KULUNDŽIĆ, Josip
traži dalje ...KULUNDŽIĆ, Josip, dramatičar, redatelj i teoretičar drame (Zemun, 1. VIII. 1899 — Beograd, 1. XII. 1970). Završio gimnaziju u Zemunu 1918, studirao medicinu u Innsbrucku, filozofiju u Beogradu te dramaturgiju i opernu režiju u Berlinu, Dresdenu, Parizu i Pragu. Radio kao pomoćnik dramaturga 1921–23. i dramaturg 1926–27. u zagrebačkom HNK, redatelj u osječkom kazalištu 1928–29. i beogradskom Narodnom kazalištu (NKB) 1929–37, službenik Narodnoga kazališta Dunavske banovine u Novom Sadu 1937–39. te redatelj u Umjetničkom kazalištu u Beogradu (UKB) 1939–42. Od 1947. u NKB redatelj u Operi, od 1952. do umirovljenja 1969. redoviti profesor na ADU u Beogradu, isprva kazališne režije pa glume, od 1962. dramaturgije. Predavao i u zagrebačkoj Državnoj glumačkoj školi 1926–27. te Glumačkoj školi NKB 1935–37. Drame i dramske fragmente, kritike, eseje i studije objavljivao u novinama i časopisima Savremenik (1918–21, 1923, 1928), Jugoslavenska njiva (1919, 1922–24), Kritika (1920–22), Obzor (1920), Riječ (1921, 1923, 1928), Hrvatski list (1922, 1929), Teater (1922–24), Scena (1923–24), Vijenac (1923–28), Comoedia (Beograd, Zagreb 1924–26; urednik zagrebačkoga izd. 1924–25), Književnik (1924–25), Literatura (1924), Mladost (1924), Hrvatska pozornica (1925–27; urednik 1925–26), Novosti (1925–26), Orkan (1925), Kulisa (1927), Hrvatska revija (1928–29), Hrvatsko kolo (1928), Književnik (1928), Pantheon (1929), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1934–35, 1957, 1964), Vjesnik (1953), Naša scena (Novi Sad 1954, 1957), Filmska kultura (1957, 1960), Pozorište (Tuzla 1961–63) i Scena (Novi Sad 1965–68; urednik 1965–69) te u beogradskim periodicima Misao (1928), Nova literatura (1928–29), Politika (1929, 1931–32, 1934–36), Vreme (1929–30, 1935), Srpski književni glasnik (1929–30, 1932–33, 1935), Pravda (1931, 1933–36), Pozorište (1932–34), Zvuk (1932–33, 1963), Scena (1935–36), Glumačka reč (1936), Film (1952), Književnost (1952, 1955–57), Književne novine (1955, 1958, 1964), Komedija (1955), Pozorišni život (1957, 1964), NIN (1962), Borba (1964) i Vidici (1964). Dramatičarski rad započeo kao sljedbenik avangarde (Posljednji hedonista. Savremenik, 1921, 4; Posljednji idealista. Kritika, 1922, 1; Vječni idol. Kritika, 1922, 7; Pacijent mladog Kirilova. Vijenac, 1924, 4); uspjeh je postignuo dramom Ponoć (praizvedba HNK u Zagrebu, HNKZ, 1921, Demetrova nagrada), u kojoj naturalističku dramsku situaciju podvrgava polemično-karikaturalnomu zahvatu u duhu poetsko-ekspresionističkoga teatra. Na iskustva ekspresionističke dramaturgije oslonio se i u groteski Škorpion (praizvedba HNKZ 1926, Demetrova nagrada). I u drugim dramama naglašuje poetiku slučaja, s temeljnim načelom izmjene realističkih i subjektivno-irealnih zbivanja. U komediji Gabrijelovo lice (Savremenik, 1928, 1–5; praizvedba u Osijeku 1929) i u »dramatizaciji novinskog reporta« Misteriozni Kamić (praizvedba NKB 1929; TV film S. Mrmak, 1959) nastojao je u praksi ilustrirati kritiku dramske poetike L. Pirandella, koju je formulirao u esejima Tajna personalnosti. Novi teater na osnovu Pirandella? (Hrvatska pozornica, 1925–26, 32) i Protiv Pirandella (Hrvatska revija, 1928, 1–2), ali je unatoč proklamiranu antipirandelizmu u njima očitovao utjecaj Pirandellove dramaturgije, osobito u koncepciji motiva krhkosti identiteta, što je razvidno i u tragikomediji Strast gospođe Malinske (1. čin Vijenac, 1928, 6; 2. i 3. čin Srpski književni glasnik, 1929, 3–4; praizvedba HNKZ 1930), a i poslije, npr. u dramama svojevrsne »trilogije teatra o teatru« (M. Čale) Treći čin (Književnost, 1952, 1–3), Čovek je dobar (praizvedba Slovensko narodno kazalište u Ljubljani 1953) i Krik života (Rad JAZU, 1981, 389), u kojima je tematizirao odnos glume i kazališta, fikcije i zbilje. U drugim se dramskim djelima izrazitije približio tradicionalnoj realističkoj dramaturgiji (Ljudi bez vida, praizvedba NKB 1953; Tamna belega, 1957). Među njima izdvajaju se drame o zagrebačkoj veletrgovačkoj obitelji Dombrovski, Klara Dombrovska (Književnost, 1955, 3–5; praizvedba Jugoslavensko dramsko kazalište u Beogradu 1967; TV film u režiji J. Marušića, 1976) i Firma se skida (Književnost, 1956, 4–6), poetički bliske glembajevskomu ciklusu M. Krleže kao reprezentativni primjeri građanske konverzacijske drame s uspjelom karakterizacijom dominantnih junakinja. Objavio je i ekspresionistički roman Lunar (1921). U prvom razdoblju redateljske karijere postavljao je najčešće komedije i tragikomedije suvremenih dramatičara (do 1937. u NKB): Topaze M. Pagnola, Sveti plamen