MAMULA, Lazar

MAMULA, Lazar (Lazarus), general i dalmatinski namjesnik (Gomirje, 22. V. 1795 — Beč, 12. I. 1878). U Beču nakon završene Inženjerijske vojne akademije 1815. kao kadet stupio u Inženjerijski korpus, potom radio na gradnji utvrda u Padovi i Mantovi. Kao satnik 1831–39. sudjelovao u utvrđivanju Splita, Visa i Hvara te gradnji utvrda u Tirolu i Slovačkoj. Bojnik od 1841, pukovnik od 1848. God. 1848. ban J. Jelačić imenovao ga je zapovjednikom Glavnoga stožera u Hrvatskoj, na kojoj je dužnosti branio granicu od Mađara te 1849, napredujući do Osijeka i Petrovaradina, spriječio prodor mađarske vojske u Slavoniju i Srijem; za zasluge dobio viteške križeve Reda Marije Terezije i Leopoldova reda i naslov baruna te ruski Red sv. Ane II. razreda. General-bojnik 1850, podmaršal 1853. Zapovijedao garnizonima u Dubrovniku i Kotoru od 1850, bio tajni savjetnik i Jelačićev namjesnik u Zadru od 1853. Radi potpore Crnoj Gori u sukobima s Omer-pašom Latasom ljeti 1853. bio u misiji u kneza Danila Petrovića, osnaživši utjecaj Beča i poduprijevši crnogorski put prema neovisnosti. Te godine dao podignuti utvrdu na Velikoj Žanjici na ulazu u Bokokotorski zaljev (otok 1947. nazvan po njem). Kao vojni zapovjednik Dalmacije od 1857. nadzirao djelovanje francusko-talijanske flote koja je ugrožavala austrijske posjede na Jadranu (1859). Imenovan 1859. namjesnikom u Dalmaciji, do 1865. obnašao je vrhovnu civilnu i vojnu vlast u pokrajini. Bečkim je vlastima slao izvješća u prilog autonomaškomu raspoloženju, odraze vlastitih političkih stajališta i onih austrijske birokracije. Primivši u prosincu 1860. carsku naredbu o odabiru dalmatinskih zastupnika koji su na Banskoj konferenciji u Zagrebu trebali započeti pregovore o uređenju hrvatskih zemalja u okviru ustavnih promjena u Monarhiji, Beču se 7. I. 1861. izjasnio protiv sjedinjenja, naglasivši kako narod Dalmacije »s velikom boli« gleda na mogućnost sjedinjenja s Hrvatskom. Kao dalmatinski namjesnik bio je glavni oslonac centralističke vlade A. Schmerlinga u Beču. U Zadru ga je podupirao savjetnik mu i tajnik Namjesništva K. Roszner, a osobit utjecaj na njega imao je L. Lapenna. Uoči izbora za Dalmatinski sabor 1864. na terenu je dao otvorenu potporu autonomaškoj struji konzervativnih austrijskih lojalista, služeći se i utjecajem episkopa S. Kneževića među pravoslavnim stanovništvom. U tajnim se izvješćima Ministarstvu unutarnjih poslova zauzimao za pokretanje provladina lista radi suzbijanja utjecaja narodnjačkoga Narodnoga lista. Zbog političkih manipulacija i uprave čvrstom rukom zamjerio se i liberalnomu krilu autonomaša, koji su mu predbacivali raspuštanje sabora, progon političkih protivnika i povećanje poreza. Kao namjesnik podupirao je pojedine autonomaške općine i projekte koje su vodili njegovi istomišljenici. U Zadru ga je načelnik K. Benja proglasio počasnim građaninom 1865, kad je u kazalištu proslavio 50 godina službe. Nakon izbijanja nereda u Dalmaciji na općinskim izborima 1865, osobito u Kninu, gdje su poginula četverica glasača, pozvan je na saslušanje u Beč. Ondje ga je 2. listopada umirovio novi ministar predsjednik R. Belcredi, sklon federalističkoj koncepciji Monarhije i zagovornik prava slavenskih naroda, pri čem mu je dodijeljen čin generala topništva. Na vijest o odlasku urednik Narodnoga lista N. Nodilo u uvodniku ga je opisao kao eksponenta ministara predsjednika A. Bacha i Schmerlinga te namjesnika staroga kova i vojničkoga mentaliteta, nesklona demokratskim promjenama, bez jasne ideje i inicijative za gospodarski probitak pokrajine. Legitimne zahtjeve oporbe držao je apstraktnima ili opasnima, a protivnike režima protivnicima Monarhije. Zbog tih je stajališta i djelovanja postao smetnjom političkomu i gospodarskomu razvoju Dalmacije te ostao izoliran i u Beču. Ondje je nakon umirovljenja lobirao za gradnju luka i željeznica te isušivanje močvara u Dalmaciji, zagovarajući projekte svojih prijatelja i istomišljenika, zbog čega je nazivan i »dobrim ocem« dalmatinskih autonomaša. Posjetivši pokrajinu 1874, žalio se na narodnjake koji su u Beču lobirali za sjedinjenje s Hrvatskom, držeći da to šteti gospodarstvu i dovodi u pitanje inozemna ulaganja u Dalmaciju. Dao izgraditi crkvu sv. Georgija u Ogulinu 1867. i darovao joj ikonostas. Njegov osobni arhivski fond čuva se u DA u Zagrebu, a portret, vjerojatno rad Karoline Mihanović oko 1865, u HPM.