MALETIĆ, Ana

MALETIĆ, Ana, rođ. Ney, plesna pedagoginja, teoretičarka i povjesničarka te koreografkinja (Budimpešta, 4. VIII. 1904 — Zagreb, 28. XII. 1986). Sestra slikara L. Neya. Završila Školu za ritmiku i plastiku Mage Magazinović u Beogradu 1928. U Koreografskom institutu i privatnoj stručnoj školi za scenski ples i plesnu izobrazbu R. Labana stekla svjedodžbu u Parizu 1932 (učila u Dussije Bereske od 1930) te diplomu u Berlinu 1936; usavršivala se na ljetnim tečajevima u školi Hellerau (prema metodi É. Jaques-Dalcrozea) u dvorcu Laxenburg kraj Beča 1927. i u školi za plesnu umjetnost K. Joossa i S. Leedera u Dartington Hallu kraj Totnesa 1936, o čem je pisala u Jutarnjem listu (1936, 8894). Vodila vlastitu školu za ritmiku i ples u Beogradu 1928–30. te 1932–41. u Zagrebu Školu umjetničke tjelesne kulture odn. Školu plesne umjetnosti (Mesnička ul., kbr. 7), zasnovanu na Labanovoj metodi. U školi 1936. osnovala Plesni studio, s kojim je nastupala u Zagrebu (1936–37, 1940), Beogradu (1936), Rotterdamu (1938, s O. Jozefovićem) i Ljubljani (1941); zapažene koreografije (u kojima je i plesala) uglavnom su joj nadahnute narodnim plesovima na glazbu hrvatskih skladatelja (B. Papandopulo, čest glasovirski pratitelj i glazbeni suradnik, Kameni svatovi, 1934, Horoskop, 1936, Hrvatski tanac, 1940; glazba iz zbirka F. K. Kuhača u orkestraciji Z. Bradića, Splet hrvatskih plesova, 1935; J. Gotovac, Dalmatinski ples iz opere Ero s onoga svijeta i Poskočica iz opere Morana, 1937; B. Kunc, Uskrsno jutro na slavonskom selu, 1937). U Zagrebu 1945–46. vodila vlastitu Školu za umjetnički ples i u njoj 1946. Plesnu grupu te 1947. gradski ansambl Zagrebačka plesna pozornica, za koje je koreografirala balete Petrica Kerempuh (J. Kazić, 1946), Pet valcera (Kunc, 1946), Istarska balada i Iz starog Dubrovnika (D. Savin, 1947). Bila nastavnica u Gradskom tečaju za ritmiku i ples 1950–54 (od 1952. i upraviteljica) i u Državnoj muzičkoj školi 1952–53. Usporedno kao pedagoginja 1952–54. surađivala s Državnim zborom narodnih plesova i pjesama (poslije »Lado«), za koji je 1952. postavila koreografiju Šiptarska suita (E. Cossetto), zamijećenu na gostovanjima u Francuskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, Belgiji i Velikoj Britaniji 1952–54, a koja je u nas, zbog izrazite stilizacije narodnih plesova, izazvala oprječna stajališta te polemiku sa Z. Ljevakovićem. Osnovala 1954. Školu za ritmiku i ples (Škola suvremenog plesa Ane Maletić od 1999), u kojoj je bila nastavnica i ravnateljica do umirovljenja 1960 (predavala do 1968). U Školi je utemeljila u nas jedinstven plesno-ritmički odgoj, zasnovan na improvizaciji kao pedagoškoj metodi, te sustav plesne edukacije na sintezi osnovnih načela Jaques-Dalcrozeove euritmike i Labanove teorije umjetnosti pokreta. U Zagrebačkom pionirskom kazalištu 1959. postavila koreografije Jurjaši (J. Andrić) i Šiptarska suita. Bila gostujuća predavačica u Labanovu Studiju za umjetnost pokreta u Addlestoneu 1961. te na Visokoj koreografskoj školi u Parizu 1961. i 1979. Honorarno predavala umjetnost pokreta na ADU u Zagrebu 1962–66. God. 1962. s kćeri Verom osnovala Studio za suvremeni ples i bila mu umjetnička voditeljica 1966–68. Za njega postavila koreografije Veze. Koreografska satira u pet prizora (Papandopulo, Bayreuth, 1963; ORF i RTV Zagreb, redatelj H. Lanske, 1964), Stećci (I. Malec, Bayreuth, 1965) te za ORF 1966. snimljene (redatelj V. Seljan) Magije (M. Ohana) i Carnaval (R. Schumann); za RTV Zagreb koreografirala TV operu Tri legende (S. Horvat, redatelj M. Raukar, 1971). Surađivala 1953–55. u Školskom radiju Radio-Zagreba kao autorica ciklusa predavanja Ritam i pokret s metodičkim primjerima plesno-ritmičkoga odgoja (tekstovi tiskani u časopisu Radio u školi, 1954–55, 1–8). Od pol. 1950-ih držala predavanja i tečajeve za nastavnike tjelesnoga i glazbenoga odgoja, na skupovima Saveza muzičkih pedagoga Jugoslavije, Prosvjetnoga sabora Hrvatske, Društva »Naša djeca« i za Muzičku omladinu te 1963–65. surađivala s Festivalom djeteta u Šibeniku (u njegovu izdanju objavila brošure Dijete i ples, 1963, i Doživljaj pokreta, 1965). Metodičkim, povijesnim i teorijskim prilozima javljala se u periodicima Morgenblatt (1932), Novosti (1932), Pretškolsko dete (Beograd 1951), Pedagoški rad (1954, 1957), Laban Art of Movement Guild Magazine (Addlestone 1955; Movement and Dance, Doncaster 1984), La Danse (Pariz 1956), Muzika i škola (1957–58, 1960, 1962, 1967; Muzika–škola–društvo, 1968; Muzika, 1970–72), Narodni list (1957), Vjesnik (1958, 1961), Musikerziehung (Beč 1963), Telegram (1968) i Zvuk (1977). Surađivala i u izdanju Svijet oko nas, 2 (Zagreb 1962) te u Enciklopediji fizičke kulture i Sportskom leksikonu LZ. Autorica je knjiga o teoriji, praksi i metodici suvremenoga plesa (1983, 1986) te o povijesti plesa starih civilizacija i azijskim plesnim tradicijama (2002–2003). Znatan je njezin prinos promicanju suvremene plesne umjetnosti u nas, osobito u poslijeratno doba. Posebnost joj je koreografskoga rada izravna suradnja sa skladateljima te sinteza nacionalne plesne baštine i suvremenoga plesnoga izraza. Bila je počasna članica Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske od 1963. i Labanova Udruženja za umjetnost pokreta od 1979. Dobila Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1982. O njoj je snimljena emisija Pokret kao umjetnost (Lada Džidić, RTV Zagreb, 1988). Ostavština joj se čuva u osobnom fondu u HDA.