LUCERNA, Kamila

traži dalje ...

LUCERNA, Kamila (Luzerna, Camilla), filologinja, prevoditeljica i dramatičarka (Riva, danas Riva del Garda, 24. VI. 1868 — Zagreb, 15. VI. 1963). Učiteljsku školu završila u Klagenfurtu 1894, studij germanistike i slavistike u Beču 1907. God. 1893–94. poučavala francuski i njemački u privatnoj ženskoj školi u Zagrebu, potom bila učiteljica u Gospiću i od 1895. do umirovljenja 1919. nastavnica njemačkoga u zagrebačkom ženskom liceju. U književnosti se javila knjižicom Gedichte (Dresden—Leipzig 1893), a prvi joj je hrvatski tekst konverzacijska drama Tko je kriv? (Vienac, 1896, 23–31), u kojoj primjenjuje konvencionalne postupke sentimentalne salonske dramaturgije s motivima i protagonistima iz moralno posrnula aristokratskoga društva. U jednočinki Mala glumica (Vienac, 1898, 43–45; pod naslovom Die kleine Schauspielerin tiskano u Agramer Zeitung, 1903, 100, i samostalno u Zagrebu 1903) tematizira žensku podijeljenost između karijere i obitelji, tipičnu za dramski modus modernizma. Komedija na njemačkom Reseda (Agramer Zeitung, 1902, 295), s radnjom smještenom u Rijeci na prijelomu stoljeća, iako sižejno nepretenciozna i neizvođena, pokazuje njezino umijeće u konverzacijskom žanru. God. 1898. u zagrebačkom HNK izvedena joj je obiteljska drama šablonskih karaktera iz zagrebačke građanske okoline Na ruševinama (prvotno naslovljeno Grijesi otaca, sačuvano u prijepisu u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Obiteljskim odnosima i naraštajnim razlikama, nepremostivima u doba društvenih promjena hrvatskoga fin de sièclea, zaokupljena je i u realističkoj drami Jedinac (Zagreb 1903), koja je nakon nagrade na natječaju za najbolju dramu iz suvremenoga života te izvedbe u zagrebačkom HNK (1904) na književnoj sceni bila povod polemici između »starih« i »mladih«. Obilježena kao tendenciozna zagovornica književnih vrijednosti skupine »starih«, povukla se iz književnoga i kazališnoga života. U formi lirske drame prepjevala je romantični ep Zlatorog R. Baumbacha (Klagenfurt 1900) te preradila u pripovijest starozavjetni apokrif o Aseneti, dodavši joj eruditski pogovor te pregled književnih obradba i prijevoda (Asseneth. Beč 1921; dramska preradba Beč 1926; hrv. izd. u prozi Aseneta. Zagreb 1922). Posvećena filološkomu radu, objavila je komparatističke studije o narodnim književnostima južnih Slavena, pomno razlikujući njihove nacionalno uvjetovane posebnosti (Zur Asanaginica. Zagreb 1909; Montenegros bedeutendstes Heldenvolkslied die Hochzeit des Maxim Crnojević. Zagreb 1911; Die letzte Kaiserin von Trapezunt in der südslavischen Dichtung. Sarajevo 1912; Balladen der »Unbekannten«. Zagreb 1943) te germanističke radove u središtu kojih je stvaralaštvo J. W. Goethea (Die südslavische Ballade von Asan Agas Gattin und ihre Nachbildung durch Goethe. Berlin 1905, pretisak Hildesheim 1978; Natalie Wickerhauser. Zagreb 1909; Das Märchen. Leipzig 1910; Proteus–Goethe. Zagreb 1932). U izdanju Südslavische Dichtungen (Zagreb 1918) donijela je historiografski osvrt na književna i jezikoslovna djela, među ostalim F. Kurelca, J. Leskovara, M. Marulića, I. Vojnovića, te prijevode na njemački pjesama Đ. Arnolda, H. Badalića, P. Hektorovića, F. Markovića, I. Mažuranića, P. Preradovića, A. Šenoe i Jagode Truhelke. Na njemački prevela i izdanja Südslaven im Dienste des Islams V. Mažuranića (Zagreb—Leipzig 1928), Kaiser Diokletians Palast in Split F. Bulića (Zagreb 1929), Aus Urväterzeiten Ivane Brlić-Mažuranić (Salzburg 1934, pretisak Ogulin 1999; njezin je prijevod i u dvojezičnom izdanju Priče iz davnine. Zagreb—Graz 1984) te s Martom Šeguljom pjesme D. Domjanića (Heiden blüht. Zagreb 1943). S Vlastom Marković priredila je izbor iz korespondencije F. Markovića (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1938, 13). Kao uzorna sljedbenica njegove estetike, u književnopovijesnom pristupu istaknula se filološki egzaktnim analizama formalnoga i stilističkoga aspekta književnoga djela, uvrstivši se među najranije zagovornike tekstološkoga čitanja. Književnokritičke napise, putopise i feljtone, prijevode i stručne radove objavljivala u izdanjima Agramer Zeitung (1897–1907, 1910), Kolo (1900), Narodne novine (1900–01, 1909, 1914), Agramer Tagblatt (1901, 1903, 1907–15, 1919–25, 1927–37; 1909. u nastavcima objavljivala prikaze djela J. Barakovića, Hektorovića i M. Vetranovića), Domaće ognjište (1901–04, 1906–08, 1910), Školski vjesnik (1905), Ljetopis JAZU (1906), Savremenik (1908, 1910–11, 1923), Nastavni vjesnik (1910–15, 1931–32), Annalen der Naturphilosophie (Leipzig 1911), Goethe-Jahrbuch (Weimar 1912), Rad JAZU (1921), Zagreber Tagblatt (1922–24), Die Drau (1925–27), Morgenblatt (1926–41), Hrvatsko kolo (1928), Narodna starina (1928), Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života (Dubrovnik 1931), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (1935), Nova Evropa (1937), Deutsche Zeitung in Kroatien (1941–45), Neue Ordnung (1941–43), Vjesnik bibliotekara Hrvatske (1954) i Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad 1955–56). Surađivala u Enciklopediji Jugoslavije LZ. U zborniku Camilla Lucerna (Graz 1938) objavljeni su joj pisma i pjesme znamenitih suvremenika te prilozi iz područja njezina znanstvenoga rada. Nagrađena Goetheovom medaljom 1955. Dio njezine materijalne ostavštine nalazi se u MUO, rukopisna ostavština u germanističkoj knjižnici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a korespondencija u NSK u Zagrebu. Potpisivala se i pseudonimima Camilla Leonhard i C. Milović te šifrom H. R.

