LIVADIĆ, Branimir

LIVADIĆ, Branimir (Wiesner, Wiesner Livadić, Vizner Livadić), prozaik, književni i kazališni kritičar (Samobor, 30. IX. 1871 — Zagreb, 30. VII. 1949). Unuk skladatelja Ferde. Kao gojenac Plemićkoga konvikta 1889. završio gimnaziju i do 1890. polazio studij filozofije i germanistike u Zagrebu, koji je završio 1895. u Beču tezom Das Wesen des Lyrischen. God. 1895–1920. gimnazijski profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju, Karlovcu i ponovo u Zagrebu, gdje je 1920–29. bio ravnatelj Državne glumačke škole i 1921–22. Drame HNK; umirovljen 1932. Pjesmama, novelama, kazališnim i književnim kritikama i polemikama surađivao, među ostalim, u periodicima Dom i sviet (1892), Vienac (1892–94, 1896–99, 1903), Hrvatski branik (1893), Prosvjeta (1893, 1895–98, 1900), Nada (1895–1900, 1902–03), Hrvatski salon (1898–99), Agramer Tagblatt (1904–05, 1922), Pokret (1904–05, 1907; Hrvatski pokret, 1913), Obzor (1906–19), Savremenik (1906–18, 1923; urednik 1907–16, suurednik 1917–18), Jutarnji list (1919–22, 1932–33, 1937), Nova Evropa (1920–21, 1924), Kazališni list (1921–22), Novosti (1927–28), Hrvatska revija (1929, 1931–45; urednik 1928, suurednik 1929, 1943), Komedija (1936, 1938), Hrvatski dnevnik (1938), Radio Zagreb (1940), Hrvatska pozornica (1942–45), Prosvjetni život (1942–45), Spremnost (1942–45), Gluma (1943–44) i Hrvatski narod (1944–45); suurednik Hrvatskoga kola (1927–28, 1931–43). Kao pripadnik prvoga naraštaja hrvatskih modernista te ideolog i teoretičar bečke skupine »mladih«, u programatsko-manifestnim člancima Hrvatska književnost i siromaštvo, O najnovijoj hrvatskoj književnosti i Za slobodu stvaranja (Život, 1900, 1–2) zagovara artistička i estetska načela u književnoumjetničkom stvaranju, zauzimajući se za individualnost stvaralačkoga čina i slobodu umjetnika, neovisna o društvenim, političkim i moralnim konvencijama. Promičući u duhu radikalnoga modernizma europeizaciju hrvatske književnosti i njezino nadrastanje nacionalnih okvira (Književnost i njezini ciljevi. Pokret, 1904, 30), odbacuje tendencioznost i moraliziranje (Obzor, 1912, 132; 1914, 142) te, držeći da pisac treba otkrivati osjećaje i tajne ljudske duše te sveobuhvatno prikazivati prirodu i svijet, polemizira s nacionalno usmjerenim piscima i njihovim pristašama (M. Marjanović, M. Ogrizović, B. Vodnik). Bliskost croceovskoj poetici i visoke estetske kriterije potvrdio je u književnokritičkim prikazima (P. Preradović, I. Vojnović, S. Tucić, A. Tresić Pavičić) te kao priređivač Izabranih pripovijesti, 1–4 (Zagreb 1925–1928) V. Novaka i Pjesama (Zagreb 1926) i Djela, 1–4 (Zagreb 1933–1934) S. S. Kranjčevića, o kojem je prevrjednovao neke kritičke ocjene, napose A. G. Matoša o zbirci Trzaji. U sedamstotinjak kazališnih kritika i prikaza težište stavlja na glumčevu osobnost i interpretaciju (Bibliografija rasprava i članaka LZ, 16–17. Zagreb 2004). U proznom opusu (Novele, 1910, ilustracije T. Krizman; Novele, 1932; Pjesme i pripoviesti, 1944), ponajviše u žanru crtice i novele, zaokupljen je temama ljubavi, putenosti i smrti; ljubav kao čežnja i privid (Gospođa Jelica, Ivana) ili opsesija (Sanja na svjetlu, Mali probitci), ljubomora (Zapreke), samoubilačka (Bezsnene noći), praštajuća i tjeskobna (Život, Antina majka, Daleko od sreće), sebična i trivijalna (Rat) osobito je intenzivna u erotskim očitovanjima nagona (Mila I, Matris genetrix) te u dodiru s misterijem smrti (Cvijet u sumraku, Apoteoza), slutnji vlastite propasti (Povratak, Smrt i more) i svjesnom odustajanju od života (Starci, Kožunu). Istomu tematskomu ciklusu pridružuje Legendu o Amisu i Amilu (1913, ilustracije M. Kraljević i Lj. Babić), moderniziranu orijentalnu srednjovjekovnu parabolu o snazi prijateljske ljubavi i nadljudskoj žrtvi. Otkrivajući čovjekov unutarnji doživljajni svijet, s istančanim smislom za pojedinosti, smireno i precizno, bez namjere da zapanji efektima, fragmentarnost tematike, monotoniju i ponavljanje motiva neutralizira diskretnom psihološkom raščlambom i refleksijama te lirskim opisima krajolika i ladanjskih ugođaja (Od lani). Prema biblijskim motivima napisao je poemu Jeremija (1893). Putopis Do Buenos Airesa (Hrvatska revija, 1937, 1–2, i p. o.) prožeo je kulturološkim asocijacijama. Zastupljen u izborima Moderni hrvatski pripovjedači (1934), Pripovjedači Zagrebu, 1 (1965), Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva (1975), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001) i Hrvatski putopis (2002) te u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti, 71 (1975) – sve tiskano u Zagrebu. Autor je predgovora u knjigama Požar strasti J. Kosora (Zagreb 1912) i Uspomene na A. G. Matoša K. Häuslera (Zagreb 1941), urednik kataloga Izložba Meštrović–Rački (Zagreb 1910). S njemačkoga preveo Egmonta J. W. Goethea (Zagreb 1942), prevođen na njemački, češki i slovenski jezik. Redoviti član JAZU od 1940, predsjednik DHK 1920–23. i hrvatskoga kluba PEN 1936–39. Potpisivao se šiframa -ć, dr. L., L. d., L. D., ld., Ld., Lv., zz. Ostavština mu se čuva u Zagrebu u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK (R 5428, 5514).