MARETIĆ, Tomislav

MARETIĆ, Tomislav (Tomo), filolog, prevoditelj i leksikograf (Virovitica, 13. XII. 1854 — Zagreb, 15. I. 1938). Gimnaziju polazio u Varaždinu i Požegi, maturirao 1875. u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Ondje na Mudroslovnom fakultetu završio studij klasične i slavenske filologije 1878. te doktorirao 1883. tezom O njekim pojavima kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom (Rad JAZU, 1883, 67; p. o. Zagreb 1893). Radio u gimnazijama u Zagrebu 1875–79. i 1881–86. te Požegi 1879–81 (profesorski ispit položio 1879). Na Mudroslovnom fakultetu od 1885. privatni docent, od 1886. izvanredni te od 1889. do umirovljenja 1914. redoviti profesor slavenske filologije; usporedbenu indoeuropsku gramatiku predavao honorarno od 1919, u službi 1921–26. Usavršivao se u Leipzigu 1885. i Pragu 1886; na filološka su mu stajališta i metodološki pristup znatno utjecali njemačka mladogramatičarska škola i A. Leskien. U Studiji o akcentu (Izvješće o Kralj. velikoj gimnaziji u Zagrebu, 1878–79), prevevši prvo i drugo pjevanje Vergilijeve Eneide, zauzeo se za zasnivanje prozodije na štokavskom naglasku. Akcentološka istraživanja nastavio je u studijama Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske (Rad JAZU, 1884, 70–71, 73), gdje je na osnovi rima utvrdio stari naglasak, i Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski (Ibid., 1890, 102). S francuskoga preveo Od Zemlje do Mjeseca (Zagreb 1875) i Put oko Zemlje za osamdeset dana (Zagreb 1876) J. Vernea, Britanika J. Racinea i Voltaireova Tankreda (Dvie uzorne tragedije francuzke. Zagreb 1877), s poljskoga spjev Gospodin Tadija ili Posljednji porob u Litvi A. Mickiewicza (Zagreb 1893), sa sanskrta, uz tumačenje o pretvorbi staroindijskoga šesnaesterca u hrvatski osmerac, Pesmu o kralju Nalu (Beograd 1924). Istaknuo se prijevodima s grčkoga i latinskoga, koji su doživjeli mnogobrojna izdanja; zaslužan za definiranje metričko-ritmičke osnove heksametra na akcenatskoj osnovi i postavljanje uporabne norme u prepjevima, čime je hrvatski tonski heksametar postao prikladnim za širu uporabu. Uza stalna dotjerivanja svojih prepjeva, konačan je oblik prijevodnoga heksametra iznio u Homerovoj Odysseji (Zagreb 1882) i Iliadi (Zagreb 1883), Vergilijevoj Eneidi (Zagreb 1896) i Djelima (Zagreb 1932) te Ovidijevim Metamorfozama (Zagreb 1907). U periodicima objavio i prijevode s ruskoga, engleskoga i litavskoga; prevodio i za kazalište. Zanimao se i za usmenu književnost te etnografiju. Prvi je utvrdio neka obilježja narodnoga stiha u radovima Novi prilošci o našem narodnom desetercu (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1903), Metrika narodnih naših pjesama (Rad JAZU, 1907, 168, 170) – jednom od svojih najboljih djela, u kojem stih zbog nepravilnih razmaka ne rastavlja na stope nego na članke i slogove, riječ definira kao izgovornu cjelinu pod jednim akcentom te utvrđuje načela prirodnoga govora (M. Franičević) – Građa Kačićeva deseterca (Glas SKA, Beograd 1931, 144) i Metrika muslimanske narodne epike (Rad JAZU, 1935, 253; 1936, 255). U raspravi O narodnoj zagonetci hrvatskoj (Izvješće o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Požegi, 1880–81) osvjetljuje zagonetke s formalne strane i otkriva ulogu jezika u stvaranju konkretnih slika u njima. Jezik mu je (homonimija, polisemija, pučka etimologija, personifikacija, razvoj značenja) polazište i u vrsnim Studijama iz pučkoga vjerovanja i pričanja u Hrvatâ i Srbâ (Rad JAZU, 1882, 60, 62). U radu Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici (Ibid., 1889, 97) iznosi teze da je postanak epskih pjesama povezan s iznimnim događajima ili katastrofama te da srpsku narodnu epiku ne treba datirati prije XV. st., a pod utjecajem F. Miklošiča prihvaća tzv. panonsku teoriju o domovini staroslavenskoga (Slaveni u davnini, 1889). Posvetio mu je studiju Život i književni rad F. Miklošića (Rad JAZU, 1892, 112), prigovorivši mu nazivanje kajkavskoga slovenskim. Knjiga Naša narodna epika (1909) zaokružuje