MARJANOVIĆ, Milan

MARJANOVIĆ, Milan, književni kritičar, publicist i filmski djelatnik (Kastav, 12. V. 1879 — Zagreb, 21. XII. 1955). Gimnaziju polazio u Karlovcu od 1894; zbog sudjelovanja u protumađarskim demonstracijama osuđen na zatvor i isključen iz škole 1896, razred položio u Sušaku te maturirao u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1897. U Pragu polazio Trgovačku akademiju 1898–99 (među ostalim slušao predavanja T. G. Masaryka). U Zagrebu radio u Obrtnom zboru 1899. i 1901, u Karlovcu u Svjetlu D. Lopašića 1900. S M. Nehajevim sastavio brošuru Poraz i slavlje (Rijeka 1902) te se, postavši 1902. suurednikom Hrvatske misli i Obzora, prometnuo u jednoga od prvaka Napredne omladine i žestokoga protivnika režima. Proganjan, kraće boravio u Beču i Ljubljani 1903. Promičući politiku »novoga kursa« (sudionik tajnoga sastanka u Veneciji 1903), pod pseudonimom Prijatelj naroda objavio promidžbene knjižice Kako je u Hrvatskoj? (Ljubljana 1903), U Ameriku za srećom! (Dubrovnik 1904) i Za što sam Hrvat? (Dubrovnik 1904). Pristupio 1903. Hrvatskoj stranci prava; istupivši, sudjelovao 1904. u osnivanju Hrvatske napredne stranke i bio joj prvi tajnik. U Dubrovniku 1903–04. uređivao Crvenu Hrvatsku i u njoj objavljivao članke (skupljeno u knjizi Hrvatski pokret, 1903–1904) u kojima je, držeći da se može govoriti o novom narodnom preporodu, vrjednovao razvoj i dinamiku pokreta 1903. te politiku koja mu je prethodila. U rujnu 1904. na poziv F. Supila prešao u uredništvo riječkoga Novoga lista te u njem, pozivajući na otpor njemačkomu širenju na istok, napisao niz političkih i kulturoloških članaka, u srpnju 1905. u Zagrebu s Nehajevim uređivao i reformirao Obzor; napustivši ga 1906, postao članom redakcije Pokreta (do 1907). U Splitu se, uređujući Slobodu i Pučku slobodu J. Smodlake 1910, približio jugoslavenskim nacionalistima. Za tzv. Veleizdajničkoga procesa 1908–09. putovao u Budimpeštu, Prag, Beč i Ljubljanu te organizirao informativnu službu za inozemni tisak. Doveden u svezu s atentatom na S. Cuvaja 1912. i kažnjen izgonom, otišao je u Beograd. Ondje se, namješten u Presbirou, povezao s J. Skerlićem i postao gorljivim pristašom jugoslavenskoga ujedinjenja oko Srbije. Slao je dopise o balkanskim ratovima u mnoge tiskovine (Srbobran, Obzor, Agramer Tagblatt), nazočio Mirovnoj konferenciji u Bukureštu 1913. U Srpskom književnom glasniku (Beograd) 1912–13, ističući potrebu zadržavanja kulturnih osobitosti dvaju naroda pri ujedinjenju, objavljivao Hrvatska pisma (skupljeno u knjižici Narod koji nastaje, 1913), a radi pobuđivanja zanimanja za hrvatsko pitanje 1913. izdao knjigu Savremena Hrvatska, svojevrstan pregled političke i kulturne povijesti hrvatskoga naroda. Amnestiran, potkraj 1913. vratio se u Zagreb kao jugoslavenski integralist te 1914. pokrenuo i uređivao politički tjednik Narodno jedinstvo. Nakon Sarajevskoga atentata 1914. interniran je u Kastav, zatim zatvoren u Ljubljani i Zagrebu, odakle je poslan u vojsku u Karlovac. U travnju 1915. izbjegao u Italiju te u Parizu sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskoga odbora, postavši jednim od najaktivnijih članova. U Londonu bio supokretač i suurednik njegova biltena Southern Slav