LAY, Srećko

LAY, Srećko (Felix), etnograf (Osijek, 21. XI. 1838 — Osijek, 17. VII. 1913). S bratom naslijedio imanje i tvornicu ulja, poslije postao i suvlasnikom tvornice tjestenine. Putujući po Slavoniji, središnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji te Bugarskoj, Srbiji, Bosni, južnoj Ugarskoj, prikupljao je narodne rukotvorine, dosljedno bilježeći lokalitete i namjenu. Bogatu zbirku, navlastito tekstila i narodnih nošnja, ali i glazbala, igračaka, keramičkih i metalnih predmeta, izlagao je na etnografskoj izložbi u Moskvi 1867, međunarodnim izložbama u Berlinu, Kasselu i Londonu 1871, na svjetskim izložbama u Beču 1873. te Parizu 1867. i 1878 (brončana medalja, danas u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Dio zbirke pripremljene za izložbu u Parizu izložio je 1878. u Zagrebu, gdje ju je nakon pariške predstavio i na prvoj izložbi Društva umjetnosti 1879. Uz neke izložbe tiskao je brošure o životu u Slavoniji (Narodnyj byt’ v’ Slavonii. Moskva 1867; La Slavonie. Sa production et son commerce. Osijek 1867), u novinama pak Agramer Zeitung (1871, 267–270, 272; 1878, 29) izvješća o izložbama u Londonu i Parizu. Objavio je djelo Südslavische Ornamente (Hanau 1871) s 20 koloriranih tabla (prikazi tekstilnih ornamenata, na dvjema nakita; crtač F. Fischbach) i raspravom Die Verbreitung und Cultur der Südslaven, pohvalno ocijenjeno u vodećim europskim stručnim časopisima, koje je bilo poticaj sličnim takvim pothvatima (V. Stasov, Ruskij narodnij ornament. Sankt Peterburg 1872; K. Pulszky, A magyar háziipar díszítményei. Budimpešta 1878). Kao svojevrstan nastavak izdao je, isprva uz potporu hrvatskih i austro-ugarskih oblasti, i djelo Ornamenti jugoslavenske domaće i umjetne obrtnosti, 1–20 (Zagreb—Beč 1875–1884). Na većini listova (186 tabla) reprodukcije su ornamenata s tekstila, ponajviše iz Slavonije, zatim Bosne, središnje Hrvatske, Srbije i Dalmacije, a na njih 14 s lončarskih, drvorezbarskih i zlatarskih predmeta; predgovor je, odn. raspravu o mađarskom svojatanju slavenskih ornamenata, tiskao i u Viencu (1876, 2). Objavio i Atlas Kraljevine Srbije kulturno istorijsko etnografski, 1–2 (S. l. 1885; neuvezan i nepotpun primjerak u knjižnici amsterdamskoga Državnoga muzeja). Njegova bogata zbirka darovima je i otkupima dijelom završila u europskim muzejima, a dijelom bila otkupljena za Narodni muzej u Zagrebu 1874 (1680 predmeta) te 1918 (okrnjena) smještena u Etnografski muzej (manji dio sačuvan), gdje su bili i predmeti izvaneuropskoga podrijetla što ih je 1878. donio iz Pariza i prikazao na izložbi u Zagrebu 1879. Nakon neuspjelih pregovora sa Zemaljskom vladom o statusu zbirke, otkupu preostala njezina dijela i mogućem namještenju, u drugoj pol. 1880-ih povukao se iz javnosti te od 1912. živio u osječkoj ubožnici. Suvremenici su mu zamjerali nedovoljno poznavanje građe i neselektivnost pri prikupljanju, no i priznavali da je »prvi otkrio to narodno blago naše pučke ornamentike« (I. Kršnjavi). Zemaljska je vlada 1876. pučkim i učiteljskim školama preporučila upoznavanje s Layevim djelima te stvaranje zbirka pučkih umjetnina. Zaslužan je tako za očuvanje pučkoga tekstilnoga umijeća te za promicanje skupljanja narodnih rukotvorina u domovini i hrvatskoga folklornoga likovnoga izraza u inozemstvu.