LORKOVIĆ, Zdravko

LORKOVIĆ, Zdravko, biolog (Zagreb, 3. I. 1900 — Zagreb, 11. XI. 1998). Sin političara Ivana, brat kemijskoga inženjera Radoslava te političara Blaža i Mladena, unuk ekonomskoga pisca Blaža i veterinara i liječnika R. Krištofa, nećak gospodarstvenika M. Krištofa. U Zagrebu završio gimnaziju 1919. te studij prirodopisa i zemljopisa na Mudroslovnom fakultetu 1924, uz mentorstvo J. Hadžija doktorirao 1928. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani tezom Analiza pojma i varijabiliteta vrste na osnovi ispitivanja nekih Lepidoptera (Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, 1927–28). U Zagrebu 1924–27. radio u Mineraloško-petrografskom muzeju, potom bio asistent u Morfološko-biološkom institutu Medicinskoga fakulteta (dio 1943. preustrojen u Zavod za biologiju, kojemu je bio predstojnik do 1970), od 1940. izvanredni i od 1942. odn. 1945. redoviti profesor biologije na Veterinarskom fakultetu (dekan 1943–44, predstojnik Zavoda za biologiju 1942–51) te na Medicinskome od 1951. do umirovljenja 1970. Predavao honorarno 1939–42. i 1944–45. entomologiju i zoologiju na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu, 1942–51. biologiju na Medicinskom fakultetu te 1960–73. genetiku na PMF. Usavršivao se u Parizu i Londonu 1936. Redoviti član JAZU (HAZU) od 1965. i dopisni SAZU od 1991. Prihvativši među prvima populacijski pristup i uopće biološki pojam vrste kao rasplodne zajednice, provodeći multidisciplinarna istraživanja na leptirima – ponajviše bijelcima (Pieridae) – za koje mu je za I. svjetskoga rata zanimanje pobudio A. Grund, pridonio je temeljnim objašnjenjima mehanizma postanka vrsta (species), individualne geografske varijabilnosti vrsta i podvrsta (subspecies) te općenito tumačenju evolucije. Od druge pol. 1920-ih napose je nastojao razriješiti nejasnoće u taksonomiji, pri čem je, obrađujući rodove i vrste leptira pretežno alpsko-dinarskoga areala (znatnim ih je dijelom i prikupljao), ustanovio pojavu sezonskoga dimorfizma odn. polimorfizma (Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, 1924/25–1928/29) te uvidio nužnost proučavanja vrsta i njihovih odvojenih populacija na cijelom području rasprostranjenosti. Taksonomskom revizijom roda Leptidea (Zeitschrift des Österr. Entomologen-Vereines, Beč 1930, 6; 1931, 1) zadobio je međunarodni ugled, pa su mu strani entomolozi (tvrtka Staudinger & Bang-Haas u Dresdenu, Prirodoslovni muzej u Berlinu) počeli slati primjerke leptira na determinaciju, što mu je omogućilo nova otkrića, ostvarena i na rijetkoj građi iz Kine i Tibeta (suradnju poslije uspostavio i s Prirodoslovnim odjelom Britanskoga muzeja). Otkrio je i opisao pet vrsta leptira (Dasychira grundi, 1930, Leptidea lactea, 1950, Erebia calcarius, 1953, Erebia nivalis, 1954, Artogeia balcana odn. Pieris balcana, 1968), 16 podvrsta i sedam sezonskih modifikacija te četiri svojte (taksona) uzdignuo na razinu vrste. Započevši s uzgojem bijelaca vjerojatno prije 1920, razvio je 1934. novu metodu umjetnoga parenja, čime je uspijevao križati i srodstveno udaljene vrste (Glasnik Biološke sekcije, 1947), a ishode je pratio i do 14. naraštaja, proizvevši nov oblik leptira, Artogeia (Pieris) napi morfa funebris, svojedobno odabran za amblem Jugoslavenskoga entomološkoga društva (Acta entomologica Jugoslavica, 1971, 1). Pokusima je dokazao da za rasplodnu odijeljenost među vrstama nisu presudne razlike u građi kopulacijskih organa nego etološko-fiziološki čimbenici (Physiologia comparata et oecologia, Hag 1953, 2–3). Odbacujući tezu W. F. Reiniga o učincima eliminacije alela, morfološkom i fiziološkom usporedbom geografskih rasa (naziv uglavnom rabio u danas uvriježenom značenju podvrste) i varijabilnosti unutar vrsta leptira roda Everes s laboratorijski proizvedenim temperaturnim modifikacijama zaključio je o presudnosti okolišem uvjetovane prirodne selekcije za pojavu novih geografskih rasa odn. podvrsta (Mitteilungen der Münchener entomologischen Gesellschaft, 1938, 2; 1942, 2; 1943, 2–3). Izravniji prinos spoznajama o postupnom nastanku novih vrsta (gradualizam) njegovo je razumijevanje prijelazne taksonomske kategorije između geografske rase odn. podvrste (nema rasplodne odijeljenosti) i vrste (potpuna rasplodna odijeljenost), osobito leptira roda Erebia, s čim u svezi je 1950-ih objavio više radova u kojima je, među ostalim, sa znatnim odjekom predložio da se poluvrsta (semispecies) u značenju alopatrijske vrste (E. Mayr) redefinira kao naziv za skup potencijalno nepotpuno rasplodno odijeljenih populacija odn. takvih populacija među kojima je djelomična razmjena gena još uvijek moguća (Rad JAZU, 1953, 294; Glasnik Biološke sekcije, 1955, 7; Bulletin of Zoological Nomenclature, London 1958, 31–33, suautor S. G. Kiriakoff). Baveći se od poč. 1940-ih i genetičkom divergencijom, kao jedan od začetnika