KUZMANIĆ, Ante
traži dalje ...KUZMANIĆ, Ante (Cusmanich, Cuzmanich, Kuzmanich, Kužmanić; Antun, Antonio), publicist, jezikoslovac i liječnik (Split, 12. VI. 1807 — Zadar, 10. XII. 1879). Potomak plemenitih Dikličića iz Rogoznice, kojima je prezime dopunjeno pa zamijenjeno onim izvedenim od patronimika Kuzman. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju 1822, u zadarskom liceju filozofiju 1824. i u Beču ranarstvo i primaljstvo 1831. Vježbenik pri okružnom poglavarstvu u Splitu 1825–26, liječnik u Omišu i Imotskom te kotarski kirurg u Opuzenu 1831–33, profesor primaljstva u zadarskoj babičkoj školi 1834–54. Neko vrijeme živio u Blatu, 1861–63. u Splitu, gdje je bio prevoditelj za hrvatski pri općinskom poglavarstvu i upravitelj gradske knjižnice, potom opet u Zadru. Ondje je razvio znatnu prosvjetiteljsku i publicističku djelatnost te stekao status predvodnika Zadarske filološke škole, koja se nije slagala s tipom književnoga jezika Lj. Gaja i drugih iliraca, ijekavskom štokavštinom kakvom je pisao V. S. Karadžić ni s grafijskim rješenjima Zagrebačke filološke škole. Držao je da Hrvati trebaju pisati štokavski ikavski, prema ponešto izmijenjenu pravopisu iz 1820, te da Dalmacija, kolijevka hrvatske države i stare jezične i književne baštine, treba usmjerivati hrvatski kulturni život i određivati fizionomiju hrvatskoga književnoga jezika, osobito stoga što su Hrvati štokavci većinom ikavci. Kao sredstvo za iznošenje tih stajališta, prosvjećivanje puka i širenje hrvatskoga jezika u talijaniziranoj Dalmaciji pokrenuo je 1844. tjednik Zora dalmatinska. Uredio je njegovo prvo godište i niz brojeva 1846–49. te u njem napisao i preveo stotinjak članaka iz jezika, književnosti, povijesti, prava, medicine, veterine, etnografije, gospodarstva, poljogospodarstva, meteorologije i astrologije, sustavno nastojeći unaprijediti hrvatsko stručno nazivlje. Kvalitetom priloga, osobito prijevodnih, tjednik je nadmašivao druge onodobne književno-poučne časopise, a okupljanjem suradnika iz sviju hrvatskih zemalja utjecao na izgradnju svijesti o kulturnom i narodnom zajedništvu. Uređivao je i Glasnik dalmatinski (1849–55, 1864–66) i u njem pisao 1849–51. i 1854–55, Smotritelj dalmatinski – Osservatore dalmato (1849, s J. Ćudinom) i Objavitelj dalmatinski – Avvisatore dalmato (1867–70). Nakon neuspjelih pokušaja s gospodarskim i prirodoslovnim časopisima (Zavičaj, 1845; Maslina, 1846), 1851. pokrenuo je i uredio prvih 26 brojeva Pravdonoše, prvoga pravnoga lista na hrvatskom jeziku; u rubrici Ilirsko (poslije Pravoslovno) jezikoslovlje donosio je pravne nazive s talijanskim i njemačkim objašnjenjima, nastojeći pripremiti hrvatski jezik za javnu uporabu. Objavio je udžbenik Šestdeset učenjah iz primaljstva (Zadar 1875) s malim hrvatsko-talijansko-njemačkim rječnikom (najviše iz porodništva) – prvi medicinski rječnik u Dalmaciji i znatan prinos razvoju hrvatskoga medicinskoga nazivlja. U literaturi se navodi da je istražujući narodni govor skupio više od 15 000 riječi, ne dovršivši posao na toj zbirci. Potaknut poslanicom N. Tommasea, objavio je Poslanicu Dalmatincima (Split 1861), u kojoj, zauzimajući se za sjedinjenje hrvatskih zemalja, povijesnim i filološkim argumentima brani hrvatstvo Dalmacije te samostalnost i potrebu razvoja hrvatskoga jezika. Nezadovoljan slavenstvom Narodnoga lista, jugoslavenstvom Pozora i Karadžićevim velikosrpskim stajalištem glede Dalmacije, borio se protiv nazivanja hrvatskoga jezika slovinskim, a u polemikama tvrdio da nije autonomaš. Iako je 1849. u Zori prihvatio Gajevu grafiju, protiv jekavice nastavio je raditi i u doba kad se učvrstila u standardnom jeziku. Prilozi su mu objavljivani i u periodicima Gazzetta di Zara (1847), List měsečni Hervatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva (1848), Obći zagrebački koledar (1848–49), La Voce dalmatica (1862–63), Il Dalmata (1868–69), Narodni list (1873, 1875–76), Pravo (1874–82). Sastavio je knjižice o G. Ferrariju Cupilliju (Zadar 1865), N. Šiloviću (Sale. Zadar 1871) i splitskim dobročiniteljima (Zadar 1871). Prevodio ponajviše u periodicima, i to s talijanskoga i latinskoga te na talijanski; objavio skraćeni prijevod djela Storia del basso impero (Povistnica slavianska. Zadar 1853). Tekstovi su mu uvršteni u Ilirsku čitanku, 2 (Beč 1860) A. Mažuranića, A. Vebera Tkalčevića i M. Mesića, u Pet stoljeća hrvatske književnosti (28. Zagreb 1965) i Hrvatski književni romantizam (Zagreb 2002). Potpisivao se i inicijalima te K. God. 1849. osnovao je Društvo slavjanske lipe u Dalmaciji radi buđenja narodne svijesti te sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, no ono je iste godine prestalo postojati. K. se svojim gledištima i djelovanjem uvrstio među znamenite sudionike hrvatskoga narodnoga preporoda i zagovornike hrvatske nacionalne i državne emancipacije i integracije. Bogatom je publicističkom aktivnošću utjecao na opće, posebno jezično prosvjećivanje, a time i na standardizaciju hrvatskoga jezika. Rukopisi i pisma čuvaju mu se u NSK i DA u Zadru. God. 1994. u Znanstvenoj knjižnici u Zadru priređena je izložba Ante Kuzmanić i njegovo doba te su mu postavljena poprsja u Zadru i na Galevcu (R. Petrić).
Josip Lisac (2013)
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
KUZMANIĆ, Ante. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11610>.