Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

RADIĆ, Stjepan (Radič; Stipa, Stipica, Štěpán), političar i publicist (Trebarjevo Desno kraj Siska, 11. VI. 1871 — Zagreb, 8. VIII. 1928). Brat etnologa, političara i publicista Antuna. Iz klasične gimnazije u Zagrebu isključen potkraj 1889, kao eksternist maturirao u Rakovcu 1891. Studirao pravo u Zagrebu 1891–93. i 1906–07, Pragu 1893–94. i Budimpešti 1895. te politologiju od 1897. u Parizu, gdje je diplomirao na Slobodnoj školi političkih znanosti 1899 (dijelove završnoga rada La Croatie actuelle et les Slaves du sud objavio u Pragu u časopisu Rozhledy, 1899–1900, 5–6, 8, 10, 12–13, 15–16, 21–24, i kao brošuru Současné Chorvatsko 1900. te na hrvatskome u Hrvatskoj misli, 1904–05, 2–4). Ljeti 1886–97. putovao u gotovo sve hrvatske i slovenske krajeve, Srbiju, Njemačku, Švicarsku te Rusiju, gdje se susretao s istaknutim osobama. Sklon prosvjednim istupima, uhićivan je te redarstveno kažnjavan kraćim zatočenjem ili izgonom: u Zagrebu 1889 (prekinuvši kazališnu izvedbu, nazvao bio K. Khuena Héderváryja tiraninom), u Trebarjevu 1890 (ometanje oružničkoga uredovanja) i u Mostaru 1891 (javna polemika o hrvatsko-srpskim odnosima). God. 1893. na proslavi u Zagrebu u ime sveučilišne mladeži pozdravio je povezivanje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke (govor u: Obzor, br. 61), potom zbog vrijeđanja N. Crnkovića bio osuđen na tri tjedna zatvora, a u Petrinji na četiri mjeseca zbog ponovne kritike Khuena Héderváryja na proslavi obljetnice Sisačke bitke, kojoj je pribivao kao član studentskoga izaslanstva (privremeno isključen sa Zagrebačkoga sveučilišta). Sukobivši se s redarstvom zbog raspuštanja skupa studentskoga društva »Slavija«, u kojem je djelovao, u studenom 1894. u Pragu je osuđen na 10 dana zatvora te izgnan iz austrijskoga dijela Monarhije uza zabranu studiranja na tamošnjim sveučilištima. Upisan na studij u Budimpešti, uzdržavao se i poučavajući hrvatskomu Tomu VIII. Erdődyja. Kao drugooptuženi za spaljivanje mađarske trobojnice u listopadu 1895, u studenom je osuđen na šest mjeseci zatvora (kaznu izdržavao u Bjelovaru do svibnja 1896), pa dulje nije mogao studirati nigdje u Monarhiji. Nakon višemjesečnoga boravka u Moskvi 1896. uhićivan je u Kutini i Popovači zbog predizborne agitacije. U Pragu je 1897. supokrenuo listove Hrvatska misao i Novo doba, u kojima je objavljivao pretežno nepotpisane članke, a publicistikom se uzdržavao i nakon povratka s pariškoga studija, surađujući 1898–1900. u periodicima Česká revue, Osvěta, Rozhledy, Radikální listy, Samostatnost (član uredništva) i Slovanský přehled. Ondje je tiskao i brošuru o nastavnom planu svojega studija Svobodná škola politických věd v Paříži (1899; hrv. inačica u: Hrvatska, 1901, 54–62, 64–67, 69, 71, 73, 82–86). Povezavši se s A. Hajnom i V. Klofáčem, djelovao je i u češkom književnom društvu »Svatobor« te sa S. Pribićevićem bio suvlasnik Glasa ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine za književnost, politička i socijalna pitanja (Beč 1899–1900). Ponovo protjeran prema redarstvenoj odluci iz 1894, u ljeto 1900. otišao je u Zemun, surađujući u to doba u praškim periodicima Česká demokracie, Česká revue, Hlas národa, Kronika, Národní listy, pariškima La Patrie i Le Petit Parisien, u ruskom časopisu Slavjanskij věk (Beč), beogradskom Srpski književni glasnik te u enciklopediji Ottův slovník naučný, 19–20 (Prag 1902–1903). Uhićen u studenom 1900. zbog predizborne agitacije u Podravini, preselio se u Končanicu kraj Daruvara. Kad je 1902. ujedinjenjem Neodvisne narodne stranke i Stranke prava nastala Hrvatska opozicija (od 1903. Hrvatska stranka prava), izabran za tajnika njezina Kluba, nastanio se u Zagrebu i supokrenuo časopis Hrvatska misao (suvlasnik te naizmjence s L. Mazzurom izdavač i odgovorni urednik do 1906, kad prestaje izlaziti). Promičući austroslavizam, u brošuri Slovanská politika v Habsburgské monarchii (Prag 1902; hrv. inačice u: Hrvatska misao, 1905–06, 1–5, te Slavenska politika u Habsburžkoj monarkiji. Zagreb 1906, dva izd.), na temelju povijesnih, gospodarskih i kulturnih razloga predložio je preustroj Monarhije u Podunavski savez država i naroda s pet cjelina (njemačka alpinska, češka, galicijska, ugarska te hrvatska »država« odn. »hrvatsko-slovensko-srbska Banovina«), povezanih carevinskim poslovima i delegacijama te osobom vladara, pri čem bi uza zajedničku vojsku svaka imala i svoje domobranstvo. U to doba počeo je s bratom razvijati zamisli o političkom i socijalnom organiziranju seljaštva, napose u 1902. tiskanim te ubrzo zabranjenim brošurama Kako ćemo iz našega zla u dobro (Sisak) i Najjača stranka u Hrvatskoj (Rijeka). Zbog protuhrvatskoga članka N. Stojanovića 1902, u kolovozu je pozvao na bojkot srpskih trgovaca, obrtnika i radnika (Obzor, br. 199, potpisan kao Jedan od umjerenih), no u rujnu je zagrebačke protusrpske izgrednike nastojao primiriti, ali i upozoriti na mađarsku prevlast, pa je ubrzo pritvoren te zbog poticanja na nasilje i neprijateljstvo »proti narodnostima« osuđen na četiri mjeseca zatvora. Zauzimajući se za slavensku uzajamnost te ponešto slojevitije shvaćanje narodnoga jedinstva Hrvata i Srba, koje je pozvao da u hrvatskom državnom okviru budu »hrvatski rodoljubi srpskog imena«, na Stojanovićev se članak osvrnuo i u također zabranjenoj brošuri Hrvati i Srbi (Zagreb 1902; dva izmijenjena češka izd. Prag 1902). Nakon više sukoba sa željezničarima, s kojima je, pozivajući se na Nagodbu iz 1868, pristajao općiti samo na hrvatskome, za onaj iz listopada 1901. osuđen je u veljači 1903. u Mitrovici na mjesec dana zatvora (ishod ponovljenoga postupka nepoznat), a zbog govorâ za narodnoga pokreta, o kojem je objavio knjižicu Hrvatski pokret godine 1903 (Allegheny 1903), bio je pritvoren od travnja do kolovoza, kad je osuđen na dva mjeseca zatvora s postom i samicom, što je najposlije smanjeno na 14 dana. Odstupivši u ožujku 1904. s dužnosti tajnika Hrvatske stranke prava (zbog sukoba oko poslovodstva Hrvatske poljodjelske banke), u prosincu je kao suosnivač izabran za prvoga predsjednika HPSS, u kojoj je, uživajući neprijeporni autoritet, donosio ključne odluke te mu je mandat obnavljan do kraja života. S Antunom autor je njezinih ustrojbeno-programskih tekstova (Hrvatski narod, 1904, 52; proširivano uputama i tumačenjima u Zagrebu tiskano u knjižicama Hrvatska pučka seljačka stranka H. P. S. S., 1905, Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka, 1908, i Nauk i Program Hrvatske pučke seljačke stranke, 1919, te u Domu, 1919, 5–14). Premda je, nasuprot stranačkomu cilju općega prava glasa za muškarce, aktivno biračko pravo isprva imao vrlo mali dio stanovništva Hrvatske i Slavonije, te unatoč drugim zaprjekama, utjecaj je postupno proširio izvan Posavine i Podravine stalnom agitacijom. Nakon neuspjeha 1905. i 1906, u Hrvatski sabor biran je u kotaru Novigrad Podravski (i Ludbreg) 1908. te u kotaru Ludbreg 1910, 1911. i 1913. odn. 1914, jer su izbori uzastopce ponavljani nakon što mu je mandat dvaput bio poništen zbog neizdržane zatvorske kazne; pritvaran 1908. i 1912, kad je u Osijeku zbog nedopuštenih skupština i ometanja službene osobe osuđen na šest mjeseci zatvora (pomilovan). Osobit odjek imalo je osvajanje devet mandata HPSS 1910, tumačeno kao ulazak seljaštva u visoku politiku. Uz govornički nadahnute nastupe po selima, brojni su Radićevi tekstovi u stranačkim glasilima – isprva u Hrvatskom narodu (s uredništvom kojega se razišao potkraj 1905) i Hrvatskim novinama, napose od 1906. u glavnom glasilu HPSS Domu (1920–25. Slobodni dom; odgovorni urednik 1906–12. i 1921–23, urednik odn. suurednik 