LUPIS VUKIĆ, Ivan Florio

LUPIS VUKIĆ, Ivan Florio (Lupis, Lupis-Vukić; Ivo), novinar i publicist (Viganj, 12. II. 1876 — Split, 8. I. 1967). Nakon početne izobrazbe u rodnom mjestu radio u drogeriji u Korčuli te 1891–98. u drogeriji i gostionici u New Orleansu, gdje je završio stenografski i knjigovodstveni tečaj. Vrativši se u Korčulu, 1898–1913. bio ortak u trgovačkom obrtu, a 1914. zaposlio se u Zadružnom savezu u Splitu sa zadaćom ustrojavanja iseljeničke zadruge. Od 1892. do 1914. među ostalim je objavljivao u iseljeničkim listovima Hrvatska zora, Chicago i Sloboda (Chicago), Slavjanska sloga (San Francisco), Napredak (Hoboken), Danica i Zajedničar (Pittsburgh), Hrvatski svijet (New York), Materinska riječ (Rosario de Santa Fé) te u Pravu, Obrtniku, Pučkom listu, Narodnom listu (Listovi iz Amerike, 1896–97, pseud. John Smith), Obzoru, Crvenoj Hrvatskoj, Tršćanskom Lloydu, Novom listu (Riečkom novom listu) i Zadrugaru. Glavninu tih priloga, brošuru O iseljivanju našega naroda i o Americi (Zadar 1910) te programsko izlaganje u knjižici Naše iseljeničko pitanje, 1 (Split 1913) posvetio je različitim sastavnicama iseljeničkoga života. U njima je, osim oko poboljšanja materijalnoga položaja, posebice nastojao oko širenja hrvatske svijesti (pridonio osnutku više potpornih društava u SAD), koju je uoči I. svjetskoga rata, na temelju zamisli o narodnom jedinstvu i uz pripravnost na radikalne oblike političke borbe, promatrao u jugoslavenskom okviru. Priznat u novinarstvu, kao član Hrvatske stranke izabran je 1908. u kuriji veleporeznika dubrovačkoga kotara u Dalmatinski sabor, gdje je 1909. višestruko prenošenim govorom osudio tzv. Veleizdajnički proces; o njem je i o aneksiji BiH 1908. izvješćivao za Times (London) i New York Herald Tribune, za koji je i intervjuirao Nikolu I. Petrovića Njegoša, a surađivao je i u londonskim listovima Nation te Spectator (iz toga je doba njegovo poznanstvo s H. W. Steedom i R. W. Seton-Watsonom). Blizak nacionalističkoj omladini i povezan s N. Grškovićem i I. Krešićem, utamničenomu L. Jukiću omogućio je slanje dopisa Hrvatskom svijetu 1912. te novcem Hrvatskoga saveza – za povjerenika kojega je tad izabran – organizirao obranu S. Dojčića 1913. Mobiliziran u srpnju 1914, kako bi izbjegao uhićenje, pristao je kao vojni uhoda otići u Italiju (u Veneciji se susreo s F. Supilom i A. Trumbićem), no u kolovozu se vratio te pod sumnjom za veleizdaju bio zatočen u Splitu, Mostaru, Mariboru i Grazu, odakle je 1916. upućen na bolničku službu u Derventu, potom u obalnu obranu dubrovačkoga područja, a 1918. na rekviziciju ulja pri Zadružnom savezu u Splitu; na optužbe za doušništvo reagirao knjižicom Kako i zašto sam u početku rata otišao u Italiju, što sam u Italiji radio i zašto sam se povratio (Split 1918). Radio u Tiskovnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova odn. izaslanstva Kraljevstva SHS na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919–20; upućen u London, pisao protiv talijanskih presezanja, posebice u britanskim i američkim listovima (londonski Times, New Europe, Near East, Daily Herald i Westminster Gazette, newyorški New York Times i Evening Sun, bostonski Christian Science Monitor). Kao zastupnik Jadranske banke obišao 1920. iseljeničke kolonije u Južnoj Americi i na istoku SAD. God. 1921. od nasljednikâ J. Marohnića kupio Hrvatski glasnik u Pittsburghu, preselio ga u Chicago i do 1926. uređivao te velikim dijelom popunjavao, objavivši u njem 1922–24. i svoja Ratna zapamćenja 1914–1918. Nakon proputovanja zapadom SAD nastanio se u Splitu, gdje je – djelatan u Jugoslavenskom iseljeničkom udruženju, Savezu organizacija iseljenika odn. Hrvatskom iseljeničkom savezu – 1927–32. vodio Jugoslavenski biro za informaciju inostranstva (financirano pretežno potporom P. Baburice i M. Mihanovića), potom Informativno-posredovni biro za iseljenike i povratnike i 1937–40. podružnicu Iseljeničkoga muzeja. Za duljih boravaka u Argentini, Boliviji, Čileu i Peruu 1929–32. skupljao je gradivo o Jugoslavenskoj narodnoj obrani (izbor tiskan u Arhivu Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike