LEONTIĆ, Ljubo

LEONTIĆ, Ljubo (Ljubomir), političar (Studenci kraj Imotskoga, 18. VIII. 1887 — Zagreb, 13. XI. 1973). Završio gimnaziju u Dubrovniku 1906. te u Pragu doktorirao pravo na Karlovu sveučilištu 1911. i polazio ALU do 1914. Oblikovao se u sklopu nacionalističke omladine koja se zauzimala za rušenje Austro-Ugarske Monarhije; 1914. u Pragu izdavao i u duhu integralnoga jugoslavenskoga nacionalizma uređivao časopis Jugoslavija te u Beču sudjelovao na Vidovdanskom kongresu nacionalističke omladine. Nakon izbijanja I. svjetskoga rata iselio se i 1915. kao predstavnik Jugoslavenske ujedinjene omladine u Ženevi uključio u osnivanje Jugoslavenskoga odbora te u Parizu s P. Slijepčevićem i V. Fabjančićem objavio brošuru L’unité yougoslave (hrv. prijevod Valparaíso 1916). Nakon dolaska u Antofagastu imao glavnu riječ u ustrojavanju Jugoslavenske narodne obrane, osnivao joj ogranke i agitirao među iseljenicima; sastavio proglas o osnivanju Jadranske legije što su ju, pod srbijanskim zapovjedništvom, imali činiti dragovoljci iseljenici iz južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske. Suuređivao i uređivao glasila Jugoslavenske narodne obrane Jadran (Buenos Aires 1916) i Jugoslovenska država (Antofagasta—Valparaíso 1916; suradnik 1916–17). Uključio se 1917. u rad Jugoslavenske kancelarije i Jugoslavenskoga narodnoga vijeća u SAD, a već otprije bio u vezi s tamošnjim srbijanskim poslanikom radi osnivanja »dobrovoljačkih legija«. Nakon rata u Dubrovniku uređivao listove Rad (1919–22; vlasnik i izdavač 1919–21) i Naše more (1920), sudjelovao u prosvjedima protiv talijanskoga zauzimanja dijelova Dalmacije, kao zagovornik centralizma i integralnoga jugoslavenstva kritizirao Narodnu radikalnu stranku zbog srpskoga nacionalizma i sve stranke koje se protive »potpunom ujedinjenju« Srba, Hrvata i Slovenaca te na skupovima iskazivao vjernost regentu i kralju Aleksandru. Nakon donošenja Vidovdanskoga ustava 1921. pristupio Zemljoradničkoj stranci i na njezinoj se listi neuspjelo kandidirao na skupštinskim izborima 1923. u dubrovačkom i korčulanskom kotaru. Potkraj godine pridružio se Organizaciji jugoslavenskih nacionalista, napisao joj program i postao predsjednikom njezina Direktorija. Preselio se u Split, gdje je 1924–41. vodio odvjetničku pisarnicu i 1925–26. bio vlasnik lista Razgovor naroda jugoslavenskoga. Priključio se 1928. SDS i bio član njezina IO. U 1930-ima podupirao SDK i koncepciju pučke fronte na demokratskim osnovama, uz priključenje Jedinstvene radničke stranke, napose u kontekstu otpora povezivanju sa silama Osovine; HSS odbacila je njegova gledišta kao protivna ukorijenjenosti radićevske ideje u narodu, a ideju pučke fronte nije poduprla ni SDS. Na skupštinskim izborima 1938. neuspjelo se kandidirao na listi Udružene opozicije u izbornom kotaru grada Splita. Talijanske okupacijske oblasti internirale su ga na Lipare potkraj 1941. Nakon kapitulacije Italije 1943. pristupio je partizanskomu pokretu i kao vijećnik ZAVNOH-a sudjelovao na njegovim zasjedanjima. Također je bio vijećnik i član Predsjedništva AVNOJ-a na II. zasjedanju u Jajcu 1943, član Sazivačkoga odbora Prvoga kongresa pravnika antifašista Hrvatske u Glini 1944. i zastupnik u Privremenoj skupštini DFJ 1945. Jugoslavenski je predstavnik u UN 1944. pri Generalnoj direkciji Uprave za pomoć i obnovu (UNRRA) u Washingtonu i u IO konferencije u San Franciscu te veleposlanik u Londonu 1945–48; u Vijeću ministara vanjskih poslova u Londonu raspravljao o statusu Julijske krajine i Trsta; njegov je govor, uz one E. Kardelja i S. Kosanovića, objavljen u brošuri Naša argumentacija (Zagreb 1946, dva izd.). Poslije djelovao u Matici iseljenika Hrvatske. Spominje se da je pripadao slobodnozidarskoj loži »Pravda« do pol. 1930-ih. O radu u emigraciji ostavio je svjedočanstva u promidžbenim brošurama Jedinstvena organizacija u Sjevernoj i Južnoj Americi (Buenos Aires 1916) i Zašto sam tražio da se raspusti Jugoslovensko narodno vijeće (Washington 1918), knjizi O Jugoslavenskom odboru u Londonu (Zagreb 1961), periodicima Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike (1934–36), Starine (1960) i Jugoslovenski istorijski časopis (Beograd 1972) te zborniku Jugoslavenski odbor u Londonu (Zagreb 1966). Izraženu autobiografsku notu, no skromnu književnu vrijednost (K. Nemec), imaju mu romani Kronika bez naslova (Zagreb 1961; prošireno izd. Sarajevo 1973) i Između dva rata (Zagreb 1965). Surađivao i u periodicima Zora (Beč—Prag 1912), Domovina (Punta Arenas 1915–16; Jugoslovenska domovina, 1918), Sloboda (Buenos Aires 1915), Hrvatski svijet (New York 1917), Nova Evropa (1921), Orjuna (Ljubljana 1923–27), Pobeda (1924–26, 1928) Vidovdan (Ljubljana 1924–25), Dubrovački list (1927–28), Naše selo (1927–28), Jadranski dnevnik (1936), Novo doba (1936–38, 1941), Radnik (1938), Brački zbornik (1940), Nova riječ (1940) i Pomorski zbornik (1962).