Bulletin 1915. Kao izaslanik Odbora, od listopada 1915. djelovao među iseljenicima u SAD. Isprva u New Yorku priređivao i tiskao informativne promidžbene brošure u nizu Jugoslovenska biblioteka (suosnivač 1915), među kojima je mnoge sam ili u suautorstvu i napisao te objavio 1915–16 (Da li je Rusija pobjediva?; Genij jugoslovenstva. Ivan Meštrović i njegov Hram; Velika Hrvatska; Kako je u domovini?; Mi mali u velikom vremenu; Jugoslavija. Naša narodna država; Rad Jugoslovenskog odbora u Londonu). U Clevelandu u rujnu 1916. osnovao Jugoslavensku kancelariju i vodio je do 1917, u Pittsburghu u studenom 1916. organizirao »kongres američkih Jugoslavena«, na kojem je osnovano Jugoslavensko narodno vijeće i Jugoslavenski sokolski savez (starješina do 1917). God. 1918. boravio u Južnoj Americi, većinom u Peruu i Čileu; u Valparaísu pokrenuo časopis Obnova te u Jugoslovenskoj državi pisao o problemima buduće države, s prijedlozima za obnovu zemlje i organizaciju njezina političkoga i kulturnoga života (usustavio u izdanjima Obnova, 1918, i Smjernice obnove naroda, 1919). Na poč. 1919. u Parizu radio u novinskom uredu Jugoslavenskoga odbora i uredu izaslanstva Kraljevstva SHS na Mirovnoj konferenciji, a nakon raspuštanja Odbora u Zagrebu pokrenuo tjednik Obnova. God. 1920. s R. Giuniom osnovao Jadranski zbor (vodio promidžbu) te sudjelovao u pokretanju i radu njegove tajne udruge Galeb. Te godine s Giuniom i A. Mandićem osnovao i pokret Jugoslavenska narodna obnova te nakon osnivanja Jugoslavenskoga nezavisnoga socijalno-političkoga kluba s Giuniom, I. Politeom, J. Banjaninom i dr. sudjelovao 1921. u spajanju Slavenske tribune s Politeovim Slobodnim novinama u Slobodnu tribunu. Od 1923. ponovo putovao u SAD; 1926. u više gradova organizirao Meštrovićeve izložbe i sudjelovao u radu Jugoslavenskoga prosvjetnoga kola (Yugoslav Circle) u New Yorku te u tamošnjem Institutu za fotografiju završio tečaj fotografske i filmske tehnike i režije. U Zagrebu 1927. supokrenuo filmsku proizvodnju Škole narodnog zdravlja i vodio njezin fotofilmski laboratorij do 1929, u Beogradu vodio Centralni presbiro od 1929. do umirovljenja 1934. Promičući film, ondje osnovao 1930. poduzeće Jugoslavenski prosvjetni film i 1931. Državnu filmsku centralu (predsjednik 1932–33). Za II. svjetskoga rata boravio u Kastvu, Rimu i Perugi, gdje je uhićen 1942; do 1943. u zatvoru u Rimu te u logorima na Liparima, u Corropoliju i Perugi. Priključio se 1944. misiji NOVJ u Bariju (radio kao novinar). U Beogradu surađivao u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja pri Ministarstvu vanjskih poslova 1945–47. te u Povijesnom institutu SAN 1948–50. Od 1952. do kraja života vodio Jadranski institut JAZU u Zagrebu. — Jedan je od vodećih ideologa hrvatske moderne te, uz A. G. Matoša, Nehajeva i I. Krnica, njezin najistaknutiji i najsvestraniji kritičar. Izrastavši iz nadaškoga pokreta, kulturni animator i organizator, osobito za moderne, pokrenuo je listove i časopise Zajednica hrvatskoga đačtva (1896), Nova nada (1897, s Nehajevim i A. Milčinovićem), Novo svjetlo (1901), Zvono (1907) i Jug (1911), koje je spojio u Jug (Zvono) (1912), Književne novosti (1914) i Vidici (Beograd 1938). Vlasnik i izdavač Vala