1920–23, suizdavač 1920–25) te kalendaru Božićnica (nepotpisano uredio 1910–14, 1922, sastavio i uredio 1923–28) – pretežno izdavanima u Hrvatskoj pučkoj seljačkoj tiskari, koju je suosnovao u Zagrebu 1906. Objavivši s Antunom knjižicu Hrvati i Magjari ili Hrvatska politika i »Riečka rezolucija« (Zagreb 1905), s polazišta hrvatskoga državnoga prava i austroslavističkoga okvira odbacivao je ključne sastavnice politike »novoga kursa«, držeći da je hrvatski dio Hrvatsko-srpske koalicije prepopustljiv srpskomu, kojega je nastojanja vidio kao nacionalistička i protivna hrvatskim probitcima. Na držanje novoga bana A. Rakodczaya prema željezničkoj pragmatici reagirao je brošurom Dolje Khuen II.! (Zagreb 1907). Zbog isključiva hrvatstva i odbacivanja suradnje sa Srbima kritizirao je i Čistu stranku prava, napose njezina čelnika J. Franka, s čim u svezi je dvaput novčano kažnjen, a javio se i brošurom Frankova politička smrt (Zagreb 1908). Tijekom 1908. putovao je u Prag, na sveslavenski đački kongres, i u Rusiju, gdje ga je zatekla aneksija BiH, koju je opravdavao na javnim predavanjima u Sankt Peterburgu i Moskvi te knjižicom Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Zagreb 1908; pretisak Zagreb—Sisak—Ljubuški 1993), protežući na nju hrvatsko državno pravo i ističući autohtonost, pa i kulturno-gospodarsko predvodništvo tamošnjih Hrvata. U Zagrebu se 1910. neuspjelo natjecao za profesora ustavnoga prava na Pravoslovno-državoslovnom fakultetu, a 1911. sa suprugom Marijom otvorio je Slavensku knjižaru, koja mu je pružala stanovitu financijsku sigurnost. Širega je poučno-pobudbenoga značenja njegova nepotpisana knjiga Hrvatski politički katekizam (1913), u kojoj je krajnje nepovoljno ocijenio kralja Franju Josipa I. te, polazeći od ishoda I. balkanskoga rata, navijestio mogućnost oružane »narodne revolucije«. O načelima HPSS pisao je i u brošuri Seljačko pravo u sto pitanja i sto odgovora (Zagreb 1913), knjižicom Javna politička poruka probudjenoj seljačkoj braći, naročito u Americi i po ostaloj tudjini (Zagreb 1913) oglasio se zauzimajući se u povodu atentata na komesara I. Skerlecza za nenasilje – što će ostati trajnom značajkom njegova djelovanja – a izbornicima se predstavio u brošuri Pogled na politički rad Stjepana Radića (Zagreb 1911) i knjižici Devet seljačkih zastupnika izabranih prvi put po proširenom izbornom pravu u banskoj Hrvatskoj (Zagreb 1912). Nakon saborskih izbora 1913, na kojima je HPSS osvojila samo tri mandata, stanovito približavanje preraslo je u suradnju s frankovačkom Strankom prava (»državnopravna oporba«). Tijekom I. svjetskoga rata Radić je isprva isticao prinos većinski hrvatskih postrojba austrougarskim oružanim snagama, a i tradicijsku vjernost povijesnoj zadaći Habsburgovaca kao vladara europske jezgre, postupno ih u sve većoj mjeri uvjetujući unutarnjim preustrojem Monarhije, za koji je, prema V. Mačeku, neko vrijeme držao da će ga omogućiti samo ograničeni ratni poraz. Optužujući Hrvatsko-srpsku koaliciju za nesposobnost u rješavanju gospodarskih i socijalnih problema, korupciju, oportunizam, mađaronstvo te, potkraj rata, unitarističko shvaćanje jugoslavenstva, bio je isključen iz cijeloga drugoga zasjedanja Sabora 1915–16. te iz većega dijela petoga zasjedanja 1917–18. Među ostalim, u Saboru je u prosincu 1916. predložio pokretanje preuređenja odnosa s Ugarskom na ravnopravnoj osnovi, u rujnu 1917. uvođenje općega prava glasa za muškarce i ograničenoga za žene, a podupro je i Svibanjsku deklaraciju većine južnoslavenskih zastupnika u Carevinskom vijeću 1917. Budući da do zahtijevanoga preustroja nije dolazilo, nego su potpuni poraz pa i raspad Monarhije bivali sve izgledniji, u travnju 1918. sudjelovao je na skupu čeških i južnoslavenskih političara u Pragu, na kojem je, nasuprot izjavama ministra vanjskih poslova O. Czernina, donesena rezolucija o samoodređenju slavenskih naroda. Raskinuvši tad sa Strankom prava, pozvao je na suradnju monarhijskih Hrvata, Srba i Slovenaca radi teritorijalnoga ujedinjenja na osnovi hrvatskoga državnoga prava i narodnoga jedinstva, nadajući se i stvaranju srednjoeuropske slavenske države s Česima te Poljacima. Politiku nacionalne koncentracije, osmišljenu u ožujku, prihvatio je u listopadu te godine i ušao u NV SHS (član Poslovnoga i Središnjega odbora te pročelnik sekcije za agrar), zauzimajući se da ono počne javno nastupati i bez iščekivanoga pridruživanja Hrvatsko-srpske koalicije. Premda se Radićev prijedlog razlikovao od Pribićevićeva i zamišlju da se Banska Hrvatska prethodno proglasi suverenom državom, a dinastija razvlasti, u Saboru je 29. listopada glasovao za odluku o raskidu svih državnopravnih odnosa Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (s Rijekom) s Austrijom i Ugarskom te njezinu stupanju u novu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, no ustrajao je na tom da bude savezna mjesto unitarna te da oblik vladavine tek treba utvrditi na demokratski način (još u srpnju GO HPSS odlučio se za republikanstvo, što je 25. studenoga prihvaćeno i na glavnoj skupštini). U studenom 1918. neuspjelo se, među ostalim, zauzimao za novu sjednicu Sabora ili barem okupljanje plenuma NV te za izričito svrgavanje habsburške dinastije, s čim u svezi se 24. studenoga jedini u Središnjem odboru usprotivio za nj nelegitimnu zaključku o provedbi ujedinjenja Države SHS s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Znamenit govor održan tom prigodom (»Ne srljajte kao guske u maglu!«), zapisan po sjećanju, objavio je 1920. u Domu (br. 3–4) i kao brošuru Gospodska politika bez naroda i proti narodu (Zagreb) te potpunije 1923. u knjižici Seljačka sviest i narodna volja – put k seljačkoj republici (Zagreb); višeput pretiskivan, govor je interpretiran i na LP ploči Stjepan Radić 1871–1971 (Jugoton, 1971). Nakon što mu je glavna skupština HPSS aklamacijom potvrdila i odluku da ne pođe u Beograd kao član pregovaračkoga izaslanstva NV, 27. studenoga isključen je iz njegova Središnjega odbora. U doba prvoprosinačkoga ujedinjenja ponovo je boravio u Pragu ispitujući mogućnost povezivanja nove države s Bugarskom, eventualno i Čehoslovačkom te Poljskom (»veliki slavenski savez«). Uvidjevši neosnovanost tih zamisli, preko T. G. Masaryka nastojao je barem postignuti da vlada Kraljevstva SHS ublaži represivne mjere, posebice batinanje u hrvatskim krajevima. Imenovan u veljači 1919. u Privremeno narodno predstavništvo, s drugim predstavnikom HPSS K. Kovačevićem odbio je u njem sudjelovati, čime je započelo razdoblje bojkota političkih institucija. Istodobno, internacionalizacijom hrvatskoga pitanja među pobjedničkim zapadnim silama nastojao je ostvariti priznanje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje i slobodno udruživanje u ravnopravnu južnoslavensku zajednicu. S tim u svezi potaknuo je i za francusku vojnu misiju u Zagrebu preveo zaključke GO HPSS iz ožujka 1919. te ubrzo potom sastavio u narodu široko prihvaćen stranački memorandum upućen T. W. Wilsonu odn. Mirovnoj konferenciji u Parizu. U tim okolnostima izlaženje Doma bilo je zabranjeno od veljače 1919. do ožujka 1920, a on u Zagrebu bez podizanja optužnice pritvoren od ožujka 1919. do veljače 1920, kad je pušten zauzimanjem bana M. Laginje te već u ožujku uhićen zbog »protudržavnih izjava« i u kolovozu osuđen na dvije i pol godine zatvora. Pomilovan odlukom regenta Aleksandra, u studenom 1920. pušten je na slobodu na dan izbora za Ustavotvornu skupštinu, u koju je izabran (kao i poslije u sve sazive Narodne skupštine), ali u radu koje, kao ni ostali stranački kandidati, nije sudjelovao. Premda tad još nastupajući samo na području Hrvatske i