LONZA, Tonko

LONZA, Tonko (Antun), glumac (Zaton kraj Dubrovnika, 28. IX. 1930 — Zagreb, 23. XII. 2018). Suprug glumice Neve Rošić. U Dubrovniku završio gimnaziju 1950, u Zagrebu diplomirao na ADU 1955. Zapažen već 1950. u dubrovačkom Narodnom kazalištu (Vlaho, M. Držić, Dundo Maroje; Službenik, D. Gervais, Reakcionari). Za glumačko mu je oblikovanje presudan pedagoški i redateljski rad B. Gavelle, uz kojega je ostvario govorno pomno izrađene uloge Starca (Eshil, Agamemnon, 1952, HNK u Zagrebu) i Derenčina (H. Lucić, Robinja, ispitna predstava) te Oresta (J. W. Goethe, Ifigenija na Tavridi) i Marka pl. Tudizića (I. Vojnović, Na taraci) na Dubrovačkim ljetnim igrama (DLJI) 1953. Angažiran od 1953. u Zagrebačkom dramskom kazalištu; 1954. u dramama U logoru i Golgota M. Krleže glumio Jankovicha i Andreja, u Krvavoj svadbi F. Garcíje Lorce Leonarda, u drami Na kraju puta M. Matkovića Žarka Župana, 1955. u Eshilovoj Žrtvi na grobu Oresta. Ondje glumio u dramama iz svih stilskih razdoblja (M. Gorki, Mati, 1957; A. Miller, Sjećanje na dva ponedjeljka, 1958; P. Kohout, Takva ljubav, 1958; Držić, Tirena i Dundo Maroje, 1959; N. V. Gogolj, Ženidba, 1960; P. Budak, Tišina! Snimamo!, 1961), a posebno je zapamćen kao karikirani Oronte (Molière, Mizantrop, 1960) i siloviti Stanley Kowalski (T. Williams, Tramvaj zvan žudnja, 1960). Nakon klasične uloge Kralja Edipa (Sofoklo, 1963, Nagrada grada Zagreba 1964) ostvario je niz uloga odlučujućih za stvaralačko sazrijevanje (James, H. Pinter, Kolekcija, 1964; Glumac i Duh, W. Shakespeare, Hamlet, 1964; Stockman, H. Ibsen, Neprijatelj naroda, 1967). Postavši članom zagrebačkoga HNK 1968, u ulozi Krležina Križovca 1969 (U agoniji) ostavio dubok dojam inovativnim modulacijama glasa, varijacijama tempa u isticanju logičnih akcenata i ujednačenošću riječi i gesta podređenih karakternim oznakama lika. Na toj pozornici smiono persiflira Nikolu Šubića Zrinjskoga (Matković, General i njegov lakrdijaš, 1970), u Bruta (Shakespeare, Julije Cezar, 1969) naglašuje proturječje između okrvavljenih ruku, humanističkoga vjerovanja u istinu i pravdu te osobne senzibilnosti, dok je njegov Šofer (M. Feldman, Vožnja, 1970) ujedno suptilan i komičan lik. Slijede uzorne interpretacije dostojanstvenoga i mudroga Dunda Maroja (Držić, 1971), Teseja (Shakespeare, San ivanjske noći, 1971), duhovitoga Kapetana vatrogasaca (E. Ionesco, Ćelava pjevačica, 1974), osornoga, ali ne i patetičnoga Hasanage (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1976), filozofski smirenoga Peera Gynta (Ibsen, 1977, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1978) te Lorda Stanleya (Shakespeare, Kralj Richard III, 1978). Snažna izražajnost i jezična odnjegovanost značajke su njegovih ostvarenja na DLJI, gdje se vraća zavičajnomu govoru u Držićevim komedijama (Ljubmir, Tirena, 1958; Negromant 1965. i 1974, Dundo Maroje 1972. i Lessandro 1981. u Dundu Maroju). U Vojnovićevoj je Dubrovačkoj trilogiji 1965. kao Orsat (Allons enfants!) utjelovio ponos i melankoliju Grada na umoru te iskazao čežnju i slutnju novoga početka, a u tumačenju Marka pl. Tudizića (Na taraci) vješto se priklonio neizbježnoj verističkoj varijanti, naslanjajući