Maretićeva stajališta o početcima epike, odnosu umjetnosti i povijesne istine, tehnikama, stilu i motivima te je, unatoč ograničenosti korpusa, dugo bila nezaobilazan priručnik. Zauzimao se za fonološki pravopis (Fonetički ili etimologički? Vienac, 1889, 14–15). Na osnovi bilježenja pojedinih glasova u hrvatskim latiničnim knjigama od XV. st. do preporodnoga doba u tendencioznoj Istoriji hrvatskoga pravopisa (1889) htio je pokazati da je pravopis, nedosljedan i neuređen, bio uglavnom fonološki; uz pohvale akribiji opisa, knjizi su izneseni mnogi prigovori, među ostalim zbog slobode izbora i izostavljanja reformnih pokušaja prije V. S. Karadžića. Popustljiviji je bio kad je u prikazu Hrvatskoga pravopisa I. Broza (Nastavni vjesnik, 1893), na tragu V. Jagića, zapisao da je pravopis dogovor te da su radi jasnoće dopuštena morfonološka odstupanja. Habilitacijski rad Veznici u slovenskijem jezicima (Rad JAZU, 1887, 86; 1888, 89, 91, 93) i Gramatička kongruencija u Vukovim i Daničićevim djelima (Nastavni vjesnik, 1894) mogu se držati pripremom za njegovo najveće djelo, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899; 2. izd. bez Dodatka stilistici, 3. izd. bez Stilistike), kojim je u standardizaciji jezika učinjen vukovski zaokret. Oštre kritike izazvao je svođenjem korpusa na autorski, prijevodni i skupljački opus Karadžića i Đ. Daničića te zanemarivanjem modernoga jezika (posebno u tvorbi), neštokavske i starije štokavske jezične i književne baštine, što je impliciralo zablude o identitetu i kontinuitetu hrvatskoga jezika. U djelu se služio induktivnom metodom, zamjerajući A. Veberu Tkalčeviću suprotan pristup, iako i u njega ima rješenja koja su rezultat uvida u pravila, ne u primjere. Razlikovao je strukture fonološke i morfonološke razine, prvi počeo rješavati problem fonema dž, poduzeo kvantitativnu analizu glasova te kriterij roda uveo kao dominantan u paradigmatskoj klasifikaciji imenica; uveo je i neologizam prijevoj, koji se ustalio u gramatikama, te dao mnoga rješenja jezičnih problema, osobito u sintaksi. U stilističkom dijelu zanimao se za način kojim se može dobro izraziti ono što je gramatički i leksički pravilno te kao temelje dobra stila isticao jasnoću, istinitost i ljepotu. Dodatak stilistici (poznatiji kao Antibarbarus), u kojem je naveo jezične i stilske pogrješke s kojima se u građi susreo, potaknuo je slična preskriptivna nastojanja. Zahvaljujući njegovu autoritetu i školskoj inačici djela (Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb 1899, 10 izd. do 1928; od 1906.³ Hrvatska ili srpska gramatika), manje obilježenoj inzistiranjem na izjednačivanju hrvatskoga i srpskoga, koja je zamijenila udžbenike M. Divkovića, opsežna i s mnogo potvrda Gramatika je kodificirala normu književnoga jezika u Hrvatskoj za više desetljeća (Z. Vince, 1993) te postala uzorom koji se rado oponaša. Desetljećima nenadmašena u znanstvenoj obradbi i cjelovitosti, bila je riznica praktičnih i teorijski pristupačnih spoznaja o jeziku (Lj. Jonke, 1963–64), a autoru je među suvremenicima osigurala najistaknutije mjesto u južnoslavenskoj gramatičkoj literaturi (Jagić, 1900). Štokavski vukovski purizam započet Filologičkim iverjem (Vienac, 1883, 48, 50; 1884, 4, 8, 14, 26–27; 1886, 14, 16–17, 19–20, 32–33, 48–51) i potaknut Antibarbarusom svoj je vrhunac i kraj imao u Maretićevu glavnom purističkom djelu Hrvatski ili srpski jezični savjetnik (1924). Nastao kao proširenje savjetodavnoga dodatka prvoga izdanja Gramatike i tiskan u doba izmijenjenih političkih i jezičnih prilika, Savjetnik je anakroničnim zauzimanjem za jedinstvo hrvatskoga i srpskoga te neskladom između jezične koncepcije i standardnojezične zbilje u drugi plan potisnuo prihvatljive savjete i preporuke kojima je Maretić »pomogao ustaljenju hrvatske leksičke norme« (M. Samardžija, 2001). Prilog povijesnoj gramatici dao je studijama Jezik slavonskijeh pisaca (Rad JAZU, 1910, 180), Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka (Ibid., 1915, 209; 1916, 