LENUCI, Milan

LENUCI, Milan, urbanist (Karlovac, 30. VII. 1849 — Zagreb, 16. XI. 1924). U Zagrebu 1868. završio gimnaziju, u Grazu 1873. diplomirao na Tehničkoj visokoj školi, gdje je u A. Gabrielija potom kratko radio na projektiranju konstrukcija bečkih robnih kuća i prodavaonica. Od 1874. u Gradskom poglavarstvu Zagreba podmjernik, od 1882. gradski inženjer, od 1892. gradski nadinženjer, od 1896. građevinski tehnički savjetnik. Upravljao Gradskim vodovodom od 1878, a nakon potresa u Zagrebu 1880. djelovao i u Gradskom potresnom povjerenstvu. Od 1891. do umirovljenja 1912. bio ravnatelj Gradskoga građevnoga ureda. U početku radio na razvoju gradske infrastrukture. U skladu s jedinstvenim industrijskim dizajnom, osmislio je 1870-ih sustav javnih gradskih stuba bez stilskih oznaka; standardizirao je elemente (željezne i drvene prefabricirane industrijski proizvedene dijelove) i postavio modularni sustav koji omogućuje njihovo komponiranje u svakoj topografskoj situaciji (detaljne nacrte objavio 1883. u Viestima Kluba inžinirah i arhitektah te izložio 1891. na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu i bio nagrađen). Zbog jednostavnosti, praktičnosti i jeftinoće njegov je dizajn primjenjivan i nakon I. svjetskoga rata te je realizirano desetak stuba, koje s juga, zapada, istoka ili unutar Gornjega grada čine pješačke poveznice (primjerice Felbingerove, Kapucinske, Tepečićeve, stube u Tomićevoj ul.). Radio je na izgradnji prve vodovodne mreže u Zagrebu, zasnovane na koncepciji tzv. nizinskoga vodovoda koji se napaja podzemnim vodama Save (1881–89). U planiranje grada uključio se 1882. kao izvjestitelj povjerenstva za izradbu nove (druge) regulatorne osnove Zagreba (završena 1887), a 1883. izradio je studije uređenja današnjih donjogradskih trgova Strossmayerova i maršala Tita. God. 1891. preuzeo je cjelokupno prostorno i urbanističko planiranje Zagreba, te se u sljedećih 20 godina raspon njegova djelovanja protezao od manjih urbanističkih zahvata do rješavanja problema orijentacije grada u pogledu razvoja njegove strukture, odnosa prema okolici i ulozi vanjskih komunikacija, čime je postavio temelje za urbani razvoj Zagreba u XX. st. Radeći na tzv. Lenucijevoj ili Zelenoj potkovi (realizirana većinom između 1880-ih i 1920-ih), najvećem urbanističkom ostvarenju historicizma u Zagrebu i Hrvatskoj, razvijao je ideju perivojnoga okvira donjogradskoga središta (trgovi N. Šubića Zrinskoga, Strossmayerov i kralja Tomislava s istočne strane, Starčevićev trg i Botanički vrt s južne strane te trgovi Marulićev, Mažuranićâ i maršala Tita sa zapadne strane današnjega gradskoga središta). Spojio je ishodišnu viziju o slijedu perivoja kao idiličnoj sredini s težnjom za simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskoga doba«, koja se od 1870-ih odražavala u prijedlozima o podizanju i smještaju reprezentativnih građevina. Prvi je cjelovit i potpuno izveden projekt u tom monumentalnom sklopu regulacija današnjega Trga kralja Tomislava (1897), kojim je definirao novi ulaz u grad. Ideju perivoja zadržao je u središnjoj plohi, a zahtjevu za reprezentativnošću udovoljio postavljanjem arhitektonskih i kiparskih spomenika duž autoritativne središnje osi, uspjelo spajajući ne samo različite koncepcije (skvera, ukrasnoga i arhitektonskoga trga) nego i stilsko-morfološke obrasce aktualnih arhitektonskih teorija. God. 1901. ponudio je model uređenja Zapadnoga perivoja te 1903. Južnoga perivoja, koji nikad nije oblikovan kao cjelina, a izradio je i studije pojedinih trgova (Starčevićev, 1900; Mažuranićâ i Marulićev, 1901, 1903, 1906) u duhu historicističkoga urbanizma. Kako je prelaganjem potoka Medveščaka 1896–98. u novo, istočnije korito počelo razdoblje planskoga uređenja prostora najveće zagrebačke potočne doline, L. se počeo baviti i intervencijama u povijesnoj