Slavonije, s osvojenih 50 mandata HPSS (na njegov prijedlog HRSS od prosinca 1920) prometnula se u najjaču hrvatsku te glavnu oporbenu stranku u državi, uputivši u veljači 1921. s predstavnicima Republikanske demokratske stranke regentu memorandum o ništetnosti ujedinjenja i o zahtijevanoj uspostavi »hrvatske neutralne seljačke republike u sporazumu s bratskom kraljevinom Srbijom« (otisnuto ilegalno kao brošura Poruka zastupničke republikanske većine banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru. S. l., s. a.). Otklonivši nagovore J. Jovanovića Pižona i M. Lazarevića da dođe u Beograd, u veljači 1921. Radić je kao izraz zahtjeva HRSS predstavio nacrt alternativnoga ustava, koji je nakon doradbe u travnju prihvaćen od članova Hrvatskoga narodnoga zastupstva i u lipnju proglašen po selima (objavljeno kao brošura Državno uređenje ili Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske. Zagreb 1921, 1994. Ustav Stjepana Radića; inačica prvotno naslovljena Temeljni nauk ili program hrvatske republikanske seljačke stranke HRSS tiskana u Božićnici za 1923, kao brošura u Hamiltonu oko 1944. i 1946, u Zagrebu na slov. 1922. i njem. 1923. te na engl. u Pittsburghu 1923). Jasan politički i socijalni program te progoni zbog otvorenoga protivljenja oblastima – uključujući nepriznavanje Vidovdanskoga ustava – i ponovnih pokušaja internacionalizacije krize radi reforma unutar južnoslavenskoga okvira (spomenice Hrvatskoga narodnoga zastupstva Međunarodnoj konferenciji u Genovi te Društvu naroda u Ženevi, u ožujku odn. u kolovozu 1922) osnažili su položaj njega i HRSS kao predstavnika nezadovoljne hrvatske većine, ali i pridonijeli raspadu Hrvatskoga bloka, koji je, osnovan u svibnju 1921, uz dominantnu HRSS okupljao do studenoga 1922. i Hrvatsku stranku prava (za koju je hrvatsko pitanje imalo poglavito međunarodno značenje) te do poč. 1923. Hrvatsku zajednicu (tad još monarhističku). Nakon što je samostalnim nastupom na skupštinskim izborima u ožujku 1923. osvojila 70 mandata (od toga znatan dio u Dalmaciji i BiH), HRSS u sve većoj mjeri poprima značajke pokreta, a Radića se doživljava kao vođu hrvatskoga naroda. Osnovavši Federalistički blok sa Slovenskom narodnom strankom i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, koje su također bile za ustavnu reviziju, s njihovim je i s predstavnicima Narodne radikalne stranke u travnju 1923. potpisao tzv. Markov protokol, prema kojem je nastavak skupštinske apstinencije HRSS trebao N. Pašiću omogućiti sastavljanje jednostranačke vlade, a zauzvrat se, među ostalim, ne bi provela predviđena dioba države na oblasti. Kad je postalo očito da radikali sporazum ne će poštovati, u posljednjem većem pokušaju internacionalizacije hrvatskoga pitanja Radić je u srpnju te godine kriomice otputovao u inozemstvo te do kolovoza 1924. boravio u Londonu, Beču i Moskvi, odakle se pismima javljao Slobodnomu domu. Kako je izostala britanska potpora, kojoj je napose težio, a nastojanjem Pašića i Pribićevića naknadna verifikacija mandata HRSS bila odgođena prijevremenim zaključenjem skupštinskoga zasjedanja, u srpnju 1924. u Moskvi je – gdje su ga jedino primili najviši državni dužnosnici – uključio stranku u Seljačku internacionalu. Nakon što je u kolovozu HRSS poduprla vladu Lj. Davidovića (osim njegovoj Demokratskoj stranci, iskušavalo se i približavanje Savezu zemljoradnika) postignut je sporazum da joj pripadnu četiri ministarska mjesta, no kralj Aleksandar to je u listopadu odbio, potvrdivši potom prosinačku odluku nove vlade Pašića i Pribićevića o primjeni Obznane na HRSS, s ključnim obrazloženjem kako je u Moskvi »postala sastavni dio komunističke internacijonale«, pa su u siječnju 1925. Radić i najbliži mu suradnici uhićeni. Unatoč izrazitomu pritisku, uključujući djelomičnu zabranu djelovanja, HRSS je na skupštinskim izborima u veljači 1925. osvojila više od petine ukupnih glasova odn. 67 mandata (uža suradnja s Hrvatskom zajednicom obnovljena je nakon njezina prihvaćanja republikanskoga programa), verifikacija kojih je, međutim, mjesecima bila prijeporna. Iscrpivši različite načine otpora, nakon tih izbora Radić člancima u Jutarnjem listu (potpisani S naročite strane) najavljuje promjenu taktike, pa u ožujku 1925. po njegovu nalogu nećak mu P. Radić u ime stranke – ubrzo preimenovane u HSS – priznaje dinastiju Karađorđevića, zajednički parlament i Vidovdanski ustav, spominjući ipak potrebu njegove revizije. Gotovo istodobno s Demokratskom strankom, Slovenskom narodnom strankom i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom osniva oporbeni Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije, raskinut već u srpnju zbog sporazuma s Narodnom radikalnom strankom, prema kojem je Radić pomilovan i pušten iz pritvora, a HSS dobila četiri ministarska mjesta, potom na neko vrijeme i peto (bio je ministar prosvjete od studenoga 1925. do travnja 1926). Taj je zaokret – ocjenjivan i kao »kapitulacija pred režimom« – Radiću među ostalim omogućio da odbije nacrt konkordata sa Svetom stolicom, da protezanjem liberalnijega srbijanskoga zakona osnaži autonomiju Zagrebačkoga sveučilišta (uz prethodno umirovljenje devet nastavnika, pretežno unitarista imenovanih mimo profesorskoga zbora) te da zagrebačke visoke škole uzdigne na fakultetsku razinu, ali i potaknuo istupanje nezadovoljnika iz HSS. Nakon daljnjih trzavica s radikalima, a i otpadništva dijela vlastitih ministara, u siječnju 1927. HSS napušta vladu i prelazi u skupštinsku oporbu, nastojeći oko uspostave stvarne samouprave u oblastima u kojima je na tadašnjim izborima – prvima na toj razini – dobila većinu (Zagrebačka, Osječka, Splitska i Dubrovačka), u čem je Radić vidio mogućnost izgradnje anglosaskoga obrasca lokalne demokracije, a i povezivanja hrvatskih krajeva. Kao predsjednik Oblasnoga odbora Zagrebačke oblasti (od veljače 1927. do kraja života) promicao je njezinu financijsku samostalnost te uveo različite modernizacijske mjere, protiveći se pritom upravnomu izdvajanju Zagreba, za koje je – i zbog nesklonosti novim porezima – bila većina gradskoga zastupstva i oko čega se produbio sukob s Hrvatskom federalističkom seljačkom strankom i Hrvatskom strankom prava. U pokušaju da HSS proširi na cijelu državu, uoči skupštinskih izbora u rujnu 1927. u prvi je plan stavio socijalnu sastavnicu, navlastito uključivanje seljaštva, bez obzira na narodnosnu pripadnost, u Narodnu seljačku stranku odn. Narodni seljački pokret, s čim u svezi pokreće i stranačko glasilo Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (izdavač i stalni suradnik 1927–28, glavni urednik 1928). Od te je politike ubrzo odustao jer je pod kratkotrajnim novim imenom stranka osvojila manje od sedmine ukupnih glasova te 61 mandat, od kojih nijedan izvan hrvatskih krajeva. Ipak, približavanje Pribićevićevoj SDS dovelo je u studenom 1927. do udruživanja u SDK, kojoj postaje supredsjednikom, ne napuštajući je ni kad je HSS na poč. 1928. nuđeno da bez SDS uđe u vladu, pa i da on bude novi mandatar. Nakon što je u proljeće te godine Pribićević prihvatio zamisli o reviziji Vidovdanskoga ustava, njihova zajednička kritika režima i srbijanske prevlasti bivala je sve oštrija te im se u krajnje napetom ozračju nasilna smrt naviještala i u tisku. Nepomirljive rasprave, osobito oko ratifikacije Nettunskih konvencija, vodile su se i u Narodnoj skupštini, uz opstrukciju i isključenja, uvrjede i tjelesne napadaje, najposlije i atentat P. Račića na zastupnike HSS 20. lipnja – u njem je prijeporan udio drugih čimbenika, napose radikalskoga vrha i kralja Aleksandra – kad su Đ. Basariček i P. Radić ubijeni te I. Granđa, I. Pernar i Radić teško