LASIĆ, Stanko

LASIĆ, Stanko, književni povjesničar i teoretičar (Karlovac, 25. V. 1927). Završio gimnaziju 1946. u Karlovcu i studij južnoslavenskih jezika i književnosti te filozofije 1953. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao tezom Milutin Cihlar Nehajev. Na tom je fakultetu bio asistent na katedri za slovensku književnost 1955–60. i katedri za noviju hrvatsku književnost 1960–66, potom do 1972. docent te 1972–76. izvanredni profesor, a 1968–72. direktor Instituta za znanost o književnosti. Lektor hrvatskoga jezika u Lyonu 1956–59, Lilleu 1972–73. te na pariškoj Sorbonni 1973–78. Od 1978. do umirovljenja 1992. redoviti profesor na slavistici Sveučilišta u Amsterdamu. Prve reportaže i kritičke napise objavio je u Omladinskom borcu (1947–48), potom se tematski i žanrovski raznolikim prilozima javljao, među ostalim, u izdanjima Krugovi (1955), Republika (1955, 1986, 1988, 1991, 1994, 2000–01), Vjesnik u srijedu (1955–56), Književnik (1961), Naše teme (1961), Umjetnost riječi (1964, 1970–71), Književna istorija (Beograd 1968), Croatica (1970–77, 1982; urednik 1970–77), Kritika (1970), Delo (Beograd 1971), Književna smotra (1971–75; istodobno urednik), Strukturalni prilaz književnosti i Marksizam i književna kritika u Jugoslaviji 1918–1941 (Beograd 1978), Gordogan (1982, 1987, 1990), Russian Literature (1983–93, urednik; na francuskom objavljivao studije o hrvatskoj književnosti), Tendenzen der kroatischen Gegenwartsliteratur (Mannheim 1989), Naša knjiga (1990), Svjetlo (1991, 1994), Dubrovnik (1993), Vijenac (1994–95, 1997), Karlovački list (2000), Matica (2001), 15 dana (2001) i Jezik književnosti i književni ideologemi (Zagreb 2007). Prvi mu je zapažen književnopovijesni prilog O literarno-historijskom metodu u djelima prof. dr. Antuna Barca (Pogledi, 1955), a među vrsnima su radovi Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka (Zadarska revija, 1957, 1), Djelo Augusta Cesarca (Forum, 1965, 4), Tri moderna pogleda na Erazma Rotterdamskog (Gordogan, 1985, 19) i Mali predah ili razgovor o »dijalektalnoj poeziji« i »izvornom i osebujnom jeziku hrvatskog naroda« (Republika, 1989, 7–8). Zaokupljenost djelom i životom M. Krleže kao središnjom temom svojega opusa naznačio je raspravom Sukob na književnoj ljevici (1970; nagrade MH i »Vladimir Nazor«), kojom je, prvi iznijevši potpunu bibliografsku, dokumentacijsku i faktografsku građu te njihovu književnopovijesnu elaboraciju o toj dotad kontroverznoj temi u književnoj historiografiji, izazvao višegodišnje polemike u javnosti. U analitičkom djelu Struktura Krležinih »Zastava« (1974), navodeći formalne naratološke dokaze o antitetičnoj strukturi Krležina pripovjednoga postupka, u tekstološku interpretaciju unosi i piščeve biografske pojedinosti. Bogatu biografsku građu pregledno sintetizira u knjizi Krleža. Kronologija života i rada (1982; nagrada Fonda »Miroslav Krleža« 1986), a uvodom u buduću Krležologiju drži se kritička monografija Mladi Krleža i njegovi kritičari (1987), u kojoj rekonstruira i dokumentacijski potkrjepljuje sve aspekte Krležina djelovanja do 1924. Cjelovit pregled kritičke recepcije Krležinih djela iznosi u Krležologiji ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989–1993; nagrade »Ivan Goran Kovačić« 1989. i Fonda »Miroslav Krleža« 1993), u kojoj bibliografski i periodizacijski razvrstava golem književnopovijesni materijal te strukturalističkom terminologijom tumači odnos Krležinih tekstova sa svim relevantnim društvenim i umjetničkim paradigmama u XX. st. Među književnopovijesnim prinosima izdvajaju se i studije o formativnim autorima novije hrvatske književnosti Cihlaru Nehajevu (Umjetnost riječi, 1965, 2–3; Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1966, 8; Kolo, 1967, 1–2, 3; Križevački zbornik, 1970), A. Šenoi (Rad JAZU, 1965, 341) i Mariji Jurić Zagorki (1986). Zasebno mjesto pripada djelima o teoriji pripovijedanja. U Poetici kriminalističkog romana (1973) dao je razrađenu tipologiju detekcijskoga žanra, utječući na njegovo prevrjednovanje. Uzornim djelima strukturalističkoga pristupa proznomu diskursu drže se rasprave Problemi narativne strukture (1977) te Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam (1994), u kojima osmišljava kompleksan epistemološki sustav. Lasićev tzv. ontološki strukturalizam kao spoj tekstološke akribije i cjelovita uvida u književnopovijesnu građu te vrhunske erudicije izvorni je teorijski model u hrvatskoj književnoj znanosti. Bitne značajke svoje teorije iznosi u esejima Iz moje lektire (2001), tumačeći autore koji su utjecali na njegov filozofski i književnoteorijski profil, a u Autobiografskim zapisima (2000), služeći se vlastitim iskustvima kao građom, žanr autobiografske ispovijedi podvrgava sofisticiranomu kategorijalnomu aparatu ontološkoga strukturalizma. Neobjavljene tekstove skupio je u opširnoj memoarsko-epistolografskoj zbirci Članci, razgovori, pisma (2004), osvijetlivši pozadinu svojega javnoga i privatnoga djelovanja. Sastavio je bibliografske radove Opća literatura o novijoj hrvatskoj književnosti (skripta, Zagreb 1970), Bibliographie de la littérature croate en langue française (Annales de l’ Institut français de Zagreb, 1968–69, 20–21; Most/Le Pont, 1998, 3–4), Bibliografija suvremene hrvatske proze (Croatica, 1970, 1), Pravila za izradu bibliografija u Institutu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (suautor, Croatica, 1973, 4) te, u suradnji, vlastitu Bibliografiju (Zagreb 2004). S francuskoga preveo autobiografska djela Zrelo doba (Zagreb 1962) i Snaga stvari (Zagreb 1966) Simone de Beauvoir te romane Krvnik plače (Zagreb 1962) F. Darda i Istina (Zagreb 1962) Michèle Perrein. Baveći se i romanističkom književnom i filozofijskom tematikom, objavio opširne eseje o francuskoj šansoni, teatru A. Jarryja te o Lautréamontu, R. Girardu, E. Levinasu, M. Nadeauu i J.-P. Sartreu. Napisao pogovore djelima Kerempuhovo ishodište M. Kuzmanovića (Rijeka 1985), Kneginja iz Petrinjske ulice M. Jurić Zagorke (Zagreb 1988) i Crni leptiri Ljubice Koren-Željkove (Zagreb 1995) te predgovor Razgovorima o hrvatskoj državi D. Budiše (Zagreb 2001). Eseji i studije prevođeni su mu na engleski, francuski, mađarski, njemački i poljski. Surađivao u Krležijani LZ. Dobitnik nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000. i »Antun Barac« 2006. Bio je predsjednik Hrvatskoga vijeća Evropskoga pokreta 1990–92 (govore na skupštinama skupio u knjižici Tri eseja o Evropi. Zagreb 1992).