LIPLJIN, Tomislav

LIPLJIN, Tomislav, glumac (Varaždin, 5. XII. 1937 — Varaždin, 6. VI. 2008). Završio gimnaziju u Varaždinu 1957. Ondje bio redatelj u Kazalištu lutaka Društva »Naša djeca« 1959. i 1963–67. te glumac u Narodnom kazalištu »August Cesarec« od 1960. do umirovljenja 2007 (ravnatelj 1983–87). Ostvario više od 150 uloga, istaknuvši se kao Rodik (A. N. Arbuzov, Irkutska priča, 1962), Ivica Kičmanović (A. Kovačić, U registraturi, 1970), Jožek (K. Mesarić, Gospodsko dijete, 1970), Ladislav Kuntek (K. Š. Gjalski, Pod starim krovovima, 1971), Ante Škunca (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1971), Orgon (Molière, Tartuffe, 1973), Jugovič (T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, 1973), Lacika Petak (Marija Jurić Zagorka, Jalnuševčani, 1974), Ivan Fomič Kočkarjov (N. V. Gogolj, Ženidba, 1974), Monsieur Leon (J. Anouilh, Ženski orkestar, 1974), Jakob (S. Kolar, Svoga tela gospodar, 1975), Paravicini (Agatha Christie, Mišolovka, 1976), Pierre Pathelin (nepoznati autor, Advokat Pathelin, 1977), Čičikov (U. Donadini, Gogoljeva smrt, 1981), Valent Žganec (M. Krleža, Lamentacije Valenta Žganca, 1981, nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima 1994), Fjodor Pavlovič Karamazov (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, 1984), Lizimakuš (C. de la Rue, J. Županić de Sibenegg, Lizimakuš, 1985), Švejk (H. Hitrec i Dagmar Ruljančić, Doživljaji dobrog pisca Hašeka, 1989), Kreont (M. Gavran, Sofoklo, Antigona, 1991) i Deda Ivan (B. Radaković, Kaj sad?, 2008). Glumio i u filmovima Izbavitelj K. Papića (1976), SPUK M. Puhlovskoga (1983), Treći ključ Z. Tadića (1983) i Snivaj, zlato moje N. Hitreca (2005), TV serijama Mejaši I. Vrbanića (1970) te Gruntovčani (1975), Inspektor Vinko (1984) i Dirigenti i mužikaši (1988) K. Golika. Pokajkavio i lokalizirao u Varaždinu praizvedena djela – Molièreova Georgesa Dandina (Jarne Rogobatni od Ivanečke Purge, 1979), tri srednjovjekovne francuske farse (Bogi Ivač, 1990; nagrada za kajkavizaciju na Danima satire), Shakespeareova Mnogo vike ni za što (Puno larme a za ništ, 1993; nagrade »Vladimir Nazor« i »Zlatni smijeh« 1994; tiskano u Kazalištu, 1995, 3) i Hamlet (1997), Jedermanna H. von Hofmannsthala (Vsakovič, 1996) i Don Quijotea M. A. Bulgakova (Von Lamot od Mača, 2007) – u mnogim predstavama bio jezični savjetnik za kajkavski. Za kazališne izvedbe preveo sa slovenskoga Pod Krležinom glavom (praizvedba 1986) i Zelena je moja dolina (1988) Alenke Goljevšček te Kako sretan dan P. Božiča (1985), s ruskoga Maskeradu L. Birinskoga (1982). Objavio opsežan Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora (Varaždin 2002, 2013²), rijedak prinos proučavanju urbane kajkavštine. Surađivao u izdanjima Varaždin exclusive (Zagreb 1993), Kaj (1995), Kajkavsko narječje i književnost u nastavi (Čakovec 2000), Kazalište (2002) i Zavičajnost Miroslava Krleže (Zagreb—Varaždin 2007). Više puta dobio Nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a 1990. i 1998. Nagradu grada Varaždina. Obnovitelj i zapovjednik Varaždinske građanske garde.