ranjeni, pa je zastupnički klub SDK sutradan odlučio više ne sudjelovati u njezinu radu. U krizi koja je uslijedila, za nepotpuna oporavka (prema liječničkom izvješću, umro je od posljedica ranjavanja) Radić je u srpnju odbio Aleksandrovu ponudu da sastavi koncentracijsku vladu te nasuprot tomu zatražio raspuštanje »krvave« skupštine, nove izbore i ustavne promjene. Uz njegovu suglasnost na tom su temelju zastupnici SDK 1. kolovoza donijeli rezoluciju o ništetnosti svih daljnjih skupštinskih odluka »za narode u prečanskim krajevima«, najavivši pritom borbu za ravnopravnost »historijsko-državnih odnosno narodno-političkih individualiteta« jer je »u narodnoj svijesti dosadašnje državno uređenje u cjelini poništeno«; na opći a i izravan Radićev poziv, klubu SDK ubrzo potom pristupili su A. Trumbić i A. Pavelić, čelnici Hrvatske federalističke seljačke stranke i Hrvatske stranke prava, čime je započelo novo razdoblje usredotočenja hrvatskih političkih snaga. I njegov sprovod 12. kolovoza bio je dotad najveća javna manifestacija u hrvatskim krajevima, s više od 100 000 sudionika, uz popratne skupove u mnogim gradovima i selima. — Osim u temeljnim stranačkim dokumentima, svoje zamisli Radić nije cjelovito iznio, no sintetizirajući osobno iskustvo, poznavanje hrvatskih prilika te inozemne utjecaje (napose za boravaka u Pragu i Parizu) zajedno s Antunom stvorio je zaokruženo djelo, koje se drži i najvećim izvornim hrvatskim ideološkim sustavom. Široka društveno-humanistička naobrazba (ističe se i da je prvi formalno školovani politolog u nas) omogućila mu je da u nj uklopi svojedobno najmodernija shvaćanja o uređenju odnosa između pojedinca, društva i države, promijenivši pritom perspektivu iz regionalne i slavenske prema općim političkim načelima, koja su se imala ostvariti postupnim napretkom, a ne revolucionarnim nasiljem. U tom sustavu spojeni su agrarizam (seljaštvo kao temelj »seljačke države«), liberalizam (prirodna i građanska prava pojedinca i skupina, demokratsko odlučivanje kao jamstvo ravnopravnosti), konzervativizam (tradicijska kultura kao temelj identiteta, vrijednost doma, obitelji i naroda) i socijalizam (društvena odgovornost, socijalna država). Priklanjajući se mjesto klasičnomu liberalizmu ideji organskoga društva (H. Spencer, E. Durkheim), isticao je odgovornost izobraženoga i moralno izgrađenoga pojedinca prema zajednici. U skladu s tim, nasuprot shvaćanjima o prioritetu političke borbe, a i romantičarskim idealizacijama ruralnoga života, koncepcija konkretnoga »sitnoga rada« u kulturi i gospodarstvu (Masaryk, F. Hlaváček) polazište je njegova cjelovita shvaćanja modernizacije hrvatskoga društva koje želi preobraziti u modernu agrarnu državu, pri čem se nacionalno pitanje ne odvaja od nastojanja oko demokratizacije i socijalnih prava najširih slojeva, a opća načela pretočena su u zahtjeve za republikanskim i federalnim poretkom (narodni i nacionalni suverenitet) te socijalnom pravnom državom (suverenitet pojedinca). Vjersku pak sastavnicu isticao je kao »temelj moralnoj kulturi«, ali i osuđivao postupke dijela katoličkoga svećenstva i organiziranih laika koje je vidio kao miješanje u politički život. Taj spoj ideala, političke teorije i konkretnih rješenja (uključujući raznolike i za hrvatske prilike inovativne oblike političke borbe) sam je nazivao »realnim idealizmom« ili »idealnim realizmom«. Ustrojivši tako HSS u modernu političku organizaciju, zamisli o radu u narodu pretočio je u mrežu specijaliziranih organizacija (gospodarske zadruge, Hrvatski radnički savez 1921, Seljačka sloga 1920. odn. 1925, ženske organizacije 1927), širenje kojih je u 1930-ima dovelo do stvaranja usporednoga sustava društvene moći kao jednoga od čimbenika koji su režim naveli na sporazum o Banovini Hrvatskoj. — Korpus njegovih tekstova, uključujući njih više od 3500 u periodicima, najopsežniji je u hrvatskoj politici. Uz vlastita, stranačka i stranci bliska glasila, programatske članke i dnevne osvrte objavljivali su mu osobito Novi list (1901–04; član uredništva 1904), Dom (1902–03), Obzor (1902–04, 1909, 1914, 1923), Vienac (1902–03), Hrvatsko kolo (1906–07), Novosti (1907–09), Hrvat (1921–23) i Hrvatska sloga (1922–23), a od 1919. izjave su mu redovito prenošene u novinama. Saborski govori tiskani su mu u Zagrebu u izdanjima Hrvatska seljačka politika prvi put u hrvatskom državnom saboru (1910), Za hrvatsku državu i za hrvatski seljački narod (1915), Mir, pravica i sloboda (1917) i Temelji za budućnost Hrvatske, Habsburžke monarkije i ciele Evrope (1917) te skupljeni (Govori u Hrvatskom saboru, 1996). Memoarske prinose, nerijetko s izraženom literarnom sastavnicom, objavio je u djelomice zaplijenjenoj knjizi Uzničke uspomene (1903) i u stranačkim glasilima; Moj politički životopis (Božićnica, 1926) otisnut je i kao knjižica (Buenos Aires 1928), a stariji su mu, dijelom i neobjavljeni češki tekstovi prevedeni na hrvatski (Praški zapisi, 1985). Priređena mu je korespondencija (B. Krizman, 1972–1973) i sažetci pisama češkomu krugu (D. Agičić, 2000), a zastupljen je i u antologiji Ljubavna pisma hrvatskih književnika (Zagreb 1984). Do 1918. objavio je više strukovnih monografija, od popularne publicistike do izvornih, pa i znanstvenih prinosa, nerijetko mimo čvrstih disciplinarnih razgraničenja. Opsežna Moderna kolonizacija i Slaveni (1904) tako sadržava povijesni prikaz svjetske, napose europske kolonijalne politike, za koju je držao da bi se napuštanjem imperijalističkih zastranaka mogla uskladiti s probitcima »urođenika«, ali i razmatranja o asimilacijskoj snazi Slavena, pri čem kao osobito uspjelo i etički opravdano ističe rusko kontinentalno širenje. Osebujan spoj realnopolitičkih prosudba i dalekosežnih vizija vidljiv je i u knjizi Savremena Evropa (1905), o razvoju glavnih država, ideologija i institucija, kulturološki razdijeljenih na slavensko, anglosasko, romansko i germansko područje, pri čem je ključ trajnoga uspjeha vidio u zaštiti »prava slabijega«. Poreznim i proračunskim sustavima posvećena je Današnja financijalna znanost (1908), u toj tematici jedan od prvijenaca na hrvatskom jeziku, nastao s osloncem na francuske autore, a pregledu češke povijesti i kulture, ponajviše preporodnoga razdoblja, Češki narod na početku XX. stoljeća (1910); sve četiri knjige nagradila je iz zaklade I. N. Draškovića i izdala MH. God. 1911. objavio je knjigu Savremena ustavnost, angažirani i u sastavnicama pionirski hrvatski uvod u teme narodne (pučke) suverenosti, parlamentarizma i diobe vlasti. Slavenska uzajamnost potka je i njegove brošure Unutrašnje ili družtveno uredjenje češkoga naroda (Zagreb 1912) te knjige Obnovljena Bugarska (1918), a pouka za puk knjige Gospodarstvo, prosvjeta, politika (Zagreb 1910; suautori J. Predavec i F. Novljan) te brošura Kako ćemo iz zla u dobro (Ljubljana 1903) i Za lakši i bolji seljački život (Zagreb 1913). Držeći da su neznanje i siromaštvo osnovni uzroci nedaća širokih slojeva, u brošuri Naše epištoly (Prag 1901; hrv. prijevod u: Anali za povijest odgoja, 1992) i u zabranjenoj knjižici Dvije rasprave o školstvu (Zagreb 1903; dio prvotno u: Hrvatska misao, 1902, 3) zauzimao se za reformu didaktike, napose za uskladbu nastave sa životnim uvjetima polaznika, njihovu moralnu izgradnju i povećanje učiteljske samostalnosti. Promičući slavensko povezivanje i na jezičnom području, u Zagrebu je objavio priručnike Rječnik češkoga jezika za Hrvate (1896), Slovnica i čitanka češkoga jezika (1896; dopunjena i prerađena izd. 19022. i 1911. naslovljena Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom odn. Češka vježbenica za srednje i njima slične škole), Kako ćemo se