KULMER, Franjo

traži dalje ...

KULMER, Franjo (Franz), političar (Zagreb, 3. II. 1806 — Beč, 16. XI. 1853). U Beču od 1814. polazio Theresianum, potom završio studij prava te 1828. stupio u upravnu službu. Nakon što je u Pešti položio pravničke ispite, 1830. postao vježbenikom u Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Bio je član povjerenstva za gušenje seljačkoga ustanka u istočnoj Slovačkoj 1831. te 1832. pratio kancelara A. Rewiczkoga na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu kao njegov štićenik. Imenovan komornikom 1835. i prisjednikom Banskoga stola u Zagrebu 1836. Naslijedivši posjede rođaka J. Oršića, bio je ekonomski neovisan, a upravljao je i obiteljskim imanjem u Šestinama. Preporodnomu pokretu pridružio se 1842, na početku organiziranja Hrvatsko-ugarske i Ilirske (Narodne) stranke. Kao pripadnik višega plemstva redovito je 1839–44. sudjelovao na zajedničkim ugarsko-hrvatskim saborima, na kojima se odupirao zahtjevima za uvođenjem mađarskoga jezika kao službenoga u upravu i školstvo Banske Hrvatske, promičući ideje o narodnoj, jezičnoj i kulturnoj posebnosti Hrvata. U tom smislu istaknuo se i na skupštini Zagrebačke županije 1844, kad je – unatoč protivljenju bana F. Hallera – umjesto latinskim govorio hrvatskim jezikom. Javnim istupima privukao je pozornost i pripadnika ilirskoga pokreta i bečkoga dvora, koji je, oslanjajući se na narodnjake u Hrvatskoj i konzervativne magnate u Ugarskoj, namjeravao stvoriti protutežu mađarskoj Liberalnoj stranci, dodijelivši mu ulogu posrednika. Od Lj. Gaja, tada najutjecajnije osobe pokreta, K. je tražio prestanak radikalnih istupa i pomirbu narodnjaka s mađaronima te uspostavu suradnje s konzervativcima u Ugarskoj. Također je preporučio odustajanje od ilirskoga imena i prepoznatljive ilirske simbolike te prestanak izdavanja lista Branislav. Kulmerovo uvjerenje o nedjeljivosti interesa domovine i vlade te gledište o približavanju Ugarskoj u političkom i konstitucionalnom smislu, uz očuvanje državnopravne posebnosti hrvatskih zemalja, proizlazili su iz njegova tradicionalnoga plemićkoga identiteta. Svoje je prijedloge ultimativno iznio Gaju, koji se u Narodnim novinama očitovao za konzervativnu politiku (za umjeren i zakonit napredak) i suradnju s mađarskim konzervativcima. Spremnost Narodne stranke na suradnju dvor je nagradio ponovnom slobodnom porabom ilirskoga imena, isključenjem mađaronskoga seljačkoga plemstva iz Hrvatskoga sabora i personalnim promjenama na upravnim funkcijama, kojima je i K. imenovan velikim županom Srijemske županije, do tada najjačega uporišta mađarona. Kao član Ugarske dvorske kancelarije sudjelovao je na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu 1847–48. Politički mu je utjecaj bio na vrhuncu 1848, kad je, zahvaljujući njegovu lobiranju na dvoru, a uz pristanak utjecajnih mađarskih konzervativaca i nadvojvode Ludwiga, kojima je bilo u interesu da ne prevlada mađarska liberalno-nacionalna struja, hrvatskim banom imenovan J. Jelačić. Odmah mu se stavio na raspolaganje, a već u prvom od mnogobrojnih pisama što mu ih je uputio 1848–49, u kojima je slikovito opisivao nesigurne prilike u Beču, uočljiv je kontinuitet njegove političke ideologije temeljene na uvjerenju o podudarnosti hrvatskih i dvorskih interesa. Premda je bio član saborskoga odbora za pomirbu s Mađarima, zapravo se zauzimao za vojni obračun s njima te je potkraj kolovoza i na poč. rujna 1848. na to poticao Jelačića. Snaga njegova političkoga položaja proizlazila je iz dvostrukoga legitimiteta – bio je hrvatski predstavnik u Beču, imenovan od Hrvatskoga sabora, i ministar bez lisnice u ministarstvu F. Schwarzenberga, imenovan od kralja. Bezuvjetna državna i dinastička lojalnost, zbog koje je uživao velik ugled na dvoru, bila je konstanta njegove politike i glavni uzrok sukoba s većinom političkih čimbenika u Hrvatskoj, očita od poč. 1849. Liberalni program izražen u Zahtijevanjima naroda smatrao je pretjeranim – držao je da još nema uvjeta za stvarno teritorijalno ujedinjenje, što se prije svega odnosilo na Vojnu krajinu – a nacionalne i liberalne zahtjeve (sloboda tiska, pravo na okupljanje, osnivanje narodnih straža) nespojivim s održanjem Habsburške Monarhije. Protivio se političkomu i upravnomu savezu sa Srbima iz južne Ugarske te preuređenju Monarhije na načelu austroslavizma, a srpski i češki pokret bili su mu zazorni zbog proklamiranih političkih i društvenih promjena. Neistomišljenike je kvalificirao »smutljivcima« i »komunistima« i otvoreno izražavao nezadovoljstvo Jelačićem, koji ga je pak nazivao ultrakonzervativcem. Nakon donošenja Oktroiranoga ustava tražio je od Jelačića da, unatoč protivljenju Banskoga vijeća, ishodi njegovo objavljivanje i u Hrvatskoj. Pod njegovim pritiskom 1849. proglašeni su Privremeni zakon o tisku i Oktroirani ustav, čime se K., razumijevajući ulogu novinstva u oblikovanju javnoga mnijenja, obračunao s protivnicima okupljenima ponajviše oko lista Slavenski Jug, obustavom kojega je nestalo i kritičkoga potencijala u drugim novinama (Agramer Zeitung, Narodne novine). Nakon ukidanja Oktroiranoga ustava, u siječnju 1852. imenovan je članom Carevinskoga vijeća i tajnim savjetnikom, no službu je zbog bolesti te godine napustio. Duševno obolio, počinio je samoubojstvo; posmrtni su mu ostatci preneseni u obiteljsku grobnicu u Šestinama 1910. — Dobro upućen u zbivanja u Beču, državi i njezinu okruženju te na mađarskom ratištu, bio je posrednik između dvorskoga kruga i Jelačića kad je dvor vodio dvostruku politiku – službenu i tajnu. Od Jelačića se očekivalo da ne slijedi sve zakonske odluke i naredbe dvora, nego da se oslanja na neslužbenu politiku koju mu je posredovao K. Stoga je Kulmerova uloga u događajima 1848–49, s obzirom na njegovo neslaganje s većinom političkih protagonista, Jelačićem i Banskim vijećem, bila kontroverzna. Pisma koja je uputio Jelačiću vrijedan su izvor i o njegovoj ulozi i o povijesti političke kulture u hrvatskim zemljama u XIX. st.

