LOVRAK, Mato

LOVRAK, Mato, književnik i pedagoški pisac (Veliki Grđevac, 8. III. 1899 — Zagreb, 13. III. 1974). Učiteljsku školu završio u Zagrebu 1919. Učiteljevao u Kutini 1919–20, Ilovskom Klokočevcu 1920–21, Velikom Grđevcu 1921–26, Velikim Zdencima 1926–34, Zagrebu 1934–41, Topuskom 1941–42. te u Zagrebu do umirovljenja 1954. Prvom zbirkom pripovijedaka Slatki potok (1930) najavio je glavna obilježja svoje proze za djecu: socijalnu angažiranost, zaokupljenost lokalnom zajednicom i pustolovinu u središtu fabule. Njegovi kratki romani Družba Pere Kvržice (1933) i Deca Velikog Sela (1933; Vlak u snijegu, 1946), potaknuti događajima u kojima je sudjelovao sa svojim učenicima, drže se začetkom hrvatskoga realističkoga romana za djecu. Spojivši socijalnu analizu hrvatskoga sela između dvaju svjetskih ratova s humoristički sažetim pripovjednim izričajem, prvi je u hrvatskoj književnosti u romaneskni žanr uveo seosku djecu kao glavne protagoniste i dječji kolektiv kao pokretač društvenom zbiljom uvjetovanoga zbivanja. Svjedočeći socijalnomu raslojavanju koje je prouzročilo antagonizam među djecom, s pomoću sižea akcijskoga romana lika u pripovijestima Divlji dječak (1934), Doka Bedaković (1938), Njegova malenkost Francek Drugi Hrabri (1938), Anka Brazilijanka (1939), Micek, Mucek i Dedek (1939), Srećna zemlja (1940), Prijatelji (1941) i Prozor do vrta (1955) oblikovao je dječje likove kojih je postupanje uvjetovano društvenim statusom te osjećajem za pravdu i dobrobit kolektiva, stvorivši pripovjedni okvir idealiziranoga realizma, koji je nakon II. svjetskoga rata postao dominantnom poetičkom paradigmom u hrvatskoj prozi za djecu. Unatoč detekcijskoj fabuli i psihološki razrađenim pozitivnim junacima koji nehotice razrješuju društvenu nepravdu, manje uspjelima, pa i odveć tendencioznima drže se djela o gradskoj djeci, romani Neprijatelj br. 1 (1938) i Dječak konzul (1954) te zbirke pripovijedaka Naši dječaci (1954), Dobra oluja (1959), Putovanje od 35 koraka (1963) i Katićev dom (1964). Učiteljskim iskustvom nadahnuti su romani Tri dana života (1957), jedno od najuspjelijih djela socijalne književnosti za djecu, zapravo Lovrakov školski dnevnik, koji kroz nesretnu sudbinu učitelja daje autentičnu sliku hrvatskoga društva u pol. 1930-ih, i Devetorica hrabrih (1958), tematski srodan romanu Vlak u snijegu. U djelima za odrasle, pripovijesti iz ratnoga Zagreba Dijamant u trbuhu (1951) i autobiografskoj trilogiji o odrastanju i školovanju Slamnati krovovi (1963), Gimnazijalac (1969) i Preparandist (1972), nije dosegnuo estetsku razinu romana za djecu. Vjeran socijalnoj orijentaciji, pisao je i romane za mladež, među kojima se dinamičnom fabulom, komunikativnim jezgrovitim izrazom i umjerenom didaktičnošću izdvajaju Iskrica (1958), Zeleni otok (1961), U mraku (1964) i Andrija Jug i svijet danas (1967). Objavljivao je i metodičke članke te napise iz školske prakse (Literatura za djecu i savremena pedagogija. Učitelj, Beograd 1934–35, 4; Prilozi iz školskoga života. Ibid., 1935–36, 8–9), posebno o kazalištu (Dječje kazalište. Savremena škola, 1929, 7–8; Reorganizirajmo naše dječje kazalište. 15 dana, 1933, 20; O glumljenju u narodnoj školi. Učitelj, 1936–37, 2), kratke priče za djecu i mladež, tzv. pedagoške pripovijesti (Bijela postelja. Vijenac, 1928, 7–8; Duško. Nova škola, 1929), ulomke iz romana i zapise sa školskih putovanja (Prvi put preko granice. Dom i škola, 1938–39, 1) te književne eseje (Kakvu literaturu želi omladina. Napredak, 1938, 10). Prilozi su mu tiskani i u Smilju (1924, 1927–30, 1934–36, 1938–43), Učitelju (1924–25, 1930–33), Uzgajatelju (1925–26), Napretku (1926–27, 1929, 1931, 1936, 1943), Narodnoj prosveti (Beograd 1926–27, 1932–34, 1938), Novom čovjeku (1926–27), Književnim novinama (1930–31), Savremenoj školi (1930–31, 1934), Domu i školi (1932–33, 1936–37), Srpskom književnom glasniku (Beograd 1933), Osvitu (1935–36), Savremenim pogledima (1935–36), Učiteljskoj riječi (1935) i Izrazu (1939–40), a u poraću se među ostalim javljao u Pedagoškom radu (1950–55), Radosti (1952–54, 1956–60, 1963–68), Vjesniku (1952–71), Bjelovarskom listu (1959, 1961, 1964, 1971, 1973–74), Modroj lasti (1961), Republici (1961, 1969) i Školskim novinama, gdje mu je 1973. u dijelovima izlazio roman Uzvišeno zvanje (cjelovito izd. 2011), nastavak ranije autobiografske trilogije. Objelodanio i metodičke knjižice Iz škole »ljepšega« (Virovitica 1924) i O uvježbavanju dječjih priredaba (Zagreb 1950). Zastupljen je u sarajevskim izdanjima Dječji pisci o sebi (1963) i 12 jednočinki (1965) i zagrebačkima Čitanka iz dječje književnosti (1980), Hrvatska kratka priča (1994), Primjeri iz dječje književnosti (1996), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997) i Kazališni vrtuljak (1997) te prevođen među ostalim na češki, esperanto, mađarski, makedonski, njemački, poljski, slovački i slovenski jezik. Uprizorena su mu djela Micek, Mucek i Dedek (HNK u Zagrebu 1941), igrokaz Goran (Hrvatsko državno kazalište u Banjoj Luci 1942), Družba Pere Kvržice (osječko kazalište 1947, Zagrebačko kazalište mladih 1953, Narodno kazalište »August Cesarec« u Varaždinu 1969) i Vlak u snijegu (Zagrebačko kazalište mladih 1950, dramatizacija Đurđica Dević), a prema romanima snimljeni su igrani filmovi Družba Pere Kvržice (1970, V. Tadej), Vlak u snijegu (1976, M. Relja) i Anka (2017, D. Aćimović) te na HRT kratki film Potraga za mlinom (1999, Vlatka Vorkapić). Od 1988. u Velikom Grđevcu održavaju se Lovrakovi dani kulture, u okviru kojih se od 1993. dodjeljuje Nagrada »Mato Lovrak« za najbolji roman za djecu. Njegova se ostavština – iz koje su tiskana sjećanja Pero Kvržica među ljudima (Zagreb 2014) – čuva u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.