V. Čerine 1911. Nakon osvrta na Nove pjesme A. Tresića Pavičića (Svjetlo, 1894, 51), kritikom se, najuspjelijim dijelom opusa, sustavno bavio do 1914. Autor je više od 400 osvrta i književnih kritika, ponajviše u Svjetlu (1895–1902; urednik 1900), Novoj nadi (1897–99, suurednik), Ljubljanskom zvonu (1899–1901), Nadi (1900–02), Životu (1900–01), Hrvatskoj (1901), Hrvatskoj misli (1902–03), Obzoru (1902–03, 1905–06), Novom listu (1904–06), Savremeniku (1906–11, 1916, 1920; urednik 1920), Zvonu (1907–09, 1911; urednik 1907–09), Bosanskoj vili (1910), Srpskom književnom glasniku (1912, 1934, 1939), Književnim novostima (1914, urednik) i Vidicima (1938–40, urednik). Formiran na kritičkoj misli V. G. Bjelinskoga, H. Tainea i G. Brandesa, pod utjecajem Masarykova socijalnoga realizma, književnost je promišljao u društvenom kontekstu. Premda tradicionalist, zauzimao se za njezinu europeizaciju te je, u skladu s uvjerenjem da joj je najveći problem zaziranje od stvarnosti, promicao »estetiku života« (I. Krtalić); zbog utilitarističkoga poimanja umjetnosti često polemizirao s B. Livadićem i Matošem. Namjenjujući književnosti prosvjetiteljsku ulogu, pisao je »sintetsku«, povijesno i kontekstualno uvjetovanu kritiku, nerijetko površnu (I. Frangeš), njegujući svojevrsni eklektički pozitivizam. Ponajviše se bavio S. S. Kranjčevićem, A. Kovačićem – među prvima prepoznao vrijednost romana U registraturi – i V. Nazorom, kojega je držao jednim od najvećih hrvatskih autora (Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik. Jugoslavenska njiva, 1922, 5–12; samostalno 1923). Objavio je 1906. književnopovijesni pregled Iza Šenoe (isprva u kalendaru Svačić, 1905–07), koji se, unatoč nedostatcima, drži prvom povijesti hrvatskoga realizma. Ocjenjujući hrvatsku književnost nakon smrti A. Šenoe, analizom narodnoga života rekonstruirao je njezinu uvjetovanost društveno-političkim okolnostima. Dio mu je kritika tiskan u knjigama Književne studije i prikazi (1911) i Hrvatska književna kritika (1950). Najrelevantniju je građu o hrvatskoj moderni skupio u izboru Hrvatska moderna (1951), poprativši ga opsežnim predgovorom o modernističkom pokretu u Hrvatskoj 1897–1903. Žanrovski i tematski raznolik, književni mu je opus ostao u sjeni političkoga i kritičkoga rada. Objavio je zbirku impresionističkih skica Fragmenti (1903), u kojoj najizravnije afirmira poetiku dekadencije s početka stoljeća, knjižicu triju novela Pripovijesti (Zagreb s. a.) te zbirke pjesama Via crucis (1918) i Mi budale (1938), tijesno povezane s političkim djelovanjem. U opsežnu romanu Karijera (Novi list, 1904, 285–362; 1905, 1–60; samostalno 1904), aktualizirajući šenoinsko-kovačićevsku temu, zahvaća u problematiku društvene nepravde. Iz dramskoga se opusa s početka stvaralaštva izdvajaju drama Svagdašnjost (Svačić, 1909; samostalno 1908; praizvedba u HNK u Osijeku 1911) te komedija Ivičina karijera (praizvedba u HNK u Zagrebu 1911), dramatizacija dijelova njegova romana. U američkom razdoblju napisao jednočinke povijesno-religioznoga triptiha Silnici – Fra Ginepro (Vijenac, 1925, 12), Colonel Duty (Jedna epizoda. Obzor, 1925, 303–306) i Tlavatâ (Savremenik, 1927, 1; samostalno 1927; praizvedba u Kazalištu Triangle