BALTIĆ, Jakov

BALTIĆ, Jakov, ljetopisac (Bukovica kod Travnika, 30. III 1813 — Ovčarevo kod Travnika, 5. I 1887). Potječe iz seljačke obitelji Ante i Mande, rođ. Stipić. Osnovnu školu pohađao je u Gučoj Gori; stupivši u Franjevački red (1832) zamijenio je građansko ime Juro u redovničko Jakoy. Filozofiju i bogosloviju učio je u Feldváru, Pecsu i Veszpremu (1834–1840). U Bosnu se vratio 1840. s franjevcima Ivanom Franjom Jukićem, Blažom Josićem i Tomom Kovačevićem s nakanom da podignu ustanak protiv turske vlasti. Starješinstvo ga je stoga zajedno s Jukićem privremeno poslalo u Dubrovnik. Za svećenika je zaređen 1840. u Kotoru. Bio je kapelan i učitelj u Ovčarevu (1840–1847), dušobrižnik Hrvata u carigradskoj bolnici i predstavnik franjevaca kod Porte (1847–1849), župnik u Brestovskom, Kotor Varošu, Jardolu, Docu i Ovčarevu te samostanski starješina u Fojnici (1852–1857) i Gučoj Gori (1857–1864). Godine 1857. izabran je za definitora, a 1872. za kustosa u upravi Bosne Srebrene. — B. je napisao Tursku slovnicu. Taj rukopis je uništen zajedno s njegovim rukopisom Život biskupa Marijana Šunjića, kad je 1945. izgorio samostan u Gučoj Gori. Sačuvan je njegov rukopisni ljetopis Godišnjak od Dogadjajah cérkvenih, svètskih i promine vrimenah u Bosni. Pojedine dijelove tog ljetopisa, koji sadrži događaje od 1754. do 1887, objelodanio je Berislav Gavranović u zbirci dokumenata Bosna i Hercegovina od 1853–1870 (Sarajevo 1956).