LERCHINGER, Anton Jožef

LERCHINGER, Anton Jožef (Lehinger, Lerhinger, Lerrhinger, Lörchinger; Antun Josip), slikar (?, o. 1720 — ?, o. 1787). Spominje se 1741. u Ptuju kao pomoćnik F. A. Pachmayra i prije 1748. kao učenik gradačkoga slikara J. C. Vogela. Prema obilježjima njegova stila zaključuje se da je oko 1750. surađivao s I. K. Rangerom (Varaždin) i štajerskim slikarom J. Waitenhillerom (crkva sv. Roka u Šmarju pri Jelšah). Od njegovih suradnika ili pomoćnika arhivski je potvrđen samo zagrebački slikar Antun Archer (u. 1808). Kako se 1751. oženio u Taborskom, pripisuju mu se barokne freske u tamošnjoj župnoj crkvi. Živio je oko 1752. do približno 1782. u Rogatecu. God. 1775. s rogatečkim kiparom A. Mersijom sudjelovao je u opremanju više crkava. Slikao je pod utjecajem štajerskoga, tirolskoga i bavarskoga baroknoga slikarstva, često prema predlošcima (J. G. Bergmüller, J. E. Holzer, A. Pozzo), razvijajući osobni izraz obilježen spajanjem elemenata Rangerova arhitektonskoga iluzionizma s razigranošću rokokoa. Poznato je jedno njegovo signirano djelo, crtež Smrt Franje Ksaverskog, pa mu se autorstvo pripisuje temeljem stilskih i tipoloških značajka i komparativne analize s arhivski potvrđenim zidnim slikama u hodočasničkoj crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu. Slikajući prema narudžbama crkava i plemićkih obitelji (Gaisruck, Oršić, Rattkay), ostvario je bogat opus zidnih slika u slovenskoj Štajerskoj, Hrvatskom zagorju, Podravini i Zagrebu. U njegovu opsežnom hrvatskom dijelu opusa ističu se iluzionističke freske profinjena kolorita, oltar s prikazom smrti sv. Franje Ksaverskoga na jugoistočnom zidu i kupola s alegorijskim likovima kontinenata na svodu u kapeli sv. Franje Ksaverskoga u dvorcu obitelji Oršić u Gornjoj Stubici (između 1756. i 1762), svjetovni ciklus rokoko slika nalik tapetama s figuralnim kompozicijama alegorijskoga sadržaja (četiri godišnja i životna doba, četiri elementa, četiri temperamenta, pet osjetila) i rokajskim i cvjetnim uresima u tzv. kabinetu dvorca Miljana (između 1760. i 1768) te najveći, ujedno i vrhunski ciklus zidnih slika u crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu (1772. ili 1777), u kojem je postignuo »kompozicijsku i programsku usuglašenost te žive i harmonične boje« (A. Cevc, 2007). Ondje je ključne motive, predaju o čudotvornom kipu Marije Jeruzalemske i Uznesenje Blažene Djevice Marije, prikazao na svodovima svetišta i crkvenoga broda. Pripisane su mu freske u kapeli sv. Ane u Završju Začretskom (iluzionistički oltar na zidu, Presveto Trojstvo i prizori iz života sv. Franje Ksaverskoga na svodu, između 1755. i 1760) i crkvama sv. Ivana Krstitelja u Koprivničkom Ivancu (1768), sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu (između 1770. i 1784), sv. Martina u Martijancu (između 1775. i 1787), Sv. križa u Križovljanu (bez bliže datacije), sv. Nikole u Hraščini (prije 1754. ili oko 1790. nekadašnji pomoćnici) te u župnim crkvama u Višnjici kraj Sopja (1766) i Visokom (između 1770. i 1780). M. Repanić-Braun (2002) drži freske u kapeli Majke Božje Žalosne u zagrebačkoj Novoj Vesi (1787) Lerchingerovim posljednjim samostalnim djelom, a one u kapeli Sv. križa (1787) i svetištu (1792) župne crkve sv. Ivana Krstitelja u istoj ulici atribuira Archeru. Na temelju ikonografske i stilske sličnosti s freskama u Miljani pripisuju mu se ulja Riječni pejzaž i Pejzaž s likovima u HPM te 11 slika velikoga formata vojničkoga žanra u Banskim dvorima u Zagrebu. L. je najistaknutiji majstor kasnobaroknoga zidnoga slikarstva druge pol. XVIII. st. u Hrvatskoj i Sloveniji, a umjetnička i stilska neujednačenost u njegovu opusu pripisuje se suradnicima.