VUKOTIĆ, Dušan

VUKOTIĆ, Dušan (Vud), redatelj i animator (Bileća, 7. II. 1927 — Krapinske Toplice, 8. VII. 1998). U Titogradu završio gimnaziju 1946, u Zagrebu 1947–51. studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu. Prve karikature objavljivao u tisku partizanskoga pokreta, u kojem je sudjelovao od 1944. Od poč. 1950-ih surađuje kao karikaturist u Vjesniku, Ježu (Beograd), Filmskoj kulturi te u Kerempuhu (1951–55), gdje 1953. u nastavcima objavljuje iznimno popularan geg-strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi (scenarij B. Stošić; objavljeno kao strip-album u Zagrebu 2013, predgovor V. Krulčić), koji se, namijenjen odrasloj publici, na satiričan način bavi aktualnim društveno-političkim temama iz zemlje i svijeta. Zaposlen na zagrebačkoj ADU od 1967; od 1969. izvanredni i od 1975. do umirovljenja 1990. redoviti profesor filmske režije. Motive društvene satire unosi i u svoje prve animirane filmove, bliske disneyevskomu izrazu; za Duga-film režirao te bio glavni crtač i glavni animator u filmovima s antijunakom Kićom Kako se rodio Kićo (1951, i scenarist, suredatelj J. Sudar) i Začarani dvorac u Dudincima (1952). Slijedi 13 privatno realiziranih (s N. Kostelcom) kratkih promidžbenih crtanih filmova (1954–55) u kojima kao redatelj i scenarist, a kadšto i glavni crtač i animator, eksperimentirajući počinje razvijati nov model crtanofilmske ekspresije, pojednostavljen, reduciran pristup animaciji. Za Zagreb-film, u kojem je 1956. suutemeljitelj Studija za crtani film (umjetnički voditelj u pol. 1960-ih), često režira dječje humoristične filmove (Nestašni robot, 1956), crtane bajke (Čarobni zvuci, 1957, nagrada »Kekec«; Abra Kadabra, 1958, nagrada »Kekec«) i satire (Krava na Mjesecu, 1959, i scenarist, I. nagrada u San Franciscu 1959, Nagrada grada Zagreba i nagrada »Kekec« 1960, adaptirano u istoimenu slikovnicu 1969; Rep je ulaznica, 1959, koscenarist B. Kolar), koji, unatoč didaktičnosti, često nadmašuju okvire dječjega filma. Postupno stvara vlastiti oblikovni sustav, u kojem figure gube voluminoznost, obla, napeta disneyevska linija pretvara se u arabesku, a pokret se skraćuje. Složeniji pristup temi ostvaruje u duhovitim, lucidnim parodijama američkih filmskih žanrova, vesterna (Cowboy Jimmy, 1957, Zlatna arena u Puli i nagrada u Berlinu 1957, nagrada u Melbourneu 1958), filma strave (Veliki strah, 1958, koscenarist I. Vrbanić) te gangsterskoga filma (Koncert za mašinsku pušku, 1958, i scenarist, nagrada u Londonu 1959, I. nagrada u San Franciscu 1960). Nadahnut melankoličnim svijetom A. P. Čehova, stvara antologijsko djelo, lirski, intimistički film Osvetnik (1958, koscenarist B. Ranitović, nagrada u Bergamu 1959), u kojem, svodeći likove na plohu, postupno napušta perspektivu, a problem prostora najčešće rješava ikonografskim simbolima. Težeći sveobuhvatnomu autorstvu, kao redatelj, scenarist i glavni crtač realizira Piccolo (1959, I. nagrada za režiju u Beogradu, I. nagrada u Oberhausenu i Corku, nagrade u Londonu i Karlovym Varyma, sve 1960), u kojem na moralno-filozofski način propituje temu sukoba dvojice susjeda koji može rezultirati katastrofalnim posljedicama svjetskih razmjera. Dramaturšku napetost prati vizualno oblikovanje gega i kreativna uporaba