211) i Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII i XIX vijeka (Ibid., 1932, 243). Leksikografskim se radom počeo baviti kao student, ispisujući građu za Daničića, a uređivanjem Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika 1907–38 (sedam svezaka) stekao je istaknuto mjesto u hrvatskoj leksikografiji. U etimološkoj je obradbi slijedio P. Budmanija i napuštao Daničića, oprezno postupajući s riječima nejasna podrijetla ili značenja te savjesno tumačeći tuđice. Bio je oštar i konstruktivan kritičar načina obradbe prethodnika (N. Vajs), osobito zbog etimologiziranja, nejasnih opširnih definicija i ispuštanja kajkavskih pisaca, te je ponudio vlastitu koncepciju za povijesne i suvremene rječnike (Crtice o rječniku naše akademije. Ljetopis JAZU, 1916, 31/I). Objavio i leksikološke, uglavnom onomastičke studije (O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, 1886, 81–82; Zu den Götternamen der baltischen Slaven. Archiv für slavische Philologie, Berlin 1887, 10; Ruske i češke riječi u književnom hrvatskom jeziku. Rad JAZU, 1892, 108; Imena rijeka i potoka u hrvatskim i srpskim zemljama. Nastavni vjesnik, 1893; Imena životinja u prenesenom značenju. Ibid., 1896). Glavni predstavnik drugoga naraštaja hrvatskih vukovaca (tzv. Maretićeva škola) i središnja osoba hrvatske filologije na prijelazu iz XIX. u XX. st., dao je konačan oblik vukovskoj koncepciji hrvatskoga književnoga jezika. U standard je uveo dosljednije fonološko pravopisno načelo, novoštokavske izjednačene oblike u dativu, lokativu i instrumentalu množine, genitiv množine bez -h te troslovni ije za dugi jat. Za srednje škole sastavio Hrvatsku čitanku (Zagreb 1884, 8 izd. do 1910; isprva prema T. Smičiklasu), izabrao i dijelom preveo tekstove za Čitanku iz slavenske i madžarske književnosti (Zagreb 1896). Priredio i predgovorom popratio leksički točan, ali zbog izmijenjene grafije ne i tekstološki uzoran Lekcionarij Bernardina Splićanina (Zagreb 1885, pretisak Split 1995). Studije, osvrte, prijevode, polemike i pjesme objavio i u izdanjima Vienac (1874–77, 1882–83, 1886–87, 1889), Hrvatski dom (1876–77), Archiv für slavische Philologie (1882–84, 1886–87, 1901, 1904), Rad JAZU (1888–90, 1914), Kolo (Beograd 1889), Tjednik bjelovarsko-križevački (1890–91), Pobratim (1891), Nastavni vjesnik (1893, 1895–97, 1899–1900, 1902, 1905–06, 1919–22; urednik 1893–96), Godišnjak SKA (1897, 1925), Narodne novine (1897–98), Brankovo kolo (Srijemski Karlovci 1898–99), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1902; suurednik 1902–03), Ljetopis JAZU (1903, 1910, 1913, 1917–18, 1920, 1922–23, 1926, 1930), Kršćanska škola (1904), Savremenik (1917), Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1918), Bošković (kalendar, 1919–20), Južnoslovenski filolog (Beograd 1921, 1926–27), Jugoslavenska njiva (1922–23), Riječ (1922–23, 1926), Srpski književni glasnik (Beograd 1922), Grafička revija (1924–25), Vreme (Beograd 1925), Zbornik kralja Tomislava (Zagreb 1925), Književna republika (1926), Novosti (1926, 1928, 1933–34), Novi čovjek (1928), Preporod (Beograd 1930), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd 1930), Slobodna tribuna (1931–32), Naš jezik (Beograd 1932–34), Pravda (Beograd 1932), Narodna obrana (1935) i Neven (Subotica 1935). Uvršten u izdanja Proslava stogodišnjice od rođenja Đure Daničića (Beograd 1926), Slavonska jezikoslovna baština (Osijek 1996), Jezikoslovne rasprave i članci (Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2001) i Hrvatski pogledi na odnose između hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga/bošnjačkoga jezika, 2 (Zagreb—Graz 2012). Član Narodne stranke, u Hrvatskom saboru zastupao gospićki kotar 1892–97. i slunjski 1900–06. Bio je redoviti član JAZU od 1890, predsjednik 1915–18, predstojnik Razreda historičko-filologičkoga 1906–13. i 1919–28, član SKA te bugarske i češke akademije. Potpisivao se inicijalima, pseudonimom Milivoj i šifrom M. Portretirali su ga T. Mayerhoffer (1889, litografija) i Nasta Rojc (Zagreb, palača HAZU).