citotaksonomije ustanovio je kariotipove za više od 70 vrsta i podvrsta leptira te otkrio neke višestruke brojeve kromosoma, postavivši tezu da iznimno mali ili veliki brojevi nastaju zbog difuznih kinetohora (Chromosoma, Heidelberg 1941, 2; Revue suisse de zoologie, Ženeva 1949, 4), a u svezi s prosuđivanjem filogenetske srodnosti upozorio je na nepodudarnost između rezultata elektroforeze enzima i stupnja neplodnosti pri međuvrstnom križanju bijelaca (Journal of Research on the Lepidoptera, Santa Barbara 1985, 4). Od ekološke sastavnice, zastupljene u gotovo svim njegovim radovima, ističu se uvođenje (u disertaciji) pojma ekoploha (donja strana stražnjih krila i vidljivi dio prednjih krila leptira u mirovanju) – dokazivao je usklađenost njezine boje u nekih danjih leptira s bojom okoliša – te rano uočavanje značenja razlike između nutritivnih i ovipozicijskih biljaka (Zbornik radova posvećen Živojinu Đorđeviću. Beograd 1933). Znanstveni radovi, priopćenja, osvrti, nekrolozi i popularni prinosi objavljeni su mu i u časopisima Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1923), Glasnik Entomološkog društva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Beograd 1927; Glasnik Jugoslovenskog entomološkog društva, 1928–31), Internationale entomologische Zeitschrift (Guben 1932–33), Priroda (1935, 1945), Hrvatski planinar (1937), Ljetopis JAZU (1937–38, 1949–50, 1954, 1960), Veterinarski arhiv (1941), Liečnički vjestnik (1945), Glasnik Biološke sekcije (1950, 1953; Biološki glasnik, 1957–59, 1961, 1968; Periodicum biologorum, 1974, 1993–94), Bulletin de la Société zoologique de France (Pariz 1954), Lambillionea (Bruxelles 1954–55), Entomologisk tidskrift (Stockholm 1961), Journal of the Lepidopterists’ Society (Washington 1961–62), Bulletin scientifique (1962–63), Nachrichtenblatt der bayerischen Entomologen (München 1965), Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu. Prirodne nauke (1967, 1988–89), Mitteilungen der Schweizerischen entomologischen Gesellschaft (Lausanne 1968), Ekologija (Beograd 1971), Acta entomologica Jugoslavica (1972–79, 1981, 1983, 1985; urednik 1971–90), Atalanta (Würzburg 1979, 1982–83, 1992), Nota lepidopterologica (Basel 1982, 1989), Natura Croatica (1993, 1998), Entomologia Croatica (1995–98, 2009; urednik 1995–98), Stapfia (Göttingen 1998) te u zbornicima domaćih i inozemnih skupova. Autor je i suautor poglavlja u knjigama Fauna Durmitora, 1 (Titograd 1984), Butterflies of Europe, 2 (Wiesbaden 1990), Threatened Butterflies in Europe (Wageningen 1997), suradnik izdanja Naša domovina, 1 (Zagreb 1943) te Hrvatske enciklopedije HIBZ-a i Medicinske enciklopedije LZ. Uz njegov je autorski prinos ili prema predavanjima 1946–71. tiskano više izdanja sveučilišnih skripata iz opće biologije i genetike. Posmrtno mu je izdano nedovršeno djelo o fauni danjih leptira Hrvatske (Entomologia Croatica, 2009, 1). Rukopisna ostavština (korespondencija, dnevnički zapisci) i stručna knjižnica čuvaju mu se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, kojemu je 1986. darovao vrijednu zbirku s približno 40 000 primjeraka danjih leptira i 4000 mikroskopskih preparata leptirskih spolnih organa. U literaturi se nedokumentirano spominje kao član, s B. Zarnikom i Đ. Vranešićem, kratkotrajna Rasno-političkoga povjerenstva Ministarstva unutarnjih poslova NDH 1941–42, stvarna djelatnost kojega nije razjašnjena. — Bio je počasni predsjednik Hrvatskoga entomološkoga društva (dobitnik Zlatne plakete 1980) i Hrvatskoga nacionalnoga povjerenstva programa Čovjek i biosfera (UNESCO) te počasni član Društva lepidopterologa (Washington), Europskoga lepidopterološkoga društva (Antwerpen), Finskoga entomološkoga društva (Helsinki) i Slovenskoga entomološkoga društva Štefana Michielija (Ljubljana; dobitnik Zlatne značke 1990). Njemu u čast nazvano je pet živućih (Leptidea duponcheli lorkovici, 1936; Hipparchia statilinus lorkovici, 1965; Coenonympha tullia lorkovici, 1976; Erebia ottomana lorkoviciana, 1977; Leptidea lorkovicii, 1988) i fosilna svojta leptira (Oegoconiites lorkovici, 1995) te vrsta (Protaetia lorkovici, 1962) i rod kornjaša (Lorkovitschia, 1968). Dobio je Nagradu »Ruđer Bošković« 1965. i republičku Nagradu za životno djelo 1972. Posvećeni su mu časopisi Acta entomologica Jugoslavica (1980, 1–2), Journal of Research on the Lepidoptera (1985, 4) i Entomologia Croatica (2009, 1), godišnje izvješće Njemačke istraživačke središnjice za migracije leptira (Atalanta, 1995, 1–2) te znanstveni skup u Zagrebu (1995, HAZU i dr.). Za iznimna postignuća u biologiji Hrvatsko biološko društvo dodjeljuje po njem nazvanu plaketu. Lorkovićeve zasluge za više bioloških disciplina plod su rijetka prožimanja terenskih i laboratorijskih istraživanja s teorijskim promišljanjima, pri čem ga se drži i jednim od najistaknutijih lepidopterologa u XX. st. (Z. Varga).