LELJAK, Viktor

LELJAK, Viktor, glumac (Zagreb, 27. I. 1900 — Zagreb, 5. III. 1982). U Zagrebu izučio grafički zanat, radio u struci te 1917–18. privatno učio glumu u H. Nučića. Osnovao 1918. amatersku kazališnu družinu »Jug«s kojom je postavio dramu Mati F. Galovića, no djelovanje im je proglašeno proturežimskim te su ubrzo prestali s radom. Od 1918. angažiran u ljubljanskom Slovenskom narodnom kazalištu (Tine, F. S. Finžgar, Divlji lovac), od 1919. u osječkom kazalištu, gdje se istaknuo u komičnim ulogama (La Flèche, Molière, Škrtac; Joco Bocić i Križić, J. Freudenreich, Graničari ili Proštenje na Ilijevu; Fabricio, C. Goldoni, Mirandolina), a od 1921. do umirovljenja 1956. u zagrebačkom HNK. Cijenjen zbog predanosti, ondje je u dramskom repertoaru u približno 10 000 nastupa ostvario više od 1000 uglavnom manjih uloga te nekoliko većih (Christoph, G. B. Shaw, Đavolov učenik, 1924; Pantalone, Goldoni, Lažac, 1940; Tanasije, B. Nušić, Ožalošćena porodica, 1946; Anučkin, N. V. Gogolj, Ženidba, 1947; Knez, I. Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1950; Alapić, B. Kreft, Velika puntarija, 1952; Kostiljev, M. Gorki, Na dnu, 1955; Klaudije, W. Shakespeare, Hamlet, 1955). Kao vrstan komičar istaknuo se u kajkavskom repertoaru: Miško i Šimun (K. Mesarić, Gospodsko dijete, 1936. i 1951), Koprinovič i Sebirad (T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, 1946, i Diogeneš ili Sluga dveh zgublenih bratov, 1948). Kritika je isticala njegovo umijeće da i u najmanjoj ulozi predoči životan i zaokružen lik te minucioznim karakternim minijaturama pridonese kompaktnosti i uvjerljivosti ansambla (Shakespeareovi Fabijan, Na Tri kralja, 1924. i 1939, te Frula i Tizba, San ljetne noći, 1946; Molièreovi Loyal i Anselme, Tartuffe, 1945, i Škrtac, 1946; Pierquin, H. de Balzac, Mercadet, 1946. i 1951). U pučkim komedijama i dramama suvremenih hrvatskih autora bio je Upravitelj (Mesarić, Joco Udmanić, 1931), Miško i Čovjek budućnosti (G. Senečić, Ferdinand, 1936, i Radnički dol, 1938), Majcenović (M. Feldman, Zec, 1932) te Lukač (M. Krleža, Vučjak, 1950). Nastupao i u operetnim (Brown, B. Granichstädten, Orlov, 1925; Latouche, O. Straus, Terezina, 1926) te baletnim predstavama. Kao redatelj i organizator dječjih predstava surađivao je sa Savezom Zajednica doma i škole osnovnih i građanskih škola za grad Zagreb te uspjelom postavom opere Ivica i Marica E. Humperdincka (1934) potaknuo osnutak 1935. Omladinskoga kazališta, gdje je režirao Emila i detektive E. Kästnera i Mesarića 1935. i operetu Pekarev Miško M. Asića 1936. Od 1927. nastupao u dramskom programu Radio-Zagreba (M. Ogrizović, Nepoznat, 1942; B. Brkić, Artist, 1954), za koji je i dramatizirao mnoga djela dječje književnosti. Glumio i na filmu (Dvorovi u samoći, T. Strozzi, 1925; Deveti krug, F. Štiglic, 1960; Hranjenik, V. Mimica, 1970) te na TV (Vučjak i Arina I. Hetricha 1961. i 1963, Gruntovčani K. Golika 1975).