MAIXNER, Rudolf

MAIXNER, Rudolf (Majksner, Meixner), romanist, prevoditelj, književni i kazališni kritičar, novinar i leksikograf (Varaždin, 7. III. 1901 — Zagreb, 25. VIII. 1972). Brat karikaturista Franje i publicistice Ivone Dončević, unuk klasičnoga filologa Franje. Gimnaziju završio u Varaždinu 1918. Studirao francuski jezik i književnost i filozofiju u Beču, Pragu, Parizu i Zagrebu, gdje je na Mudroslovnom fakultetu doktorirao 1922. tezom Charles Nodier et l’Illyrie (tiskano 1960; prijevod u: Rad JAZU, 1924, 229). U Zagrebu bio 1921–41. novinar u Obzoru (urednik od 1927, glavni urednik 1941) i glavni urednik u nakladnoj kući Tipografija, privatni docent na Filozofskom fakultetu 1946. te znanstveni suradnik u Zavodu za književnost i teatrologiju pri Institutu za jezik i književnost JAZU (od 1952. Institut za književnost) od 1948. do umirovljenja 1957. Član Komisije za državno razgraničenje s Mađarskom pri Vladi NRH 1945–46. Predavao na Filozofskom fakultetu u Skoplju 1958–64. Objavljivati počeo u glasilu jugoslavenski orijentirane mladeži Naše doba (1919–20). Profiliravši se u 1920-ima kao nasljednik V. Lunačeka, u Obzoru od 1920. redovito pisao kazališne kritike i feljtone te književne kritike (hrvatska i strane književnosti, najviše francuska i talijanska); javljao se iz Pariza 1923–24. Kritikama surađivao i u periodicima Hrvatska prosvjeta (1920), Nastavni vjesnik (1921–22), Savremenik (1921, 1923), Jutarnji list (1922, 1926), Kazališni list (1922), Kritika (1922), Zbornik za pučku prosvjetu (1922), Srpski književni glasnik (Beograd 1926) i Istra (1936), a frankofilskim vanjskopolitičkim prilozima u Hrvatskoj reviji (1928–29) i Ligi naroda (1931); napisao prilog Riéka u izdanju La Marche julienne (Sušak 1945). Iako cijenjen kao ponajbolji domaći poznavatelj francuske književnosti i kulture, prosudbama djela hrvatskih autora, pisanima nerijetko s ironijom, nailazio je na otpor i polemike (M. Krleža, B. Vodnik). Romanističke radove te izvješća o istraživanju književnopovijesne građe objavljivao u pariškim časopisima Comœdia (1923), Revue des études slaves (1924, 1955, 1964), Le Monde slave (1936) i Revue de littérature comparée (1957–58, 1960–63, 1965–69) te u Annales de l’Institut français de Zagreb (1937–69), Ljetopis JAZU (1951–53, 1956), Hrvatsko kolo (1952), Rad JAZU (1952), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1953–54) i Filologija (1957, 1959). Surađivao i u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a te Enciklopediji Jugoslavije LZ. Istražujući hrvatsko-francuske veze, bavio se napose dubrovačkim temama (O akademiji Miha Sorkočevića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1952, 23; Književni dodiri i veze Antuna Sorga-Sorkočevića. Rad JAZU, 1955, 304). U Građi za povijest književnosti hrvatske pisao i o hrvatskoj recepciji francuskih autora (Šporerov prijevod Racineove Fedre, 1949, 17) te o francuskoj recepciji hrvatskih (Cyprien Robert i grupa oko Slavenskog Juga, 1950, 19; Bruerovićev francuski prijevod Hasanaginice, Journal des savans o Rastićevim latinskim pjesmama i Interes francuske revolucionarne vlade za strane književnosti i Dubrovnik, 1962, 28), samostalno ili u suradnji objavio korespondenciju i ostavštinu više njih iz XIX. st. (Pisma Lukše Gučetića A. T. Brliću, 1948, 16; Pisma Ivanu Kukuljeviću i Pisma Vatroslava Jagića, 1950, 18; Korespondencija Dragojla Kušlana i Pisma Bogoslava Šuleka Petru Preradoviću, 1950, 19; Neobjelodanjeni Vrazovi članci i dokumenti, 1951, 20; Pisma Miji Krešiću, 1955, 25). Priredio, s komentarima, građu za istraživanje hrvatsko-francuskih veza 1848–49 (A. T. Brlić, émissaire du ban Jelačić en France. Annales de lʾInstitut français de Zagreb, 1939, 8; hrv. prijevod Zagreb 1939), s J. Dayreom djelo J. Neustädtera Le ban Jellačić et les événements en Croatie depuis l’an 1848, 1–2 (Zagreb 1939–1942). Sa S. Ritigom uredio Spomen-spis prigodom otkrivenja spomenika hrvatskom rodoljubu i narodnom prosvjetitelju J. J. Strossmayeru (Zagreb 1926), s M. Dežmanom izdanje Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936), s I. Esihom Izabrane članke B. Šuleka (Zagreb 1952). S francuskoga preveo mnogobrojna djela (M. Prévost, Gospodin i gospodja Molog, 1921; G. Binet-Valmer, Lucien, 1922; L. Naudeau, Slasti Japana, 1922; E. Jaloux, Crna lepeza, 1923, i Izgubljene ljubavi, 1924; F. Carco, Tudjinka Vjeročka, 1924; F. Mauriac, Plamena rijeka, 1925; A. Maurois, Ariel ili Život Shelley-a, 1925; F. de Miomandre, Koliba ljubavi ili Povratak ujaka Arsena, 1926; A. Hermant, Ispovijest suvremenog čovjeka, 1927; H. de Balzac, Zbirka starina, 1943, Mutivoda, 1945, i Tri pripovijetke, 1946; P. P. de Ségur, Vojna u Rusiji, 1945; G. Flaubert, Sentimentalni odgoj, 1946), s talijanskoga roman Nije odgovorila Matilde Serao (1923); sve tiskano u Zagrebu. Prevodio i za kazalište. Napisao predgovor Slasti G. D’Annunzija (Zagreb 1921). U suradnji je sastavio Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (1956), a sam Francusko-hrvatskosrpski, hrvatskosrpsko-francuski džepni rječnik (1962). Supriredio zbirku dokumenata Cadastre national de l’Istrie s prilogom Index patronymique (Sušak 1946). Uvršten u izbor Hrvatska kazališna kritika (Split 2010). Potpisivao se inicijalima, šiframa rm., M. te pseudonimom R. M. Ivanović.