glazbe s posebnom pozornosti na gradaciju likovnoga i glazbenoga ritma, pri čem zvuku dodjeljuje sadržajnu vrijednost. Istodobno, svodeći teme u filmovima na globalne metafore, a filmske cjeline na složeniji geg, usavršuje i svoju likovnoanimacijsku poetiku, do krajnosti sažima dvodimenzionalni oblikovni sustav (likove svodi na jednostavne plošne karikature, a prostor na bijelu nedefiniranu plohu), čime dovodi do vrhunca jedan od modela reducirane animacije. Nadahnut kritikom suvremenoga društva i njegovim okvirima, posebice besmislom potrošačkoga mentaliteta koji stvara nadomjesne vrijednosti, a u konačnici i od čovjeka prazni nadomjestak, kao redatelj, glavni crtač i glavni animator, kreira remek-djelo, humorističnu alegoriju Surogat (1961, scenarist R. Sremec, I. nagrada u San Franciscu, nagrade u Bergamu i Corku, sve 1961, I. nagrada u Beogradu, nagrada u Oberhausenu, Nagrada grada Zagreba, Nagrada »Vladimir Nazor«, prva nagrada »Oscar« neameričkomu filmu u području animacije, sve 1962, I. nagrada u Pragu 1963), u kojem ostvaruje maksimalnu ekspresivnost uz minimum crteža (nekoliko originalnih celova u stalnom je postavu Muzeja grada Zagreba). Trajno zaokupljen crtanofilmskim eksperimentom, oživljava dječji crtež te kroz dramaturški inventivnu sintezu crtanoga i igranoga filma stvara remek-djelo Igra (1962, redatelj, scenarist, glavni crtač, glavni animator, Grand prix u Oberhausenu, I. nagrada u Beogradu i San Franciscu, Nagrada grada Zagreba, nagrade u Annecyju, Corku, Londonu, New Yorku, sve 1963, I. nagrada u Cannesu, Melbourneu i Pragu, nagrade u Barceloni i Milanu, sve 1964), u kojem se vraća temi bezazlena sukoba koji prerasta u ratnu katastrofu. Potom nastavlja istraživati odnose različitih filmskih rodova snimajući crtano-igrane filmove, nadrealističke parabole, Mrlja na savjesti (1967, scenarist i glavni crtač, Grand prix u Corku 1968), o junakovoj svijesti o neispravljivoj vlastitoj krivnji, Opera cordis (1968, scenarist, glavni crtač i glavni animator, nagrada Međunarodnoga saveza filmskih kritičara, FIPRESCI, u Bergamu 1968, I. nagrada u Beogradu, Nagrada grada Zagreba, nagrada u Atlanti, sve 1969), o opsesiji ljubomore, te crnohumorni Ars gratia artis (1970, scenarist, glavni crtač i glavni animator, Grand prix u Beogradu, nagrade u Atlanti i Londonu, sve 1970) o sudbini umjetnika. Režirao je tri cjelovečernja igrana filma, dječji Sedmi kontinent (1966, koscenarist A. Lušičić, nagrada »Kekec« 1966, I. nagrada u Trstu 1967, nagrada FIPRESCI u Teheranu i I. nagrada u Atlanti 1968), bajkovitu satiru s elementima fantastike, utopističku metaforu o dehumaniziranosti i birokratiziranosti suvremenoga svijeta u kojoj suprotstavlja svijet odraslih i svijet djece, akcijski dramski Akcija Stadion (1977, koscenarist S. Goldstein, Velika srebrna arena i Zlatna arena za scenarij u Puli 1977, nagrada u Karlovym Varyma 1978), o događajima s poč. II. svjetskoga rata u Zagrebu, te jedan od rijetkih znanstvenofantastičnih filmova u nas Gosti iz galaksije (1981, koscenarist M. Macourek, I. nagrada za režiju u Trstu 1981, Grand prix ex aequo i nagrada FIPRESCI u Madridu 1982). Režirao je i crtano-dokumentarne filmove 1001 crtež (1960, scenarist, glavni crtač i glavni animator), o procesu