KRSTELJ

KRSTELJ (Croce, Krsteljević), pomorska obitelj (XVII–XIX. st.). Prema obiteljskoj predaji, slovačkoga su podrijetla i u Viganj na Pelješcu doselili su se iz Pečuha. Najranije zabilježeni njihov pripadnik jest Petar (rođ. oko 1555). Njegovi potomci Ivan i Antun spominju se kao paruni 1633, odn. 1637. Antunov sin Mato (rođ. oko 1645) preselio se prije 1678. u zaselak Brainice; potomci su mu (prezimena Brainica) izumrli u drugoj pol. XVIII. st. Leopold I. Habsburgovac za pomorske je zasluge 1674. dodijelio Ivanu i njegovim sinovima Petru, Stjepanu i Marku austrijsko plemstvo. S bratom Ivanom u suvlasništvu su imali patake »S. Maria di Rosario S. Antonio di Padova S. Domenico« 1661–78 (kapetani Marko 1661–66. te Stjepan 1670. i 1675–78) i »Madonna del Rosario Anime del Purgatorio« 1670–76. te pulaku »Madonna del Rosario S. Antonio di Padova« 1661–65 (1663. kapetan Ivan). Zbog pomoći Dubrovačkoj Republici za potresa 1667. Marko je pet godina oslobođen plaćanja jarbolnine, a 1671. potaknuo je gradnju dominikanskoga samostana i crkve u Vignju. Njegov sin Ivan (1673–1733) bio je škrivan i naukijer te parun fregaduna »S. Giovanni« 1695–99. Ivan pak Antunov (u. 1777) zapovijedao je dubrovačkim, mletačkim i levantskim brodovima. Nikola Antunov (1755–1830), vjerojatno njegov nećak, preselio se oko 1790. u Basiljinu i uzeo prezime Mihatović, a brat mu Frano (1750–1833) plovio je na dubrovačkim i mletačkim brodovima 1780–96. i bio suvlasnik pulake »SS. Trinità«. Među njegovim je unucima Nikola (1818–1892), zvan Karfiol, bio noštromo u Austrijskom Lloydu, potom lučki nadglednik na Krfu 1855–67, a njegov brat Mato (rođ. 1832) zabilježen je kao vojnik Konfederacije u Louisiani 1861. Nikolin sin Pavao (rođ. 1862), kapetan od 1892, zapovijedao je parobrodima male obalne plovidbe »Zara«, »Vitez« i »Sebenico«, Frano (1870–1939) odselio se 1887. na Novi Zeland, potom u SAD, bio jedan od osnivača i tajnik društva Hrvatski savez na Pacifiku u San Franciscu i izaslanik na Jugoslavenskom kongresu u Chicagu 1915 (potkraj života vratio se na Pelješac), a Ermenegildo (Đildo; rođ. 1876), kapetan od 1896, zapovijedao je parobrodom male obalne plovidbe »Krka«. U drugoj pol. XIX. st. pripadnici obitelji bili su dioničari Pelješkoga pomorskoga društva. U Vignju se spominju sinovi Frana Roka Antunova – Ivan Antun (rođ. 1838), kapetan od 1868. i zapovjednik parobroda »Oro«, i Antun (1856–1871; stradao u brodolomu parobroda »Fanny Gurich«). U Kućište se 1853. preselio Nikola Antunov (1813–1900), u pol. XIX. st. trgovac u Carigradu, a 1862. Luka Antunov (1827–1900), kapetan od 1854, zapovjednik brigantina »S. Biagio« 1854. i »Imperatore Diocleziano« 1858–60. te barkova »Adamo« 1865–66. i »Adrastea« 1868–69, suvlasnik više brodova i od 1882. zastupnik dioničara Pelješkoga pomorskoga društva. Njegov sin Marko (rođ. 1863), kapetan od 1885, zapovijedao je barkovima »Adrastea« 1887. i »Adamo« 1889. te parobrodima »Lussin« 1894–96. i »Biokovo« 1897; među drugom djecom istaknuo se političar → IVAN. Baldo Antunov (1810–1893) preselio se 1836. u Orebić, a njegov sin Ivan (rođ. 1844), kapetan od 1868, zapovijedao je 1871, pod ruskom zastavom, navom »Margarita Mimbelli«, potom mnogobrojnim kliper-barkovima i barkovima (s »Baldom I.« doživio brodolom 1897). Neki su se Krstelji preselili u Bakar, Rijeku i Gruž; podatci da su uzeli prezime Krtica nisu pouzdani. Potomci i danas žive u Hrvatskoj i SAD.