KUŠEVIĆ, Josip

KUŠEVIĆ, Josip (Kussevich, Joseph), pravnik i političar (Samobor, 23. V. 1775 — Meidling, danas dio Beča, 5. VII. 1846). Polazio 1786–91. arhigimnaziju u Zagrebu, a kao kraljev stipendist studij filozofije 1791–92. i prava u Zagrebu 1792–93. i Pešti 1793–95. U Zagrebu bio odvjetnik i od 1796. u upravi Zagrebačke županije obavljao različite službe (od 1805. redoviti bilježnik i prisjednik Sudbenoga stola); istodobno 1801–06. bio pravni zastupnik siromašnih. Kad je kraljevom odlukom 1803. trebao biti ukinut Juridički fakultet u Zagrebu, u ime Županije izradio je predstavku u kojoj je predočio dokaze o njegovu uzdržavanju iz sredstava zaklade te obrazložio potrebu za njegovim održanjem. Za protonotara Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije izabran je aklamacijom u Hrvatskom saboru 29. II. 1808. i tu je službu obnašao do 1831. Kao protonotar postao je članom Hrvatskoga sabora, gdje je vodio knjigu saborskih zaključaka, hrvatskim nuncijem u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru te kraljevskim savjetnikom i članom Banskoga stola, ujedno i čuvarom dvaju pečata (kraljevinâ i banskoga sudskoga) te dvaju ključeva (zemaljskoga arhiva i škrinje s privilegijima). Za napoleonskih ratova imenovan je 1809. povjerenikom za opskrbu vojske, a kad je nakon mira u Schönbrunnu područje južno od Save pripalo Francuskoj, sudjelovao je kao civilni povjerenik u obilježavanju granice tokom rijeke Save. God. 1815. vodio je kao kraljevski povjerenik istragu o buni kmetova na daruvarskom vlastelinstvu I. Jankovića, 1816. sudjelovao u istrazi bune na moslavačkom imanju Jurja V. Erdődyja, a 1820. bio imenovan kraljevskim povjerenikom za regulaciju Save i isušivanje Lonjskoga polja. God. 1822. bio je, uz A. Bužana, u izaslanstvu Zagrebačke županije koje je u Veroni na kongresu zemalja Svete alijanse zahvalilo Franji I. Habsburgovcu što je područja južno od Save vratio u okvir Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Iako je o tom bio sastavljen poseban spis, najvjerojatnije Kuševićev, tek ga je 1825. ban I. Gyulay podnio Hrvatskomu saboru kao izvješće. Kad je na Požunskom saboru 1825–27. iznesen prijedlog da se mađarski jezik uvede u škole i urede i u Hrvatskoj i Slavoniji, 26. II. 1826. održao je govor u kojem je Saboru zanijekao pravo na odlučivanje o jeziku u javnom životu kraljevinâ. Govor je bio uvršten u saborski dnevnik, no on ga je, nezadovoljan kraćenjem, dao posebno tiskati (Sermo magistri Josephi Kussevich … protonotarii in comitiali Sessione 27. februarii 1826. pronunciatus. Zagreb s. a.). Zajednički ga je ugarsko-hrvatski sabor 1827. izabrao u kraljevinski odbor za izradbu prijedloga reforma u javnom životu, koji je pod predsjedanjem prepošta A. Alagovića na temelju diplomatičkih arhivskih dokumenata trebao prikupiti municipalna prava i statute kraljevinâ u zbornik hrvatskoga državnoga prava. Na iznenađenje suradnika i političke javnosti, K. je anonimno objavio svoj rad De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (Zagreb 1830; hrv. prijevod 1883). Na izradbi toga prvoga sustavno napisanoga i tiskanoga djela o hrvatskom državnom pravu vjerojatno je surađivao s arhivarima F. Zengevallom i V. Kirinićem te knjižničarom L. Žužićem. U 36 članaka iznio je prava na kojima se temelji poseban državnopravni položaj hrvatskih zemalja u sklopu zemalja krune sv. Stjepana; u prvih 19 obradio je povijest do ulaska u državnu zajednicu s Ugarskom, a u ostalima naveo municipalna prava kraljevinâ, pozivajući se na zakonske članke na kojima se temelje. Iznio je tezu da su južni Slaveni autohtoni (aborigines et autochtoni) u zemljama koje nastavaju, a njihov je jezik nazvao »idioma Croatico-Slavico-Illyricum«. Takvo njegovo povezivanje jezične tematike s državnopravnom poslije je bilo jedna od postavka ilirskoga pokreta. U obraćanju Hrvatskomu saboru na poč. 1831. izjavio je da je raspravu napisao s ciljem da domorodnu mladež upozna s pravima, a one koji vode javnu upravu s obranom domovine; tom je prilikom staležima darovao 500 primjeraka brošure (od ukupno 1000 tiskanih), a glavna skupština Zagrebačke županije i Hrvatski sabor izrazili su mu zahvalnost. Svojim je djelom izazvao veliku pozornost javnosti, o čem svjedoči pjesma P. Štoosa Nut novo leto! Mati – sin – zorja (1831), poznatija pod naslovom Kip domovine vu početku leta 1831, posvećena Kuševiću kao »velikom domorodcu«. God. 1831. imenovan je kraljevskim savjetnikom i referentom u Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Zahtjev bana F. Vlašića upućen Kancelariji 1832. da ga se vrati u Zagreb kako bi ga postavio za podbana, nije odobren. — Bio je iznimno naobražen, govorio latinski, njemački, talijanski i francuski. Posjedovao je bogatu knjižnicu, koja je, uz pravna djela, dijelom naslijeđena od N. Škrlca Lomničkoga, sadržavala i ona iz drugih područja, a danas se u sastavu obiteljske knjižnice kao posebna zbirka čuva u NSK. Ondje je i dio njegove ostavštine (R 3652, 4613).