odn. Iseljeničkom arhivu, 1934–40). U 1930-ima u Splitu se spominje i kao predsjednik Udruženja prijatelja Velike Britanije i Amerike te član IO Jadranske straže. Nakon 1918. također je ponajviše pisao o iseljeničkim temama, katkad i putopisno (reportaža o zapadu SAD tiskana je i kao knjižica Među našim narodom u Americi. Split 1929; pretisak San Francisco 1971). Promičući razvoj zadrugarstva, pomorstva, ribarstva i turizma, javljao se i raščlambama političkih i gospodarskih odnosa, nekrolozima, pjesmama i humoreskama. Kao urednik Hrvatskoga glasnika, koji je namijenio Hrvatima, Slovencima i Srbima, te u razmjerno rijetkim osvrtima u domovinskom tisku državnomu je jedinstvu i socijalnomu boljitku isprva davao prednost pred glavninom hrvatskih zahtjeva proizašlih iz okolnosti prvoprosinačkoga ujedinjenja, što ga je izložilo optužbama za režimsko pouzdaništvo. Nastojeći održati jednak odmak prema vodećim strankama, uz općenite pozive na strpljenje i slogu te osudu korupcije (N. Pašić) i populizma (S. Radić), od 1922. ipak je sve više isticao neravnopravnost Hrvata, pa i potrebu za revizijom Vidovdanskoga ustava. Naklonjeniji HSS nakon skupštinskoga atentata, u drugoj pol. 1930-ih izravno je nasuprot srpskoj hegemoniji promicao federalizaciju, pozdravivši najposlije sporazum o Banovini Hrvatskoj 1939. Osim u Pučkom listu, Obzoru i Zadrugaru, u međuraću je surađivao u periodicima Jugoslavenska njiva, Jugoslovenski Lloyd, Nova Evropa, Pokret, Pučka prosvjeta, Slobodna tribuna, Novo doba, Jadranska straža, Novosti, Hrvatski radiša, Naš mornar (kalendar), Novi iseljenik (Hrvatski iseljenik), s prilogom Iseljenički muzej, Jadranski dnevnik, Jadranski ribar, Dubrava, Nova riječ, Brački zbornik, Vidici (Beograd), u buenosaireškim listovima Jadran, Jugoslavija i Gospodarstvo te u Spomenici prilikom 10-godišnjice udruženja Jadranska straža (Beograd 1932). Suautor je Priručnika za iseljenike (Split 1929) s praktičnim savjetima za prekomorska putovanja i uputama za učenje španjolskoga jezika, autor brošura Bratska riječ (Buenos Aires 1931; pseud. Hrvat-iseljenik) i Iseljenici i domovina (Zagreb 1932; službeno školsko predavanje u povodu Iseljeničkoga tjedna) te pogovora knjizi M. Kolina Jugosloveni u Južnoj Americi u radu za svoj narod (Zagreb 1920). God. 1941. talijanske su ga okupacijske vlasti uhitile i prognale u Viganj, a 1944. postao je predsjednikom odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske u Orebiću. Nakon II. svjetskoga rata kraće je u Splitu honorarno predavao engleski – prema nekim navodima u literaturi, dodijeljena mu je književnička mirovina – objavljivao u periodicima Zajedničar, Republika (sjećanja na boravak G. B. Shawa 1929. u Splitu i okolici, 1950), Jugoslovenski mornar, Brački zbornik, Matica (autobiografski Iseljenički profili, 1953–54), Slobodna Dalmacija, Pomorstvo, Naše more, Vjesnik u srijedu i Times te djelovao u Matici iseljenika Hrvatske. U Vignju je pridonio osnutku Hrvatskoga doma 1912 (predsjednik do 1914. i 1945–47 – tada Jugoslavenski dom) i održavanju šestomjesečnoga Turističko-domaćinskoga tečaja s internatom za djevojke iseljeničkih obitelji 1937. Zastupljen u izborima Pučka književnost zapadnog Pelješca (Dubrovnik, 2000, 1–2) i Salona aeterna (Split 2003). Potpisivao se i šiframa te pseudonimima IFLV., IFV., J. F. L. V., Cvjetan Vukić, Dalmatinac, I. F. Vukich, Ivan Cvitov, Jedan za mnoge, J. F. Vukich, T. F. Vukitch, Vuko, Vuko Traziga, D. F. Lupis Vukić, Primorski Hrvat, Ivo Lj. Lupis i Fabris; katkad je pogrješno navođen kao Ivan Frano ili Frane. Opsežna mu se ostavština, većinom korespondencija, čuva u NSK u Zagrebu te u DA i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. O 60-godišnjici rođenja posvećeni su mu brojevi Novoga iseljenika (1937, 5–6). God. 2016. u Vignju mu je postavljeno poprsje u bronci (K. Kovačić) i održan znanstveni skup o njem te u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu posvećena izložba. Nazivan prvim hrvatskim dopisnikom iz SAD, zaslužan je za upoznavanje domovinske javnosti s položajem iseljenika, prikupljanje gradiva s njima u svezi te jačanje transatlantskih veza uopće.