se na Gavellinu režiju iz 1953. Ondje je svoj šekspirijanski repertoar obogatio novim ulogama poput Oberona (San ljetne noći, 1954), Prvoga glumca i Grobara (Hamlet, 1967, 1969, 1994), Macbetha (1970), Johna Gaunta (Život i smrt kralja Richarda Drugog, 1980) i Capuletija (Romeo i Giulietta, 1986). Jednako prilagodljiv hrvatskim adaptacijama Shakespeareovih i Molièreovih stihova, potvrdio se i ulogama Don Rodriga (P. Corneille, Le Cid, 1955) te Jakoba u prikazanju Kako bratja prodaše Jozefa (M. Vetranović, 1990). Na DLJI sudjelovao je i u lutkarskoj predstavi Orlando maleroso S. Isaaca kao Orlando 1977, u glazbeno-pjesničkim recitalima (Venecija Vivaldija i Goldonija i Stari Dubrovnik danju i noću, 1981) i glazbeno-scenskim izvedbama (A. Honegger, Jeanne d’Arc na lomači, 1957) te povremeno režirao (Matković, Klitemnestra, 1976; Goethe, Ifigenija na Tauridi, s J. Juvančićem, 1996). U statusu je slobodnoga umjetnika 1978–81. Predavao scenski govor od 1955. na ADU u Zagrebu te na njezinim dislociranim studijima u Rijeci i Osijeku, isprva honorarno, od 1981. kao izvanredni profesor te redoviti od 1986. do umirovljenja 2000. Glumio u Teatru &TD i Teatru u gostima (Serebrjakov, A. P. Čehov, Ujak Vanja, 1978; Ljuština, G. Feydeau, Gospon lovac, 1980; Križovec, U agoniji, 1980), a s Glumačkom družinom »Histrion« obnovio ulogu Pedra Crespe s DLJI 1966 (P. Calderón de la Barca, Sudac zalamejski, 1986, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1987). Gostovao i u HNK u Zagrebu, ostvarivši 1982. u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji likove Nikše (Allons enfants!) i maestralnoga Gospara Lukše (Na taraci, nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske i »Dubravko Dujšin« 1983, Sterijina nagrada 1984; ulogu ponovio na DLJI 1999. i 2009), kojega je utjelovio kao uzvišenoga osamljenika, punoga gorčine, ali i toplih ljudskih osjećaja, te Cotronea (L. Pirandello, Gorski divovi, 1988), Plovana (M. Budak, Ognjište, 1991), Osmana (I. Gundulić, 1992) i Alkandara (Corneille, Iluzija, 1993). Repertoar Krležinih likova dopunio je ulogama Doktora (Golgota) u zagrebačkom HNK 1977, Areteja na DLJI 1972. i 1981. te u splitskom HNK 1984 (Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, Rajskoj Ptici, Nagrada »Orlando« 1983) i Ignjata Glembaya (Gospoda Glembajevi), kojega je prvi put igrao u zagrebačkom HNK 1974, potom u riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« 1985. i najposlije na filmu (Glembajevi A. Vrdoljaka) 1988. Glumio, najčešće autoritativne likove, i u drugim filmovima: Timon (1973) T. Radića, Novinar (1979) F. Hadžića, Donator (1989) V. Bulajića, Vrdoljakovu Karneval, anđeo i prah (1990), Kontesa Dora (1993) Z. Berkovića (i TV serija), Kenjac (2009) A. Nuića, Ljubavni život domobrana (2009) P. Marinkovića, te u TV dramama i serijama: Maskerata (1968) i Kainov znak (1970) I. Hetricha, Ujka Vanja (1981) V. Gerića, Radićevoj Ifigenija u Aulidi (1983), Olujne tišine (1997) D. Marušića. Istaknuo se i kao recitator poezije na radiju. Dobio nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1992. i hrvatskoga glumišta 2000. te Povelju za izuzetne zasluge u razvitku i promicanju DLJI 1994.