LORKOVIĆ, Melita

LORKOVIĆ, Melita, pijanistica i pedagoginja (Županja, 25. XI. 1907 — Zagreb, 1. XI. 1987). Kći veterinara D. Pozajića, sestra dirigenta i skladatelja M. Pozajića, supruga kemijskoga inženjera R. Lorkovića. U Zagrebu maturirala 1926. Glasovir učila u srednjoj školi Muzičke akademije u E. Krautha 1921–23, na Muzičkoj akademiji u C. Ličara 1923–24. te u S. Stančića, u kojega je 1928. diplomirala javnim koncertom sa zahtjevnim repertoarom (L. van Beethoven, Sonata, op. 111; F. Liszt, Sonata u h-molu; J. Brahms, Paganini varijacije, I–II); usavršivala se 1939. u A. Cortota, L. Lévyja, Yvonne Lefébure i Wande Landowske u Parizu. Predavala glasovir 1929–39. u srednjoj školi Muzičke akademije, na kojoj je od 1939. docentica te 1941–45. redovita profesorica (1942–45. ujedno pročelnica glasovirskoga odsjeka); usporedno 1931–41. predavala u Glazbenom studiju R. Matza. God. 1944. ustaški režim zabranjuje joj javno nastupanje zbog uhićenja djevera joj M. Lorkovića, a po završetku rata 1945. zbog »suradnje s okupatorom« odlukom Suda časti Muzičke akademije otpuštena je iz službe te joj je zabranjeno javno djelovanje tri godine, tijekom kojih je u Zagrebu privatno poučavala glasovir. Od jeseni 1947. predavala u Gradskoj muzičkoj školi, a na poč. 1948. na poziv M. Vukdragovića odlazi u Beograd, gdje je do 1960. profesorica na Muzičkoj akademiji. Potom je pozvana na Nacionalni konzervatorij u Kairu, na kojem je, postavivši temelje moderne glasovirske nastave, do umirovljenja 1972. bila profesorica i voditeljica glasovirskoga odsjeka; na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1983–87. naslovna redovita profesorica. Iako je još 1929. nastupila uz orkestar Muzičke akademije, intenzivnu je koncertnu karijeru započela 1937. prvim samostalnim solističkim nastupom u Zagrebu, nakon kojega je ubrzo stekla velik ugled u nas i u inozemstvu gostujući do 1944. u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Finskoj i Švedskoj. Koncertirati je nastavila za djelovanja u Beogradu (Nagrada Vlade FNRJ 1949), od 1950. ponovo i u Zagrebu te je gostovala 1955. u Argentini i Brazilu, 1960-ih u Egiptu, Siriji, Libanonu, Cipru, SAD i Kanadi. Koncerte je održavala i nakon povratka u Zagreb 1972, gostovala u Švicarskoj 1976–77. te 1977. poduzela posljednju turneju s 12 koncerata u Indiji, Burmi i Šri Lanki. Ostvarila je opsežan pijanistički repertoar u rasponu od djela baroknih skladatelja (J. S. Bach, D. Scarlatti, F. Couperin, J. P. Rameau) do skladatelja XX. st. (B. Bartók, S. Prokofjev, D. Šostakovič, O. Messiaen, S. Palmgren, J. Sibelius). Podjednako se istaknula virtuoznim izvedbama glasovirskih koncerata i solističkim recitalima. Nadasve su cijenjene njezine interpretacije Beethovenovih (V. glasovirski koncert, Diabelli varijacije, sonate op. 109, op. 110 i op. 111; pet sonata snimljeno na LP album, Jugoton, 1977) i skladba R. Schumanna (snimljeno na LP ploču, Jugoton, 1981; djela Beethovena i Schumanna presnimljena na autorski CD Melita Lorković, Croatia Records, 1997) te F. Chopina, Liszta, Brahmsa (Glasovirski koncert br. 2 u B-duru, hrvatska praizvedba 1951), P. I. Čajkovskoga, S. Rahmanjinova, C. Francka i C. Debussyja. Osobit je senzibilitet pokazala za izvođenje djela domaćih autora (1956. nagrada Saveza kompozitora Jugoslavije), među njima F. Pintarića, F. Livadića, V. Rosenberga Ružića, B. Berse, J. Štolcera Slavenskoga, M. Tajčevića, Matza, Pozajića, B. Bjelinskoga. U Zagrebu praizvela njoj posvećena djela B. Papandopula (Sonatina za klavir, op. 103, 1943; Vrzino kolo, simfonijski scherzo za glasovir i orkestar, 1970) i svojega učenika M. Kelemena (Koncert za glasovir i orkestar, 1953; snimljeno na CD, Zagrebačka filharmonija, 2000), a djela su joj posvetili i B. Kunc (Dva nokturna, op. 32; njezina interpretacija Kunčeva Mladoga lišća uvrštena na LP ploču Antologija hrvatske glazbe, 8, Jugoton, 1973), I. Maček (Intermezzo) i P. Dumičić (Toccata); s djelima hrvatskih skladatelja XX. st. snimila autorsku LP ploču (Jugoton, 1976). Nastupala u komornim sastavima (1930-ih sa sopranisticom Ligom Doroghy, u triju s F. Matheisom i M. Ećimovićem, u duu s E. Vaulinom, 1970-ih sa sinom Radovanom). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je tridesetak snimka njezinih interpretacija. Na međunarodnoj je sceni dobivala pohvale za vrhunsko pijanističko umijeće, a u nas ju se drži prvom hrvatskom modernom pijanisticom. Interpretacije joj se odlikuju urođenom muzikalnošću, virtuoznom tehnikom, svojstvenim joj briljantnim udarom, bogatim rasponom zvučnih boja, sugestivnošću i izražajnom snagom. Kao pedagoginja odgojila je naraštaje pijanista, pedagoga i glazbenika (F. Kabalin, M. Horvat, Stella Čolaković, N. Rackov). Priredila desetak instruktivnih notnih izdanja glasovirskih skladba M. Moszkowskoga, Chopina, M. Ravela, Čajkovskoga, Bacha, F. Mendelssohna (sve objavljeno u Muzičkoj nakladi u Zagrebu, 1977–87). Autorica je nekoliko emisija u ciklusu Svi sviraju klavir, svi vole muziku na Radio-Zagrebu 1987. Portretirali su je O. Mujadžić (oko 1943, ulje) i Truda Braun-Šaban (1945, crtež ugljenom). O njoj je snimljen portret u TV seriji Srdačno vaši (1985, I. Hetrich). U Zagrebu joj je 2007. posvećen ciklus koncerata. Ostavština joj je pohranjena u obiteljskom fondu Lorković u HDA (korespondencija, fonoteka, presnimke njezinih interpretacija na CD), u Područnoj osnovnoj glazbenoj školi u Trogiru (glasovir, fonoteka, knjižnica), koja od 2000. nosi njezino ime, te manjim dijelom u Zavičajnom muzeju »Stjepan Gruber« u Županji, u kojem joj je 2008. posvećena izložba. Bila je počasna članica Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika.