MAGDALENIĆ, Miroslav

MAGDALENIĆ, Miroslav (Fridrik), skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog i teoretičar (Čakovec, 14. VII. 1906 — Zagreb, 25. XI. 1969). U Čakovcu 1925. završio učiteljsku školu; glazbu u njoj učio u J. Slogara, a privatno u J. Štolcera Slavenskoga. U Zagrebu na Muzičkoj akademiji 1932. diplomirao orgulje u F. Dugana st., potom studirao kompoziciju u F. Lhotke i B. Berse te diplomirao 1941. u K. Odaka; usavršivao se u Z. Kodálya u Budimpešti 1941–44. Od 1928. bio nastavnik glazbe u Nadbiskupskoj velikoj (klasičnoj) gimnaziji u Zagrebu, 1941–44. kulturni ataše pri veleposlanstvu NDH u Budimpešti, 1944–45. nastavnik u srednjoj školi Muzičke akademije u Zagrebu, 1945–51. profesor u učiteljskoj školi u Čakovcu, gdje je 1946. utemeljio i potom vodio Gradsku glazbenu školu. Od 1951. do kraja života u Zagrebu ravnatelj Muzičkoga internata te profesor teorijskih predmeta u Državnoj muzičkoj školi (od 1962. Muzička škola »Vatroslav Lisinski«) i na Pedagoškoj akademiji. Za studija vodio pjevačka društva »Triglav«, »Zvijezda« i »Zvonimir« u Zagrebu te pjevačke zborove u Vrapču i Sesvetskom Kraljevcu, a za službe u Nadbiskupskoj gimnaziji tamošnji dječački zbor, za koji piše svoje prve zborne skladbe (Uzmi dijete i majku njegovu, Kad sam posred nevolje, Romarska po međimurskom). U Čakovcu nakon II. svjetskoga rata preuzeo vodstvo PD »Naprijed«, a u učiteljskoj školi osnovao mješoviti zbor, s kojim je osvajao nagrade na smotrama i natjecanjima. Skladateljski mu opus obuhvaća desetak solo-popijevka, pedesetak svjetovnih i crkvenih zborova (izvorni i obradbe narodnih napjeva), skladbe za glasovir, uglavnom namijenjene djeci (Sonatina, Tri kompozicije za djecu, Suita za male, Toccatina, II. suita za djecu, Momačko kolo, Scherzetto), skladbe za orgulje (Passacaglia, Trio), komornu glazbu (gudački kvarteti 1930, 1961; Elegija za violončelo i klavir, Suita za drvene duhače, Plesovi iz Međimurja), orkestralnu (Elegija, Simfonija u f-molu, dva Simfonijska plesa, 1948, 1959; Međimurska suita) i vokalno-instrumentalnu (kantate Raspeva se zemlja, 1949, Radost, 1951, Slike iz Međimurja, 1960, Krvava bajka, 1961, Naša je zemlja planina vrletna, 1961, Ima jedna zemlja slavna, 1965, Slova su hladna na kamenim pločama, 1966) te glazbeno-scenska djela (opera Krapinski sudec, 1960). Potkraj života napisao i desetak skladba za Festival kajkavske popevke Krapina. Opus mu je sredstvima i izrazom sukladan vremenu u kojem je nastao, a izričaj gradi na temeljitom vladanju skladateljskim tehnikama u susretu sa suvremenim strujanjima u glazbi, poglavito s nacionalnim i neoklasičkim stilom. Najčešće su ishodište glazbenoga materijala kojim se služi međimurski narodni napjevi; pritom ih gotovo nikad ne citira i ne »obrađuje«, nego se služi karakterističnom im melodijskom i ritmičkom građom, povezujući ih s glazbeno izražajnim sredstvima i postupcima najbližima neoklasici. Melodija mu je najčešće fragmentarna, svedena na kratku motivičku jezgru koju ponavlja i transformira tijekom skladbe, iako se u nekim skladbama (Sljepačka) ne može poreći raspjevanost melodijskih linija. Raspon harmonijskoga izraza i odnosa prema tonalitetu širok je: od jasnoga i stabilnoga tonaliteta i jednostavnoga, pa i oskudnoga harmonijskoga jezika preko tonaliteta zamagljenoga paralelnim zvukovima, dodanima neakordičkim tonovima, superpozicijom kvinta i kromatikom do bitonaliteta i atonaliteta, katkad s elementima pentatonike i starih načina. Kako gradi na kratkim motivičko-tematskim jezgrama i njihovoj transformaciji i ponavljanju, formalna mu rješenja nisu uvijek jasna i pregledna. Sklonost ponavljanju i variranju očituje se i u ritmici, pa se neki obrasci javljaju tijekom čitavih skladba. Mjera je uglavnom jednostavna, a polimetrija, kad je ima, najčešće horizontalna. U Zagrebu su mu zborne skladbe tiskane u izdanjima Grlica (1934–35), Sklad (1937), Hrvatska crkvena pjesmarica Dječačkog sjemeništa (1938), Proljeće (1939‒40), Sv. Cecilija (1939, 1969), Jaglaci (1942), Zborovi, 1 (1947), Zbirka muških zborova za osmogodišnje škole i gimnazije (1952), Muzika i škola (1959–61, 1964–66; Muzika–škola–društvo, 1968; urednik glazbenih priloga 1957–69), Muški zborovi, 1 (1972), Devet stoljeća višeglasne zborne muzike, 3 (1973) i Izbor skladba za dječje zborove (1980), solo-popijevke u Solo popijevka hrvatskih skladatelja, 1 (1975) i Torta. Popijevke hrvatskih skladatelja uz klavirsku pratnju (2005), a glasovirski ciklus Na selu kod bake u zbirci Za najmlađe, 2 (1960). Neke skladbe snimljene su na CD Djeci s ljubavlju. Djela hrvatskih skladatelja, 2 (Zaklada Primorac, 2003) i Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, 4 (Cantus, 2008), a uz obljetnicu smrti objavljen je autorski CD Miroslav Magdalenić (Cantus, 2009). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je pedesetak snimka njegovih skladba. — Javljao se u Hrvatskom jedinstvu (1940), Hrvatskom glasu (1941), Hrvatskom narodu (1941) i Kaju (1969), a od poč. 1950-ih intenzivno se bavio teorijskim i pedagoškim temama, osobito problemima intonacije u početničkom solfeggiu, primjene narodnih napjeva u nastavi solfeggia te atonaliteta (Muzika i škola, 1957–59, 1962–63; Muzika–škola–društvo, 1968). Plod su toga udžbenici s primjerima od XVI. do XX. st. Jednoglasni i dvoglasni solfeggio na osnovu narodnog muzičkog izraza, 1–2 (Zagreb 1961–1962; više izd. do 1980‒1981) i Osnove tonskog sloga, 1–2 (Zagreb 1968–1969), u kojima povezuje različite glazbene discipline (teorija glazbe, harmonija, kontrapunkt). Autor je i Škole za klavir (Zagreb 1952, 1961) za polaznike učiteljskih škola te priručnika Šesnaest dvoglasnih kanona za osmogodišnje i niže muzičke škole (Zagreb 1965). Ostavština mu se čuva u sina Mladena, a više od stotinu skladba u rukopisu u Zbirci muzikalija i audiomaterijala NSK u Zagrebu. Dobio 1947. Nagradu grada Čakovca, gdje je o njem 1994. održan skup i 2006. po njem nazvana Umjetnička škola, te 1967. Nagradu grada Zagreba.