LIT.: (O izvedbi drame Na ruševinama): M. Dežman (Iv.), Obzor, 39(1898) 5. II, str. 3. — M. Nehajev (H.), Nova nada, 2(1898) 2, str. 77–79. — J. Ibler: Jedinac i naši mladi. Narodne novine, 70(1904) 290, str. 1–3. — B. Livadić (Ld.): (O izvedbi drame Jedinac). Agramer Tagblatt, 19(1904) 12. XII, str. 4–5. — A. Milčinović: Naše hrvatske spisateljice. Lovor, 1(1905) 5/6, str. 177–179. — D. Prohaska: (O knj. Die südslavische Ballade). Savremenik, 1(1906) 4, str. 307–309. — V. Ćorović: (O knj. Zur Asanaginica). Letopis Matice srpske (Novi Sad), 85(1909) CLXXXV/8, str. 77–81. — M. Prelog: (O knj. Montenegros bedeutendstes Heldenvolkslied). Bosanska vila, 26(1911) 15/16, str. 252–253. — Z. Marković: (O knj. Die letzte Kaiserin). Domaće ognjište, 12(1912) 11, str. 330–332. — Z. Kveder-Demetrović: Kamila Lucerna. Jugoslavenska žena, 3(1919) str. 264–265. — Lj. Maraković: (O knj. Aseneta). Hrvatska prosvjeta, 9(1922) 5/6, str. 136–137. — E. Kučera: Camilla Lucerna. Zagreb 1928. — Ista: O životu i radu Camille Lucerne. Almanah Društva hrvatskih književnica, 1(1938) str. 76–80. — Ista: Bibliografija radova Camille Lucerna do svršetka 1937. U: Camilla Lucerna. Graz 1938, 179–199. — T. Ćubelić: (O knj. Balladen). Hrvatska revija, 17(1944) 6, str. 343–344. — Z. Marković: Naš licej. Zagreb 1953, 7–8. — S. Batušić: Ostvarenja domaćih književnica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Žena, 15(1971) 1, str. 45–46. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — V. Švacov: Riječ prevoditelja. Teatar & teorija, 1(1995) 1, str. 46–47. — D. Detoni-Dujmić: Ljepša polovica književnosti. Zagreb 1998. — N. Košutić-Brozović: Ženski udio u književnom životu hrvatske moderne. Dani Hvarskog kazališta, 27. Zagreb—Split 2001, 104–111. — S. Lacko Vidulić: Was bleibt. Porträt der Schriftstellerin und Philologin Camilla Lucerna. Zagreber germanistische Beiträge, 6(2001) str. 85–107. — Isti: Inventura dramskog stvaralaštva Camille Lucerne. U: Krležini dani u Osijeku 2001. Zagreb—Osijek 2002, 93–105. — B. Klemar Bubić i M. Rajković Iveta: Austrijska i hrvatska kultura u profesionalnom i životnom putu: studija primjera – Camilla Lucerna. Godišnjak Njemačke zajednice, 25(2018) str. 227–245.
 
Tea Rogić Musa (2018–2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LUCERNA, Kamila. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11964>.