LORKOVIĆ, Ivan
traži dalje ...LORKOVIĆ, Ivan, političar (Zagreb, 17. VI. 1876 — Zagreb, 24. II. 1926). Sin ekonomskoga pisca, pravnika i prozaika Blaža. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1894. i doktorirao temeljem rigoroza na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu 1899 (studirao i u Pragu). Odvjetnički je vježbenik u Š. Mazzure, prislušnik Sudbenoga stola i sudski pristav u Klanjcu. Preselivši se 1902. u Osijek, gdje je do 1905. odgovorni urednik Narodne obrane, posvetio se politici. Pripadao je tzv. Naprednoj omladini, sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave 1895, zagovarao realnu politiku, prilagodbu Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, veću pozornost selu i gospodarstvu, šira građanska prava, jedinstvo Hrvata i Srba te kritizirao povijesno državno pravo kao nesuvremen i politički štetan argument; zatvoren zbog sudjelovanja u narodnom pokretu 1903. Pristupio potom Hrvatskoj stranci prava (HSP) i bio član njezina Središnjega odbora, ali ju je ubrzo napustio i 1904. suosnovao Hrvatsku naprednu stranku (Hrvatska pučka napredna stranka od 1906), koja je poduprla Riječku rezoluciju i 1905. ušla u Hrvatsko-srpsku koaliciju; prvak je Koalicijina hrvatskoga dijela nakon odlaska F. Supila 1909. Promicao liberalno-demokratska načela i suzbijanje klerikalizma. U Hrvatskom je saboru zastupnik valpovačkoga kotara 1906–18; biran i u zajednički ugarsko-hrvatski sabor 1907–18. te u više saborskih odbora, među ostalim za obnovu financijske nagodbe 1914–18 (zauzimao se za financijsku i gospodarsku samostalnost Hrvatske). Bio uz T. G. Masaryka kad je u Zagrebu pratio tzv. Veleizdajnički proces 1909, napadao režim bana P. Raucha i držao provedbu izborne reforme ključnom za popravljanje političkih prilika. Nakon spajanja svoje stranke s HSP u Hrvatsku samostalnu stranku 1910. jedan je od njezinih potpredsjednika. Uoči i na poč. I. svjetskoga rata zastupao politiku čekanja, ali i predlagao, u memorandumu Masaryku 1914, slamanje Austro-Ugarske i labav južnoslavenski savez uz poštovanje hrvatske državnosti te 1915. sudjelovao na konferenciji hrvatskih i slovenskih parlamentaraca u Trstu što je poduprla akciju osnivanja Jugoslavenskoga odbora i traženje čvršćih spona s Antantom. U srpnju 1918. napustio Hrvatsko-srpsku koaliciju, u kolovozu nastupio na ljubljanskom sastanku Jugoslavenskoga kluba, u listopadu ušao u Jugoslavensku demokratsku ligu (potpredsjednik privremenoga GO) te s Đ. Šurminom – s kojim je pokrenuo međustranačku skupinu oko dnevnika Male novine (od prosinca Novo vrijeme), što se nazivala i Naprednom demokratskom strankom – u NV SHS, u kojem je bio član plenuma i Središnjega odbora, jedan od tajnika Predsjedništva i pročelnik financijsko-političke sekcije. U pripremama za ujedinjenje zagovarao samostalne hrvatske financije, zasebnost Države SHS i ublaživanje zatrovana ozračja zbog različitih pogleda na provedbu ujedinjenja. U prosincu u Parizu sudjelovao u radu Jugoslavenskoga odbora. Suosnovao Hrvatsku zajednicu 1919. te joj nakon imenovanja M. Laginje banom 1920. bio predsjednik. U Privremenom narodnom predstavništvu 1919–20. jedan je od potpredsjednika Narodnoga kluba, zagovara državno jedinstvo i autonomna prava Hrvata. Razočaran političkim sustavom, okreće se zamisli hrvatskoga državnoga prava te, tražeći izlazak iz krize i rješavanje hrvatsko-srpskih prijepora, podupire 1921. ulazak Hrvatske zajednice u Hrvatski blok s HRSS i HSP radi okupljanja hrvatskih snaga i snažnijega otpora centralizmu. Na skupštinskim izborima 1925. izabran u splitskom kotaru na listi HRSS, zatim bio potpredsjednik Hrvatskoga seljačkoga kluba, u kojem podupire stvaranje Bloka narodnoga sporazuma i seljačke demokracije. Pripremao programsku preinaku Hrvatske zajednice iz monarhističke u republikansku stranku, ali je zbog sporazuma HRSS i radikala javno prosvjedovao i s A. Trumbićem u Splitu 1925. osnovao Hrvatski narodni federalistički savez i 1926. Hrvatsku federalističku seljačku stranku i bio joj predsjednik. U Zagrebu su mu objavljene brošure Što misle naprednjaci o crkvi i vjeri (1907), Progoni činovništva pod Rauchovom vladom (1909), Općinski namet (1914), Za narodno ujedinjenje (1918) i Poruka Hrvatima pred izbore za Konstituantu (1920). Surađivao u glasilima stranaka kojima je pripadao, Pokretu (1904–10; Hrvatski pokret, 1910–15), Zvonu (1907–08), Malim novinama (Novo vrijeme, 1918–19), Hrvatu (1919–26), i uređivao ih, pisao u almanahu Narodna misao za ujedinjenu hrvatsku i srpsku omladinu (Zagreb 1897; suizdavač) te u periodicima Hrvatska misao (Prag 1897; Novo doba, 1898), Brankovo kolo (Srijemski Karlovci 1898–99), Vienac (1899), Hrvatska misao (1902), Branik (Novi Sad 1906), Hrvatski narod (1906–07), Novi Srbobran (1906; Srbobran, 1908, 1910–11), Sloboda (1906), Riečki novi list (1907), Savremenik (1907), Narodni dnevnik (Celje 1909), Naše pravice (1911), Samouprava (Beograd 1911), Hrvatska rieč (1916), Hrvatski Lloyd (1916), Epoha (Beograd 1920), Hrvatski list (1920, 1924, 1926), Hrvatska riječ (1924), Slobodni dom (1924) i Graničar (1925–26). Suutemeljio Hrvatsko nakladno i tiskarsko d. d. 1905. i Hrvatsko novinarsko društvo 1910. Korespondencija s Masarykom čuva mu se u Češkoj akademiji znanosti u Pragu. Bio je glavni predstavnik tankoga liberalnoga sloja, vrstan parlamentarni zastupnik, po mnogima primjer poštenja u javnom životu.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
LORKOVIĆ, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11954>.