u New Yorku 1926) – te dramsku analizu društvenih odnosa Besposlen svijet (praizvedba u HNK u Zagrebu 1930). Posmrtno mu je tiskana drama Sudbina Ivice Zgubidana (Zaprešić 2004), nastala prema romanu U registraturi. Napisao predgovore odn. pogovore Kranjčevićevoj Pjesničkoj prozi (Zagreb 1912) i Nazorovim djelima Carmen vitae (Zagreb 1922) i Intima (Zagreb s. a.) te priredio Odabrane pjesme R. Katalinića Jeretova (Zagreb 1953). U bogatu publicističkom opusu objavio i knjižicu Obnova naroda (Zagreb 1919), djela okultne tematike Četiri evangjelja religije relativnoga (Zagreb 1923), Okultizam i esoterija (Zagreb 1923) i Načela i forme, dužnosti i odnosi, zadaci i metode slobodnog zidarstva uopće, a jugoslavenskog napose (Zagreb 1923), priručnik Nauka upravljanja (Zagreb 1924), pregled povijesti južnoslavenskih naroda do XIV. st. Nasleđe prošlosti (1935) te životopis S. Radića (1937). Trajno zaokupljen jadranskim pitanjem, objavio brošuru Protiv okupatora (Rijeka 1952) i knjigu Borba za Jadran 1914–1946 (1953); o toj mu je temi iz ostavštine tiskana opsežna studija o diplomaciji od I. svjetskoga rata do 1924 (Londonski ugovor, 1960). Povijesno-politički i književno-kulturni članci, pjesme i ulomci iz djela tiskani su mu i u izdanjima Narodni glas (1907, 1912, 1914, 1921–22), Novosti (1919, 1926–30, 1937, 1939), Slobodna tribuna (1921–25, 1927, 1930), Iseljenik (1925–27; Novi iseljenik, 1930, 1932–38), Jugoslovenski forum (New York 1926), Književne novine (1930–31), Javnost (Beograd 1935–37), Jugoslovenski istoriski časopis (1936), Oko Trsta (Beograd 1945), Istoriski časopis (Beograd 1948), Istarski zbornik (Zagreb 1949), Vjesnik (1952), Zadarska revija (1952), Rijeka (Zagreb 1953), Rad JAZU (1954–55; suurednik 1954), Radovi Instituta JAZU u Zadru (1954) i Zadar (Zagreb 1964). Potpisivao se i kao Anonimus, Branislav, Branislav Vinkov, Branko Vinković, Fidus, Historicus, Istranin, Jack, M. Branislav, M. Bršljanovački, Novus, Sincerus, Sperans, Verus, Vinkov, šiframa M., m., mm., B. V., V. B. i -ar. te inicijalima. Među ostalim zastupljen u izborima Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Mila si nam ti jedina (1998), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2002) i More mora (2014), sve tiskano u Zagrebu, te prevođen na češki, slovenski i talijanski jezik. — Redatelj je i scenarist oko 20 dokumentarnih filmova Škole narodnog zdravlja 1927–32 (Lječilište Topolšica, 1927; Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca, 1927–28; Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom, 1929), među kojima onih realiziranih tehnikom sjenâ (Čarobnjaci, 1928; Čuvaj se rose i sape iz ustiju drugog čovjeka, 1929; Ivin zub, Macin nos, 1929), te jednoga od prvih domaćih crtanih filmova, Martin u nebo, Martin iz neba (1929). — Tajnik DHK 1909–10, predsjednik Saveza organizacije iseljenika u Zagrebu od 1934 (s F. Aranickim osnovao Iseljenički muzej, otvoren 1936), redoviti član JAZU od 1951. Član slobodnozidarskih loža 1909–40 (spominje se kao starješina lože »Ivan grof Drašković« 1935). Priređena mu je izložba u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 1955. i u Muzeju grada Rijeke 2019. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.