W. S. Maughama i Neprijateljica A. P. Antoinea (1930), Mister Dolar (1932), Ožalošćena porodica (1934), Ujež (1935), Dr. (1936) i Sumnjivo lice (UKB 1941) B. Nušića, Kralj na Betajnovi I. Cankara (1933) i Pustolov pred vratima M. Begovića (1935). Potom se okrenuo i postavama komedija iz ranijih razdoblja (do 1942. u UKB) – Dundo Maroje M. Držića (1940), Lažljivac C. Goldonija (1940), Mandragola N. Machiavellija (1940), Zla žena (1940) i Laža i paralaža (Narodno kazalište Sterija u Vršcu 1946) J. S. Popovića, Figarov pir P. A. C. de Beaumarchaisa (1941), Molièreovi George Dandin (1941) i Plemeniti gospodin Pursonjak – Veprovac (Humorističko kazalište u Beogradu 1955), San ivanjske noći W. Shakespearea (1942) – te realističkih i simbolističkih drama Pera Segedinac L. Kostića (Narodno kazalište Dunavske banovine u Novom Sadu 1941), Krležina Gospoda Glembajevi (Srpsko narodno kazalište u Novom Sadu, SNKNS, 1946), Šuma A. N. Ostrovskoga (SNKNS 1947), Sablasti H. Ibsena (Studio filmskih glumaca u Beogradu 1951), Maškarate ispod kuplja I. Vojnovića (SNKNS 1957). Postavio je također praizvedbe vlastitih drama Gabrijelovo lice, Misteriozni Kamić, Mašina savest (NKB 1933, objavljeno pod naslovom Ne suviše savesti u Srpskom književnom glasniku, 1933, 4–7) i Ljudi bez vida. U dramskim režijama pokazivao je sklonost preradbi teksta radi efektnih scenskih rješenja i ostvarenja čvrste dinamike predstave, prihvaćao je i konstruktivistička i kubistička rješenja, a osobito uspješan bio je u radu s glumcima. Zasebno mjesto stekao je režijama opera, među kojima se izdvajaju Saloma R. Straussa (1931), Koštana P. Konjovića (1931, 1950, 1959), Werther (1932) i Manon (1954) J. Masseneta, Fedora (1933) i André Chénier (1936) U. Giordana, Figarov pir W. A. Mozarta (1936), Don Pasquale (1947) i Lucia di Lammermoor (1956) G. Donizettija, Aida (1948), Krabuljni ples (1951), Trubadur (1951), Otello (1953) i Don Carlos (1955) G. Verdija, Boris Godunov M. P. Musorgskoga (1948), Carmen G. Bizeta (1948), Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1949), Faust C. Gounoda (1950), Snjeguljica N. Rimski-Korsakova (1952), Hoffmanove priče J. Offenbacha (1953), Konzul G. C. Menottija (1953) i Ukleti Holandez R. Wagnera (1954, 1958, 1963), sve NKB, te Verdijeve Traviata (1947), Rigoletto (1948) i Aida (1955), Prodana nevjesta B. Smetane (1948), Mozartov Figarov pir (1956) i Zaljubljen u tri naranče S. Prokofjeva (1957) u SNKNS. U njima je posebnu pozornost poklanjao kreiranju dramske dimenzije uloga, unosio nove koncepcije o rasporedu zbora na sceni te naglašivao realistički redateljski pristup u radu na glumačkom izrazu i u izražavanju scenske dimenzije opere. Napisao i libreto za operu Simonida S. Rajičića (Sarajevo, 1957). Dramatizirao je više proznih tekstova (J. Ignjatović, Pita hiljadu forinata, 1952), prema romanu D. Ćosića Daleko je sunce napisao scenarij istoimenoga filma u režiji R. Novakovića (1953). Kao teoretičar, uz polemične eseje o Pirandellu, osobito je razmatrao glumu (u kazalištu i na filmu), i to specifično ulogu govora, kompoziciju uloge i stil glume (O glumi. Pozorište, 1962, 11–12; 1963, 1–2, 3–4, 7–8), te funkciju redatelja i pojam režije; u tom je smislu razvio koncepte unutarnje i izvanjske režije (prve kao umjetnosti govora, druge kao režije pokreta, gesta, kretanja i držanja) i redateljske notacije emocionalnih komponenata lika kao temelja vođenja glumca (Šta je unutarnja i spoljna režija. Pravda, 1931, 101–104). Teoretizirao je i o opernoj režiji (Nacrt jedne teorije operske režije. Zvuk, 1932–33, 3–5) te dramaturškim problemima (Krv i meso na pozornici. Srpski književni glasnik, 1933, 2). Dio teorijskih eseja i studija skupio je u knjizi Fragmenti o teatru (1965), predavanja iz povijesti dramaturških teorija u udžbeniku Primeri iz tehnike drame (Beograd 1963, 1977², 1996), a ona iz kazališne režije objavljena su u Kronici Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU (Režija, 1997, 6–7). Prevodio je s njemačkoga (Ibsen, Sablasti. Zagreb 1922; A. Strindberg, Naturalističke drame. Zagreb 1977, suprevoditelj) i s engleskoga (W. Archer, Stvaranje drame. Beograd 1964), osobito za kazalište. Zastupljen u izborima Hrvatska riječ u Srijemu (Zagreb 1995), Hrvatska književna avangarda (Zagreb 2008) i Romani srpske avangarde, 1 (Beograd 2010). Rukopisna mu se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Potpisivao se J., Jos. Kul., K., inicijalima te pseudonimom Florijan.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
KULUNDŽIĆ, Josip. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11207>.