jezgri grada. Izradio je Regulacijsku osnovu Kaptola, Nove Vesi i Potoka te okoliša (objavljena u Narodnim novinama 1900), kao i niz detaljnih regulacija za pojedine tamošnje ulice, kojima se dotad dijelom ladanjsko i predurbano područje postupno pretvara u jedan od najljepših rezidencijalnih predjela Zagreba. Baveći se problemom prostora oko starih sakralnih građevina u središtu Zagreba, jednim od glavnih onodobnih urbanističkih pitanja, izradio je niz studija (1893, 1896, 1904, 1911) regulacija Dolca, Kaptola i bloka istočno od Jelačićeva trga (Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva ul.). Projektom iz 1896. pitanje regulacije Kaptola i njegovih podgrađa te njihova uključenja u novo donjogradsko središte definirao je rušenjem zidova i Bakačeve kule pred novim pročeljem katedrale, koje se otvara velikim trgom do Radićeve ul., kao što se i nadbiskupska palača u projektu otvara prema Jurišićevoj ul. rušenjem kuća u Vlaškoj ul., a crkva sv. Marije rušenjem dolačkih kuća. Prema njegovoj studiji iz 1911. središnji prostor Dolca namijenjen je velikoj otvorenoj tržnici, a proširena i izravnana Skalinska ul. ulazi u novoformiran Kaptolski trg i omogućuje nesmetan pogled na pročelje katedrale, što nije realizirano, ali su te zamisli 1930-ih preuzete kao legat. Zahvaljujući uravnoteženosti utilitarne i estetičke funkcije na način historicističkoga racionalizma, regulacija iz 1896, izložena u korpusu regulacijskih projekata grada Zagreba na Milenijskoj izložbi u Budimpešti te godine, pobudila je zanimanje J. Stübbena, koji ju je objavio u Deutsche Bauzeitungu (Berlin) 1897. Kako je nastojao da svaki detaljni plan bude podređen planu grada, među ostalim, dogovorio se oko glavnih crta za programsku skicu Školskoga foruma I. Kršnjavoga 1893, s J. Vancašem raspravljao o lokacijama za crkvu sv. Blaža 1896–97 (ugao Prilaza Gj. Deželića i Primorske ili Krajiške ul.), a kao predstojnik Gradskoga građevnoga ureda potpisan je i na osnovama za uređenje Preradovićeva trga 1900. i Svačićeva 1904. te Jezuitskoga trga 1908, ali je prednost dao boljemu, realiziranomu, projektu, što ga je iste godine izradio V. Kovačić. Urbanistička koncepcija Zagreba na prijelazu stoljeća uglavnom je njegovo djelo. Radio je na izradbi niza regulatornih osnova grada Zagreba, koji se upravo za njegova mandata ubrzano urbanizirao. God. 1905. izradio je regulaciju istočnih gradskih predjela, od Draškovićeve ul. prema Maksimiru, u kojoj uklanja vojarne, što su trebale grad zatvoriti prema istoku, te napušta ortogonalnu shemu s pravilnim blokovima Donjega grada; nalaže različito dimenzioniranje i oblikovanje gradskih predjela prema položaju u strukturi grada, valorizira zakrivljenu ulicu koja naglašava slikovitost arhitekture i zelenila te razvija novu rezidencijalnu četvrt iz oblikovnoga motiva široke avenije, tzv. Sjajne ulice (dijelom ostvarena u Zvonimirovoj ul.). Ta nova, luksuzna stambena ulica, odgovarajućih dimenzija i profila, koja bi krivuljom od današnjega Trga žrtava fašizma trebala prolaziti sredinom novoga predjela i utjecati u središnju aleju parka Maksimir, šetalište je i prometnica za kolni i pješački promet, a teretni bi se promet trebao odvijati Maksimirskom i Branimirovom ul. Tom osnovom pridonosi individualizaciji stambenih četvrti, zadržava zatečene ceste, ali ih ispravlja po uzoru na budimpeštansku Andrássyjevu ul., planirajući i pojedinosti, od nasada do urbane opreme. Pod utjecajem velikih ideja gradogradnje historicističkoga razdoblja i moderne te »stvarnih« gradova, osobito Beča, razrađivao je viziju idealnoga glavnoga grada Zagreba. U regulatornim osnovama nastojao je pronaći nadasve bolji smještaj željezničke pruge, koja prolaskom kroz grad čini južnu granicu i otežava prostorno širenje, a koje bi prema njemu trebalo biti koncentrično. Skica generalne regulatorne