naučiti ruski? (1905) te dvojezičnu knjižicu s uvodom u hrvatske prilike Kako će se Čeh brzo naučiti hrvatski? (1906, prethodno u: Hrvatska misao, 1906, 8–10; dopunjeno i prerađeno izd. 1911). Među ostalim, autor je priloga u Političeskajoj enciklopediji, 1 (Sankt Peterburg 1906) te u zagrebačkim izdanjima Hrvatska čitanka za prvi i drugi razred viših trgovačkih škola D. Prohaske (1910), Seljački pokret u Hrvatskoj R. Hercega (1923) i Naš Gandhi R. Rollanda (1924). Od mladosti pisao i pjesme; uvrštene su u antologije Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998) i Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000), a Hrvatsku narodnu molitvu uglazbio je J. Canić 1928. Osim što su mu tekstovi objavljivani i kao posebni otisci, dio suautorskih uvršten je u Seljački nauk A. Radića (Sabrana djela, 7. Zagreb 1936), izvadci u knjigu Lj. Maštrovića Socijalno i političko učenje Stjepana Radića u izvornoj reči (Beograd 1940), potpunije pak u zbirke Politički spisi (1971), Politički spisi, govori i dokumenti (1994), Izabrani politički govori (1995) i Izabrani politički spisi (1995). Naknadnu pozornost privukao je njegov članak Židovstvo kao negativni elemenat kulture (Hrvatsko kolo, 1906), objavljivan i kao istoimena brošura (Zagreb 1937) te pod naslovom O Židovima (Kamnik 1938), nastao kao pohvalni osvrt na djelo O. Weiningera; u njem, a do 1918. i drugdje iznošene uopćene zamjerke (»asemitizam«), tumače se ponajprije kao izraz svojedobno raširenoga uvjerenja da oni u Monarhiji – uključujući Franka – potpomažu njemačko-mađarsku hegemoniju te da su u Rusiji potaknuli revoluciju 1905. Članak Sovjetska Rusija i seljačko pravo (Dom, 1922, 48) pretiskan je u istoimenoj brošuri IO HSS (Turjanski kraj Otočca ili Mračaj na Kordunu 1944), a pohvalne ocjene o nekim učincima Listopadske revolucije 1917. prikupljene su u promidžbenoj knjižici E. Stanića Stjepan Radić o sovjetskoj Rusiji (Zagreb 1945). Uglavnom pridodavši uvodne tekstove, s francuskoga je na češki preveo rasprave A. Sorela (Úvahy ze současné mezinárodní politiky. Prag 1901) i na hrvatski djelo C. Seignobosa i A. Métina (Najnovija svjetska poviest od 1815. do 1900, 1–2. Zagreb 1921), a s češkoga na hrvatski vlastiti izbor pripovijedaka čeških književnica (Djevojački sviet. Zagreb 1902) i roman A. Jiráseka Pasoglavci (Hrvatska misao, 1905–06, 1–10, samostalno Zagreb 1906, 1929). Potpisivao se i kao Baćuška, Naprednjak, -d-, -D-, Sl. te inicijalima. Rukopisna ostavština čuva mu se u Zagrebu u osobnim i obiteljskim fondovima u HDA i DA, u NSK, Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u Pragu u Arhivu Narodnoga muzeja i Književnom arhivu Muzeja češke književnosti (fond V. Dyka), a neki njegovi predmeti i fotografije u HPM. — U povodu smrti posvećeni su mu 1928. Božićnica, Dom (br. 33), Narodni val (br. 189–217), u Zagrebu tiskane brošure Najveći sin Hrvatske Stjepan Radić, Spomenica ocu domovine i narodnom mučeniku Stjepanu Radiću i Zadnji put Stjepana Radića te znatniji dijelovi periodika Hrvat (br. 2577–2580), Jugoslavenski list (br. 188–192), Jutarnji list (br. 5931–5934), Novosti (br. 219–223), Riječ (br. 184–187) i beogradskih Politika (br. 7282–7286), Samouprava (br. 181–184) i Vreme (br. 2381–2384). Među ostalim, skulpture su mu izradili M. Segher (1928, Mirogojske arkade), Mila Wod (1929, Petrinja), R. Frangeš Mihanović (1936, Desno Trebarjevo), A. Augustinčić (1937, Mače), Z. Car (1940, Crikvenica), F. Cota (1943, inačice: Sveti Ivan Žabno, Virovitica, Solin), S. Galić (1971, Metković), R. Peraić (1989, Zagreb, Studentsko naselje »Stjepan Radić«), Z. Jurić (2007, Zagreb, Jurišićeva ul.) i M. Sušac (2014, Nova Gradiška), slikarske portrete V. Muha (1925), I. Tišov (1925, 1928), O. Antonini (1926), N. Haritonov (1926), J. Bužan (1927, oko 1928), T. Krizman (1928), A. Sergejev (nakon 1928), J. Tomić (oko 1930), I. Marjanović (oko 1938), M. Rački (oko 1940), A. Kamov (1941), H. S. Sumereker (prva pol. 1940-ih), V. Burić (1978, 1980) te J. Crnobori i M. Uzorinac (datacija nepoznata), plakete I. Kerdić (1925, 1928), A. Paleka (1928), Segher (1928), M. Wod (1928), Frangeš Mihanović (1938), E. Bohutinsky (1971, osnova za medalje 1971, 1991), medalje M. Matijević (1927) i Z. D. Tudjina (1971, suautor), a posmrtnu masku R. Valdec (Gliptoteka HAZU). Lik mu je na poštanskim markama Kraljevine Jugoslavije (1940) i RH (1992, serija Hrvatski velikani, 2004) te na novčanici RH od 200 kuna (1993). Odlukama Hrvatskoga sabora ustanovljen je 1995. Red Stjepana Radića »za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskoga naroda«, a 2015. Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve (20. VI). Nadnevak njegova i Antunova rođenja proglašen je 1996. Danom Sisačko-moslavačke županije. Od 2012. zagrebačko Hrvatsko-češko društvo dodjeljuje Nagradu »Marija i Stjepan Radić« za životno djelo na razvoju odnosa među dvama narodima. Posvećeni su mu znanstveni skupovi i okrugli stolovi u Bruxellesu (HSS, 1988) i Zagrebu (HAZU, 1993, 1998; HAZU i Filozofski fakultet, 1999), izložbe u Zagrebu (HPM, 1991) i Sisku (Gradski muzej, 2005) te različite manifestacije iseljeničke i domovinske HSS. Dokumentarne filmove o njem snimili su D. Supek (1991; scenarij Ela Jurdana) i R. Knjaz (2016; serijal Hrvatski velikani), a snimanje filma B. Bauera (scenarij Z. Ugljen) zaustavljeno je 1973. Bio je čest predmet političke satire, primjerice Z. Vukelića (Hrvatsko pravo, 1904, 2458; Večer, Beograd, 1926, 1623), M. Dobrovoljca (Pilule, 1922, 19; Koprive, 1923–26, i istoimeni kalendar 1924, 1925; ciklus Pesme i kipi o prezidentu Stipi. Zagreb 1926), A. Kovača (Pokret, 1924; Riječ, 1924–27), I. Mamuzića (Jug, 1925–26), I. Vujinovića (Srpsko kolo, Beograd 1925–27) i S. Vereša (Koprive, 1926, 19, 21), karikature (M. Drobac, P. Križanić, F. Maixner, S. Mironović, B. Vojnović), a T. Ujević osvrnuo se na nj šaljivim epigramom (Stekliš, 1911, 1). Uz I. G. Kovačića (Hrvatski dnevnik, 1939, 1116) i I. Lendića (Hrvatski narod, 1941, 126), pjesme su mu posvetili M. Bartulica, Mara Matočec, M. Pavlek, M. Stuparić i mnogi drugi, navlastito pučki pisci. Okolnosti atentata obradio je T. Bakarić u drami Smrt Stjepana Radića (Kolo, 1970, 5–6). — Osim nedosljednosti, neki prosuditelji uočili su u Radićevim nastojanjima demagošku i populističku sastavnicu, vrjednujući ih ovisno o vlastitom shvaćanju razgraničenja između političke strategije i taktike, napose s obzirom na ustrojavanje prve hrvatske masovne stranke, potom i širega društveno-političkoga pokreta kao preduvjeta izbornoga uspjeha u okolnostima općega, ali djelomično slobodnoga prava glasa. Glede popratnoga ideološkoga sustava, nadograđivanoga i nakon njegove smrti, razilaženja su još izrazitija; uza zamjerke zbog odbacivanja oružane borbe i ustrajavanja na slavenskoj uzajamnosti, u mobilizaciji seljaštva vidi se tako dovršetak hrvatske nacionalne integracije, ali i tendencija rastočnomu isticanju društvenih razlika, pa i naznake tiranije većine, pri čem se protuelitistička te protuurbana stajališta ocjenjuju nespojivima s modernizacijskim tokovima. Prepoznavši Radićev HSS kao stožerni čimbenik, suradnji na rješavanju hrvatskoga pitanja najposlije su se ipak priklonili i prijašnji protivnici (dijelom i nevezano uz atentat, kojim je zadobio status nacionalnoga mučenika), a na nauk koji je uobličio s bratom naknadno su se – barem deklarativno – pozivale sve ključne političke snage. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih političara, presudnoga utjecaja na noviju hrvatsku političku kulturu, za razvoj koje je bitno značenje imalo njegovo shvaćanje pučke prosvjete, nenasilja i demokratske vladavine.