LIT.: (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 28(1853) 265, str. 974; 266, str. 977. — Narodne novine, 19(1853) 265, str. 295; 268, str. 803; 274, str. 819. — Biographische Skizze verfasst von einem dankbaren Verwandten. Agram 1899. — V. Deželić: Pisma pisana dru. Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1909, 6, str. 111–116. — Đ. Šurmin: Beiträge zur Geschichte 1848–1849. Briefwechsel Kulmer–Jelačić. Agramer Tagblatt, 27(1912) 1, str. 2–4; 3, str. 2–4; 6, str. 2–4; 10, str. 2–4. — F. Šišić: Hrvatska povijest, 3. Zagreb 1913. — Đ. Šurmin: Ličnosti i prilike iz novije prošlosti Hrvata i Srba. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1928, VIII/1–2, str. 75–96. — A. Makanec: Kulmerova pisma banu Jelačiću 1848. Narodna starina, 13(1934) 33, str. 33–52; 34, str. 151–156; 14(1935) 35, str. 65–92. — Isti: Neobjelodanjena pisma Andrije Torkvata Brlića baronu Kulmeru i patrijarha Rajačića banu Jelačiću iz godine 1848. Novosti, 29(1935) 44, str. 10. — V. Bogdanov: Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/49. Zagreb 1949. — Isti: Hrvatska ljevica u godinama revolucije 1848/49. Zagreb 1949. — Isti: Likovi i pokreti. Zagreb 1957, 146, 150–151. — K. Nemeth: Nekoliko neobjavljenih pisama iz korespondencije Kulmer–Jelačić. Arhivski vjesnik, 1(1958) str. 333–365. — J. Šidak (J. Šk.): Kulmer, Franjo. Enciklopedija Jugoslavije, 5. Zagreb 1962. — Isti: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Zagreb 1975. — M. Malbaša: Osječka bibliografija, 1. Osijek 1981. — Hrvatski narodni preporod 1790–1848 (katalog izložbe). Zagreb 1985. — J. Horvat: Politička povijest Hrvatske, 1. Zagreb 1990², passim. — J. Šidak i dr.: Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret. Zagreb 1990². — J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1–2. Zagreb 1994–1998. — A. Szabo: Velikaška obitelj Kulmer. Matica, 46(1996) 2, str. 2–5. — T. Markus: Slavenski Jug 1848.–1850. godine i hrvatski politički pokret. Zagreb 2001. — I. Perić: Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću. Zagreb 2002. — V. Švoger: Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.–1852. i stvaranje moderne Hrvatske. Zagreb 2007.
 
Kristina Milković (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KULMER, Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11196>.