osnove iz 1907 (Nacrt područja i okolice slob. kr. glavnoga grada Zagreba. Osnova za budući razpored željezničkih uredaba) najcjelovitije obuhvaća Lenucijeva trajna nastojanja oko urbanističkoga razvoja grada, te prikazuje njegovu viziju Zagreba kao moderne europske metropole. Njome definira novu koncepciju vođenja željezničkih pruga gradom te lokacije ranžirnoga s teretnim kolodvorom i luke; glavni državni kolodvor pretvara u zaglavni i potpuno rasterećuje gradsko područje od željezničkoga prometa. U toj svojevrsnoj sintezi svojega dotadašnjega rada predlaže premještanje željezničke pruge iz središta, širok obodni prsten prometnica te, kao novost na istočnoj strani grada, smještaj lučke i industrijske zone vrlo modernih prostornih i sadržajnih koncepcija uz rijeku Savu. Ni osnova ni rješavanje željezničkoga čvora kao glavne pretpostavke njezine realizacije nisu se ostvarili zbog snažna otpora Ugarskih željeznica i austrougarskoga Ministarstva rata. Ta regulacija, planerski zalog budućega velikoga Zagreba, uključuje regulaciju gradskoga istoka iz 1905. i nove rezidencijalne zone, koje L. projektira na području Trnja, gdje zadržava povijesne komunikacije u smjeru sjever–jug (Trnjansku, Paromlinsku, Miramarsku i Cvjetnu ul. te dijagonalni Vrbik), te šest novih mostova na rijeci. U skladu s naprednim urbanističkim shvaćanjima epohe i po uzoru na teorijska načela C. Sittea, predlaže moderne avenije za širenje grada i povezivanje s izvangradskim područjima i u projektima Ciglana–Samoborski kolodvor (1900), Ul. Medveščak (1906), Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj (1910) te Miramarska cesta (1913). Planira i cestovne trase na sjevernim brežuljcima (Jelenovac–Vrhovac), precizno određuje segmente krivulja ulica (Voćarska) i presjeke nagiba terena (Vinogradska–Hercegovačka). Potkraj prvoga desetljeća XX. st. njegove su regulacije sve brojnije, projekti se odlikuju izrazitim poštovanjem zatečenih topografskih i povijesno-simboličkih vrijednosti, što dolazi do izražaja u oblikovanju rezidencijalnih područja medvedničkoga podbrežja kao najvrjednijega prostora za život u Zagrebu. Slobodan od ograničenja koje su prirodni, politički i poslovni razlozi nametali planiranju i razvoju gradskoga središta, L. postaje planerom krivulja najljepših ulica gradskoga sjevera: Tuškanca, Cmroka, Pantovčaka, Jelenovca i Vrhovca te Jurjevske, Nazorove, Hercegovačke, Mlinarske i Mallinove. Njegovo djelo, koje je povezalo vrijednosti prošlih vremena sa suvremenim mogućnostima, svjedoči o razvoju gradogradnje od utilitarnoga inženjerskoga planiranja u XIX. st. do individualnoga znanstveno-umjetničkoga pristupa karakteristična za prijelaz stoljeća. Iako mu mnoge zamisli nisu realizirane, njegov je opus u cjelini najvrjednije nasljeđe zagrebačke urbane kulture s kraja XIX. i na poč. XX. st. — L. je projektirao i vlastitu palaču na Strossmayerovu trgu, kbr. 11, prigodne objekte (izložbene paviljone) i jednostavne utilitarne zgrade, poput planinarskih objekata, većinom na Medvednici (drvena i željezna piramida, 1877. i 1889, drveno pristanište na Kraljičinu zdencu 1882) te na Plešivici i Ivanščici. Bio je suutemeljitelj 1874. Hrvatskoga planinarskoga društva (potpredsjednik 1892–1909), Sklizačkoga kluba (od 1877. Hrvatsko sklizačko društvo) te Hrvatskoga sokola (prednjak od 1874; sudjelovao na svesokolskom sletu u Pragu 1882). Predložio je lokaciju za klizalište i uredio ga 1874. na mjestu gdje se i danas nalazi Dom Hrvatskoga sokola (Trg maršala Tita, kbr. 5–6), u gradnji kojega je sudjelovao (1881–83). Planinario je po Medvednici, gdje je načinio neke od prvih markacija staza (1882), Kalniku, Ivanščici, Risnjaku, Plešivici. U Zagrebu mu je 1988. priređena izložba u MUO, a njegovi radovi predstavljeni su na izložbama Regulatorne osnove grada Zagreba 1850–1950 (1996, 2001).