stvaranja animiranoga filma, te Gubecziana (1974, glavni animator, koscenarist G. Ledić), u kojem se služi motivima hrvatske naive, špice za svjetske festivale animiranoga filma u Oberhausenu (1964, 1967) i Zagrebu (1984), minifilmove (Vrijeme i Čovjek i njegov svijet, 1967; Flight 54321, 1970, redatelj i koscenarist M. Blažeković, nagrada u Aucklandu 1972) te promidžbene animirane (Jugoslavenska lutrija i Kamensko, 1957) i igrane filmove (serija Leut magnetic za Saponiju i OTC za Plivu, 1969, nagrađene u Bledu). U posljednjem filmu Dobro došli na planet Zemlja (1993, redatelj i scenarist) animirao fotografije glumaca. Društvenim i filozofskim temama nadahnuti su i njegovi scenariji animiranih filmova drugih autora (Svi crteži grada, 1959, redatelj i koscenarist Vrbanić, II. nagrada za scenarij u Beogradu 1960; Lutkica, 1961, redatelj B. Dovniković; Pravda i krivda, 1962, redatelj i koscenarist Vrbanić; Pogrebnik, 1979, redatelj A. Marks; Posljednji valcer u starom mlinu, 1995, redatelj D. Kreč). Povremeno je objavljivao teorijske članke i eseje o animiranom filmu (Književne novine, Beograd 1957, Filmska kultura, 1960, Putevi, 1969, Kultura, Beograd 1973). Suosnivač je Svjetskoga festivala animiranoga filma u Zagrebu 1972 (umjetnički voditelj 1972–78. i 1990). Vjeran humanističkoj poruci, blagomu humoru i karikaturi, zbog čega je uvijek uspjelo komunicirao s publikom, svojim stilskim i žanrovskim eksperimentima, kojima je među prvima u svijetu afirmirao Zagrebačku školu crtanoga filma, stvorio je neke od glavnih crtanofilmskih ostvarenja u povijesti moderne animacije, čime se upisao u svjetsku povijest filma. O njem i njegovim filmovima objavljivane su studije u najistaknutijim svjetskim filmskim časopisima, među ostalim u Bianco e nero (Rim 1957, 1959–60, 1962–63, 1966), Cahier du cinéma (Pariz 1959–60, 1963), Films and Filming (London 1959–60, 1962–64), Deutsche Filmkunst (Berlin 1960–62), Film a doba (Prag 1960–61, 1963–64, 1969, 1971, 1977, 1981), Films in Review (New York 1960–62) i Iskusstvo kino (Moskva 1960–64, 1966), te je uvršten u svjetske filmske antologije i enciklopedije. Djela su mu izlagana na skupnim izložbama Zagrebački salon (1972), Animacija (Zagreb 1974), Jugoslavenski strip 1866–1986 (Pariz 1986), Strip u Hrvatskoj 1867–1985 (Zagreb 1986), EXAT 51 i Nove tendencije (Cascais 2001) i Zagrebačka škola crtanoga filma (Rijeka i Novigrad 2009) te na samostalnima u Zagrebu (2010), Banjoj Luci (2012) i Puli (2013), a 2007. u RH obilježena je »Vukotićeva filmska godina« retrospektivama njegovih filmova u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Nagrađen je 1956. Zlatnom arenom i Specijalnom diplomom za pionirski rad na crtanom filmu u Puli te nagradama za životno djelo Međunarodne udruge animiranoga filma (ASIFA) 1987. i na Svjetskom festivalu animiranoga filma u Zagrebu 1994. Bio je član američke Akademije filmskih umijeća i znanja od 1971. te Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti od 1977. God. 1974. Sremec je snimio dokumentarni film Dušan Vukotić. Na zagrebačkom Svjetskom festivalu animiranoga filma od 2004. dodjeljuje se Nagrada »Dušan Vukotić« za najbolji studentski film, a na Danima hrvatskoga filma od 2013. nagrada »Surogat« za najbolji film.