DJELA: Uzničke uspomene, 1–2. Novi Sad 1903; proširena izd. 1–3, Zagreb 19292, 19713. — Moderna kolonizacija i Slaveni. Zagreb 1904. — Savremena Evropa ili Karakteristika evropskih država i naroda. Zagreb 1905, 2005. — Današnja financijalna znanost. Zagreb 1908 (pretisci Opatija 1995, Zagreb 1996), 2005. — Češki narod na početku XX. stoljeća. Zagreb 1910. — Savremena ustavnost. Zagreb 1911. — Hrvatski politički katekizam za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku. Cleveland 1913, Opatija 1995. — Obnovljena Bugarska od 1878. do 1913. Zagreb 1918 (bugarsko izd. Sofija 1993, 20122). — Politički spisi. Zagreb 1971. — Praški zapisi. Zagreb 1985. — Politički spisi, govori i dokumenti. Zagreb 1994, 1995. — Izabrani politički govori. Opatija 1995. — Izabrani politički spisi. Opatija 1995. — Govori u Hrvatskom saboru, 1–3. Zagreb 1996. — Potpuniji popis djela i lit. do 1971: Z. Kulundžić u: Politički spisi. Zagreb 1971, 563–608.
 
LIT.: Demonstracija u kazalištu. Obzor, 30(1889) 105, str. 3; 106, str. 2. — Hrvatski djaci pred sudom. Zagreb 1895, 3, 5, 11, 13, 16, 31–38, 73, 96–97, 115–121, 124, 152, 245, 277–278, 284. — (O izdanjima knj. Slovnica i čitanka češkoga jezika): Vienac, 28(1896) 9, str. 144. — F. Ilešič, Ljubljanski zvon, 23(1903) 5, str. 313–314. — -tt-, Kršćanska škola, 7(1903) 3, str. 58. — F. Zindl (Z. F.), Narodne novine, 69(1903) 23, str. 5. — G.: Stjepan Radić položio je ovih dana u političko diplomatskoj školi. Obzor, 39(1898) 143, str. 2. — (O knj. Současné Chorvatsko): Ibid., 42(1901) 18/19, str. 1; 22, str. 1–2. — S. Zagorac, Hrvatska, 1901, 27, str. 1–2; 30, str. 1; 34/38, str. 2; 39, str. 2–3; 40, str. 2; 42/43, str. 1–2; 44, str. 2. — (O knj. Kako ćemo iz našega zla u dobro). Podravac, 10(1902) 9, str. 2–3. — Stjepan Radić pred mitrovačkim sudbenim stolom. Zagreb 1903. — Zr.: (O knj. Najjača stranka). Hrvatska kruna, 11(1903) 7, str. 1. — (O knj. Uzničke uspomene): Crvena Hrvatska, 13(1903) 32, str. 3. — Delo (Beograd), 8(1903) 26, str. 480. — Novi list, 6(1903) 168, str. 2. — B., Svjetlo, 19(1903) 16, str. 2. — M., Narodna obrana, 2(1903) 95, str. 3. — M. Marjanović (M. M.), Obzor, 44(1903) 93, str. 1–2. — R. Perušek, Ljubljanski zvon, 23(1903) 11, str. 699–700. — S. Kranjčević, Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, 3(1929) 19, str. 2–3. — B. Magovac, Dom, 23(1929) 12, str. 5. — B. Šaić, Hrvatski glasnik, 3(1940) 265, str. 10. — (O knj. Moderna kolonizacija): -vot-, Hrvatska misao, 4(1904–05) 5, str. 196–201. — E. Lampe, Dom in svet (Ljubljana), 18(1905) 9, str. 565–566. — (O knj. Hrvatska pučka seljačka stranka). Hrvatstvo, 2(1905) 78, str. 2. — (O knj. Savremena Evropa): E. I. Leopold, Katoliški obzornik (Ljubljana), 10(1906) 2, str. 205–207. — V. Levstik, Slovan (Ljubljana), 5(1906–07) 6, str. 191. — (O knj. Slavenska politika). Prava Crvena Hrvatska, 2(1906) 59, str. 4. — (O knj. Dolje Khuen II). Novo doba, 1(1907) 29, str. 2. — (O knj. Današnja financijalna znanost): Hrvatski narod, 17(1908) 49, str. 1–2; 51, str. 1–2. — (J. Belović), Pokret, 5(1908) 275, str. 6; 279, str. 6; 282, str. 6; 284, str. 6. — Abecedno kazalo k stenografskim zapisnicima Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb 1910–1921. — (O knj. Češki narod): C-i., Obzor, 53(1912) 3/4, str. 1–2. — S. Kranjčević, Narodna obrana, 11(1912) 67, str. 1–2; 68, str. 1–2. — J. Marić, Hrvatska, 1912, 158, str. 9–11. — M. Prelog (Historicus), Savremenik, 7(1912) 2, str. 175–178. — (O knj. Savremena ustavnost). Vienac, 3(1912) 9, str. 279–280. — S. Dojčić: Tko je lopov? Stjepan Dojčić ili Stjepan Radić? Zagreb 1919. — D. Hlača: Stjepan Radić i njegov politički rad. Zagreb 1923. — S. Kobasica: Stjepan Radić za vreme aneksije i ratova. Beograd 1924. — A. Cesarec: Stjepan Radić i republika. Zagreb 1925. — A. Hikec (Verus): Radić. Portrait historijske ličnosti. Zagreb 1925. — S. Sarkotić: Radićevo izdajstvo. Beč 1925. — Najvjernija fotografija »predsjednika« Stjepana Radića – trgovca s pravicama hrvatskoga naroda i grada Zagreba. Zagreb (1927). — (Nekrolozi): A. Barac, Mladost, 7(1928) 1, str. 11–13. — (M. Dobrovoljac), Koprive, 25(1928) 34, str. 663. — D. Ivančević, Srpsko kolo (Beograd), 25(1928) 33, str. 1–2. — J. Kosor, Hrvatska revija, 1(1928) 1/2, str. 171–173. — M. Magdić, Rad (Beograd), 3(1928) 65, Pr., str. 1–2. — M. Marjanović, Novinar, 5(1928) 11, str. 97–99. — T. Militar, Zastava (Novi Sad), 59(1928) 180, str. 1. — J. Nagy, Narodna starina, 7(1928) 16, str. 1–4. — M. Nehajev, Hrvatsko kolo, 9(1928) str. 5–24. — F. Pilek, Hrvatski učitelj, 2(1928) 17/18, str. 157–159. — I. Politeo, Savremenik, 21(1928) 8/9, str. 321–326. — M. Radić, Seljačka prosvjeta, 3(1928) 6/8, str. 116. — Đ. Supilo, Samouprava (Beograd), 1928, 182, str. 2–3. — J. Šilović, Narodna zaštita, 12(1928) 9, str. 1. — M. Bankovitch: Stjepan Radić – eine psychoanalytische Studie. Wien 1928. — I. Esih: Stjepan Radić i Poljaci. Obzor, 69(1928) 217, str. 2. — Lj. Wiesner: Stjepan Radić i A. G. Matoš. Savremenik, 21(1928) 8/9, str. 387–390. — D. Bublić: Tamnice Stjepana Radića. Zagreb 1929. — N. Petrić: Hrvatska starokatolička crkva i Stjepan Radić. Subotica 1935. — A. Radić: Sabrana djela, 3–7, 9–14, 18–19 (s bibliografijom S. Radića u sv. 19). Zagreb 1936–1939, passim. — M. Marjanović: Stjepan Radić. Beograd 1937. — S. Kranjčević: Stjepan Radić kao pjesnik. Izraz, 1(1939) 3/4, str. 129–141. — (O knj. Najnovija svjetska poviest). Srpski glas (Beograd), 2(1940) 16, str. 7–8. — I. Štivić: Život i djelo braće Radića. Zagreb 1940. — Lj. Vuković-Todorović: Sveslovenstvo Stjepana Radića. Beograd 1940. — (O prilogu Židovstvo kao negativni element). Nova Hrvatska, 3(1943) 69, str. 7. — D. Bublić: Ogled o životu i smrti Stjepana Radića. Zagreb 1943. — (I. Politeo): Stjepan Radić u Mjesečniku. Mjesečnik Hrvatskoga pravničkoga družtva, 69(1943) 13, str. 580–588. — V. Nikolić: (O 25. obljetnici smrti). Hrvatska revija (Buenos Aires), 3(1953) 2, str. 135–152. — B. Krizman: Stjepan Radić 1918. godine. Historijski pregled, 5(1959) 3, str. 266–295. — S. Hefer: Braća Radići i njihovo djelo. Madrid 1965. — Z. Kulundžić: Atentat na Stjepana Radića. Zagreb 1967. — B. Krizman: Stjepan Radić i Hrvatska pučka seljačka stranka u prvom svjetskom ratu. Časopis za suvremenu povijest (ČSP), 2(1970) 2, str. 99–166. — V. Košćak: Mladost Stjepana Radića. Hrvatski znanstveni zbornik, 1971, 2, str. 123–164. — B. Krizman: Stjepan Radić na Pariškoj političkoj školi (1898–1899). Naše teme, 15(1971) 6, str. 1072–1090. — Z. Kulundžić: Živi Radić. Zagreb 1971. — H. Morović: Stjepan Radić pod Obznanom. Mogućnosti, 18(1971) 7, str. 844–913; 8, str. 987–1052; 9, str. 1109–1146. — M. Kolar-Dimitrijević: Prepiska između Stjepana Radića i Seljačke internacionale u Moskvi 1924. godine. ČSP, 4(1972) 1, str. 148–165. — Ista: Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup Hrvatske republikanske seljačke stranke u Seljačku internacionalu. Ibid., 3, str. 7–29. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1–2. Zagreb 1972–1973. — Isti: Osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke (1904–1905). Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1972, 2, str. 105–179. — Isti: Plan Stjepana Radića o preuređenju Habsburške Monarhije. Istorija XX veka (Beograd), 1972, 12, str. 31–83. — R. Lovrenčić: Geneza politike »novog kursa«. Zagreb 1972. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973, 379–389. — R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni, 1–2. Zagreb—London 1976. — B. Gligorijević: Parlament i političke stranke u Jugoslaviji. Beograd 1979. — B. Boban: O osnovnim obilježjima »seljačke države« u ideologiji Antuna i Stjepana Radića. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1980, 13, str. 51–88. — T. Išek: Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u BiH do zavođenja diktature. Sarajevo 1981. — B. Boban: Shvaćanje Antuna i Stjepana Radića o mjestu i ulozi radničke klase u društvu (do 1918. god.). Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1982, 15, str. 131–162. — J. Prunk: Radić in Slovenci. Zgodovinski časopis (Ljubljana), 39(1985) 1/2, str. 25–34. — S. Primorac: (O knj. Praški zapisi). Republika, 42(1986) 3/4, str. 457–459. — Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske (zbornik). Bruxelles 1988. — I. Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb 1988. — B. Boban: Stjepan Radić – opus, utjecaji i dodiri. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (RZHP), 1989, 22, str. 147–210. — Z. Kulundžić: Stjepan Radić i njegov republikanski Ustav. Zagreb 1989. — Spomenica braće Radić – Stjepan Radić. Zagreb 1990. — T. Macan: Stjepan Radić i južna Hrvatska – prinos poznavanju završne faze hrvatske nacionalne integracije. Hrvatska revija (München—Barcelona), 40(1990) 2, str. 300–310. — I. Mužić: Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb 19904. — S. Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra. Zagreb 1990. — Stjepan Radić (katalog izložbe). Zagreb 1991. — B. Boban: »Nova Evropa« o Stjepanu Radiću. RZHP, 1991, 24, str. 119–148. — T. Cipek: Stjepan Radić kao politolog. Riječi, 1991, 4, str. 91–103. — J. Krišto: Hrvatsko katoličanstvo i ideološko formiranje Stjepana Radića (1893–1914). ČSP, 23(1991) 1/3, str. 129–165. — T. Cipek: Pojam države i nacije u političkoj misli Stjepana Radića. Politička misao, 29(1992) 3, str. 130–141. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1992, passim. — T. Macan: Stjepan Radić i iseljeničko pitanje. Dubrovnik, NS 3(1992) 5, str. 147–155. — V. Maček: Memoari. Zagreb 1992, 19–20, 25–27, 30–36, 38, 43–44, 51–55, 57–60, 62, 64–72, 75–83, 106, 110, 119–120, 162, 187. — I. Očak: Stjepan Radić i Rusija. RZHP, 1992, 25, str. 103–122. — Ž. Strižić: Tako je Radić počeo... Zagreb 1992. — B. Boban: Stjepan Radić i Država Slovenaca, Hrvata i Srba. RZHP, 1993, 26, str. 219–236. — M. Kolar-Dimitrijević: Radićev sabor 1927–1928. Zapisnici Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti. Zagreb 1993. — T. Macan: »Spremnost« o Stjepanu Radiću. Hrvatska obzorja, 1(1993) 1, str. 156–164. — S. Matković: Viđenje Stjepana Radića o preobražaju Habsburške Monarhije (1905–1906). ČSP, 25(1993) 1, str. 125–139. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1993. — K. Michaelis: Stjepan Radić u očima danske književnice godine 1928. Hrvatska revija, 43(1993) 4, str. 464–469. — F. Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941, 1–2. Zagreb 1993. — Lj. Antić: Stjepan Radić i kolonizacija Kanade. Hrvatski iseljenički zbornik, 1994, str. 199–204. — B. Boban: Rezultati dosadašnjih istraživanja o Antunu i Stjepanu Radiću. RZHP, 1994, 27, str. 255–270. — B. Janjatović: Stjepan Radić i kraljevski panduri – odjeci Borongajske skupštine 1923. ČSP, 26(1994) 2, str. 277–297. — M. Ježić: Dva srednjoeuropska pristupa Europi – Stjepan Radić 1905. i Richard von Coudenhove-Kalergi 1923. Filozofska istraživanja, 14(1994) 4, str. 701–714. — S. Matković: Odnos braće Radić prema politici »novoga kursa« na primjeru Riječke i Zadarske rezolucije. ČSP, 26(1994) 3, str. 475–485. — B. Boban: Mladi Stjepan Radić o Srbima u Hrvatskoj i odnosima Hrvata i Srba. Stjepan Radić u zatvoru u Petrinji 1893. godine. RZHP, 1995, 28, str. 128–137. — R. Božilova: Knjiga Stjepana Radića o Bugarima. Povijesni prilozi, 14(1995) str. 259–277. — T. Cipek: Ideja seljaštva u političkoj misli Stjepana Radića. Društvena istraživanja, 4(1995) 2/3, str. 341–353. — J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike. Zagreb 1995. — D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. — B. Boban: Stjepan Radić u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. RZHP, 1996, 29, str. 186–207. — I. Goldstein: Stjepan Radić i Židovi. Ibid., str. 208–216. — M. Kolar-Dimitrijević: Stjepan Radić i povezivanje zagrebačke i splitske oblasti 1927. i 1928. godine. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 12(1996) str. 903–918. — V. Majcen: Kulturološke i socijalne osnove filmova Škole narodnog zdravlja u svjetlu ideja braće Radić. Arhivski vjesnik, 39(1996) str. 127, 131, 133–138. —S. Sršan: Stjepan Radić i Hrvatska. Osijek 1996. — (O 70. obljetnici smrti): M. Diklić, Zadarska smotra, 46(1997) 1/3, str. 11–38. — J. Matušek, Přehled kulturních, literárních a školních otázek, 18(1998) str. 63–76. — M. Demarin: Ideje Stjepana Radića o reformi školstva. Napredak, 138(1997) 1, str. 91–100. — F. Glavina: Braća Antun i Stjepan Radić i Matica hrvatska. Hrvatska revija, 47(1997) 2, str. 303–313. — B. Halle: Sjećanja na smrt Stjepana Radića. Historijski zbornik, 50(1997) str. 243–248. — D. Jovanović: Sabrana dela, 1–16. Beograd 1997–2008. — B. Boban: Demokratski nacionalizam Stjepana Radića. Zagreb 1998. — Današnja financijalna znanost (zbornik). Zagreb 1998. — I. Banac (Io. B.): Radić, Stjepan. Krležijana, 2. Zagreb 1999. — B. Boban: Pogledi Stjepana Radića na položaj Hrvatske i međunarodne odnose u svjetlu »Pisama iz Londona« (»Dom«, 1923). Historijski zbornik, 52(1999) str. 55–69. — H. Matković: Povijest Hrvatske seljačke stranke. Zagreb 1999. — Okrugli stol o Stjepanu Radiću. RZHP, 1999–2000, 32/33, str. 223–320. — Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Hrvatska revija, 50(2000) br. 4. — D. Agičić: Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 2000. — M. Biondich: Stjepan Radić, the Croat Peasant Party, and the Politics of Mass Mobilization, 1904–1928 (s potpunijom lit. do 1995). Toronto—Buffalo—London 2000. — T. Šitin: Stjepan Radić i Dalmacija (1918–1928). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42(2000) str. 431–478. — B. Boban: Stjepan Radić o odgoju i naobrazbi. RZHP, 2001–04, 34/36, str. 135–156. — T. Cipek: Ideja hrvatske države u političkoj misli Stjepana Radića. Zagreb 2001. — N. Engelsfeld: Riječka rezolucija i Hrvatska pučka seljačka stranka. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Suppl., 2001, 1, str. 329–340. — B. Bijelić: Govor Stjepana Radića u Vrpolju 1924. godine. Zlatna dolina, 8(2002) str. 87–101. — D. Gavrilović: Stjepan Radić i Srbi (1871–1918). Split 2002. — B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918–1935. Zagreb 2002. — I. Peršić: Kroničarski spisi. Zagreb 2002. — N. Stančić: Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb 2002. — D. Agičić: Dragi Franta! Zagreb 2003. — B. Janjatović: Stjepan Radić. Zagreb 2003. — M. Kolar-Dimitrijević: Stjepan Radić i kunovečka buna 1903. godine. Podravina, 2(2003) 4, str. 57–74. — I. Perić: Stjepan Radić 1871–1928. Zagreb 2003. — Doprinos braće Radić hrvatskoj pedagogiji i školstvu (zbornik). Zagreb 2004. — B. Boban: »Materinsko carstvo«. Zalaganje Stjepana Radića za žensko pravo glasa i ravnopravan položaj u društvu. U: Žene u Hrvatskoj – ženska i kulturna povijest. Zagreb 2004, 191–209. — M. Kolar-Dimitrijević: Radićevi podravski pomagači na putu traženja pomoći u Europi 1923. godine. Podravina, 3(2004) 6, str. 5–15. — H. Matković: Studije iz novije hrvatske povijesti. Zagreb 2004. — S. Šlabek: Stjepan Radić – danas i ovdje. Zbornik Moslavine, 2004–05, 7/8, str. 256–263. — Stjepan Radić i hrvatski seljački pokret u sisačkom kraju (katalog izložbe). Sisak 2005. — Ž. Holjevac: Stjepan Radić i Milan Marjanović o narodnom pokretu 1903. godine. ČSP, 37(2005) 3, str. 713–719. — M. Kolar-Dimitrijević: Stjepan Radić i Podravina u vrijeme oblasnih samouprava od 1927. do 1928. Podravina, 4(2005) 7, str. 47–80. — S. Leček: Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925–1941). Slavonski Brod 2005. — Z. Matijević: U sjeni dvaju orlova. Zagreb 2005. — D. Pavličević: Stjepan Radić i Ferdo Šišić o pripadnosti Bosne i Hercegovine u doba aneksijske krize 1908. godine. U: Zbornik u čast Hrvoja Matkovića. Zagreb 2005, 277–292. — V. Visković: Što je bio Stjepan Radić Miroslavu Krleži? Književna republika, 3(2005) 1/2, str. 84–99. — D. Bajagić: Stjepan Radić kao ministar prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tokovi istorije (Beograd), 2006, 4, str. 139–158. — B. Boban: Stjepan Radić o Istri i Rijeci. Povijest u nastavi, 4(2006) 1, str. 5–17. — Ista: Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Zagreb 2006. — I. J. Bošković: Splitski orjunaški list Pobeda i Stjepan Radić. ČSP, 39(2007) 1, str. 117–132. — Ž. Karaula: Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića i crnogorski federalisti (1923–1929). Međunarodne studije, 7(2007) 2, str. 100–103, 105–109, 114–124. — Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918–1919. Zagreb 2008. — F. Mirošević: Radićevi govori u Dalmaciji 1926. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 50(2008) str. 289–307. — P. Radonić-Vranjković: Gradski i parlamentarni izbori u Zagrebu 1927. godine. RZHP, 2008, 40, str. 249–274. — M. Artuković: Stjepan Radić i Svetozar Pribićević u djelima dr. Franje Tuđmana. Dani dr. Franje Tuđmana, 2(2009) str. 159–171, 173, 175–176. — T. Cipek i V. Šadek: Teorija republikanizma Stjepana Radića. Historijski zbornik, 62(2009) 2, str. 411–425. — M. Ratej: Kratkotrajna suradnja Slovenske ljudske stranke sa Stjepanom Radićem – Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije. ČSP, 41(2009) 2, str. 523–542. — Ž. Dadić: Egzaktne znanosti u Hrvatskoj u ozračju politike i ideologije (1900–1960). Zagreb 2010. — S. Grgić: Radić nakon Radića – stvaranje kulta heroja Stjepana Radića (1928–1934). ČSP, 42(2010) 3, str. 723–748. — T. Markus: Nacionalizam i seljačka modernost – modernizacijske ideje Stjepana Radića. Ibid., 2, str. 447–464. — N. Žunić Kovačević i B. Vukas: O proračunskom načelu prethodnog odobrenja u djelu Stjepana Radića. Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, 1(2010) str. 161–173. — H. Čapo: Stjepan Radić u djelima dr. Franje Tuđmana. U: Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije. Zagreb 2011, 145–165. — Ž. Karaula: Utjecaj Stjepana Radića na rad HPSS-a u bilogorskom kraju do 1908. godine. Podravina, 11(2012) 22, str. 152–158. — T. Luetić: (O knj. Obnovljena Bugarska). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 30(2012) str. 405–408. — N. Grubić: Ideja suverenosti u ustavnopravnoj misli Stjepana Radića. Zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku, 8(2014) 1/2, str. 37–58. — 110 godina Hrvatske seljačke stranke (zbornik). Zagreb—Križevci 2015. — V. Aralica: Kmet, fiškal, hajduk. Konstrukcija identiteta Hrvata 1935–1945. Zagreb 2016. — J. Rychlik: Braća Radić i Hrvatska seljačka stranka. Zbornik Janković, 1(2016) 1, str. 91–99. — M. Stanković: Dva brata, dva Hrvata – Antun i Stjepan Radić. Desno Trebarjevo 2016.
 
Suzana Leček i Redakcija (2017)