagreb 1961–1964, 6–10. 1968–1975. — Š. Jurić: Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971. — E. Laszowski i L. Dobronić: Povijesni spomenici grada Zagreba, 20–21. Zagreb 1971–1975. — M. Schneider: Portreti 1800–1870 (katalog zbirke). Zagreb 1973, 8, 10, 93. — Ista: Portreti 16–18. stoljeća (katalog zbirke). Zagreb 1982, 132–135, 147. —Hrvatski narodni preporod 1790–1848 (katalog izložbe). Zagreb 1985. — L. Dobronić: Zagrebački Kaptol i Gornji Grad nekad i danas. Zagreb 1986, 173, 214–216, 369. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1–2. Zagreb 1987–1988. — M. Vrhovac: Dnevnik – Diarium (1801–1809), 1. Zagreb 1987. — L. Dobronić: Slobodni i kraljevski grad Zagreb. Zagreb 1992. — M. Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja.Zagreb 1993. — F. Buntak: Povijest Zagreba. Zagreb 1996. — K. Dočkal: Hrvatski kolegij u Beču 1624–1784. Wien—Zagreb 1996. — A. Szabo: Hrvatske velikaške obitelji (Kulmer). Matica, 46(1996) 2, str. 2–5. — A. Laslo i D. Radović Mahečić: Viktor Kovačić – promotor hrvatske moderne arhitekture. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1997, 21, str. 154–155. — M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić-Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji u Slavoniji.Zagreb 1998. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 2. Zagreb 2000. — T. Đurić i D. Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Zagreb 2002, 96, 168–169. — L. Dobronić: Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas. Zagreb 2004, 137, 182. — P. Maček: Rod Patačića od Zajezde. Zagreb 2004. — Život u palači od 1764. do 2004. godine. Zagreb 2004, 43–49. — M. Bregovac Pisk: Josipa Kulmer i njezina donacija slika Narodnom muzeju. Kaj, 39(2006) 4, str. 111–127. — G. Gregurić: Kulmer. Zabok 2009. — Ferdinand Ernst. — A. Kulmer: Ferdinand Ernst Kulmer veliki žumberački kapetan (1712–1732). Žumberački kalendar, 1965, str. 116–117. — Ivan Emilijan. — R. Strohal: Vivodina. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1935, XXX/1, str. 211, 214. — Isti: Vivodinske isprave. Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 7(1937) str. 147–148. — Vilhelmina. — M. Despot: Prve godine rada i poslovanja staklane Osredek (1839–1850). Staklo, porculan, keramika (nemetali), 3(1961) 2, str. 33–34. — A. Szabo: Barunica Vilhelmina Kulmer u kulturnom i gospodarskom životu Samobora i njegove okolice. Kaj, 30(1997) 1, str. 81–93. — N. Bošnjak: Staklane Osredek i Karolina. U: Samobor. Samobor 2004, 204–205 (pretisak izd. Zagreb 1943). — Aleksandar. — Prinos Aleksandra grofa Kulmera heraldici. Glasnik heraldike, 1(1937) 3, str. 9. — T. Galović: Hrvatska heraldička periodika: Vitezović i Glasnik heraldike. Arhivski vjesnik, 52(2009) str. 102–103.
 
Marija Karbić (2013)