BANIĆEVIĆ, Jakov

BANIĆEVIĆ, Jakov (Banisius, Banissius, de Bannisiis, Baničević, Banić), humanist i diplomat (Žrnovo na Korčuli, 15. X 1466 — Trento, Italija, 19. XI 1532). Podrijetlom iz korčulanske obitelji koje su neki članovi bili u službi burgundskog vojvode Karla Smjelog (1433–1477). Sin je Pavla, studirao je filozofiju i teologiju u Bologni i Padovi, gdje je postigao doktorat obaju prava. Nije prihvatio mjesto kanonika Kaptola korčulanskog i hvarskoga, jer se već 1493. posvetio diplomaciji — bio je u službi carevâ Maksimilijana I i Karla V, a radio je i za nekoliko papâ. God. 1501. pratio je kardinala Rajmunda Peraudija, papinskog povjerenika za indulgencije, u Njemačku, a na carskom dvoru razvio je političke misije radeći u korist pape Julija II, koji mu je dao prepozituru u Zvorniku, a možda i protonotarijat. U svibnju 1502. spominje se kao carski sekretar za poslove izvan Njemačke (extra Germaniam) pa je 1504, kako navodi P. Bembo, bio sekretar carske ambasade u Rimu. Od 1509. zauzet je flamanskim pitanjem, vodeći korespondenciju s nadvojvotkinjom Margaretom, vladaricom Nizozemske. God. 1510, kao tajnik i savjetnik, pratio je cara Maksimilijana I na sabor u Augsburg. Tu je stupio u vezu s francuskim poslanikom Ludovicom Helianom, čiji je tiskani govor protiv Venecije B. preporučio pariskom nadbiskupu Etienneu de Ponchieru. Kad je god. 1512, uz carevo zauzimanje, postao dekan Kaptola u Trentu, dobio je službu koja mu je donosila novčane prihode. God. 1513. imenovan je kanonikom crkve Sv. Marije u Antwerpenu, a 28. III 1513. podijelio je car Maksimilijan I njemu i njegovoj obitelji plemstvo s grbom na kojem se dijelom nalazio i grb Dalmacije. Tom je prilikom izrađena srebrna i brončana medalja s Banićevićevim likom (jedan primjerak nalazi se u bečkom Kunsthistorisches Museum – Die Münz- und Medaillensammlung). Sljedećih godina uspio je dobiti nekoliko župničkih nadarbina (Tassullo 1514, Rovereto 1515, Lomaso 1517), što mu je osiguravalo godišnju rentu i do 300 dukata. Time se može objasniti njegovo neprihvaćanje mjesta hvarskog biskupa, koje mu je 1518. stavljao u izgled papa Lav X. Čini se da je igrao važnu ulogu u Maksimilijanovim nastojanjima na savezu s Engleskom. Od svog boravka na engleskom teritoriju (Tournai) u jeseni 1513, on je u razdoblju 1515–1517. stalno u vezi s engleskim diplomatima koji su ga smatrali eksponentom bečkog dvora. Iz tog je vremena njegovo dopisivanje s Erazmom Roterdamskim koji mu je isticao kako je engleski dvor idealno humanističko središte. God. 1515. pratio je Maksimilijana na sabor u Worms, a 1518. bio je u službi pape Lava X. Te je godine vjerojatno bio u Parizu, a na povratku posjetio je u mjesecu ožujku i Basel, gdje je sreo njemačkog humanista Beatusa Rhenanusa. Od prosinca 1520. sudjelovao je u komisiji koja je pripremala teze Wormskog edikta protiv Luthera (1521). Napustivši službu na carskom dvoru, B. se 1522. našao u Rimu, gdje ga je kardinal Schinner predložio papi Hadrijanu VI za osobnog tajnika, ali se već u kolovozu te godine povukao u Trento te i nadalje obavljao važne poslove za carsku kancelariju. U razdoblju od 1523. do 1527. bio je neko vrijeme u diplomatskoj misiji u Milanu, gdje se zalagao za povratak članova obitelji Sforza. Vojvoda Francesco II Sforza osigurao mu je zbog toga novčanu rentu, a njegovu sinovcu Jakovu Banićeviću-Radiću, zvanom Jakov mlađi, dodijelio godišnju rentu od 400 škuda. Karlo V pozvao ga je da u siječnju 1530. prisustvuje njegovu susretu s papom Klementom VII u Bologni te da svojim savjetima i iskustvom pomogne u pregovorima o obrani od Turaka. Sljedećih mjeseci bio je okupiran pripremama oko razdiobe novca koje je Venecija imala platiti iseljenicima iz Padove i Vicenze. Ali već 6. lipnja 1530. car mu je, vjerojatno zbog pogoršana zdravlja, dopustio da za obavljanje svoje službe sam odabere sebi zamjenike. Nešto ranije, u studenom 1529, imenovao mu je papa Klement VII koadjutorom s pravom nasljedstva u kanonikatu i dekanatu njegova sinovca Jakova. U trentskoj katedrali, gdje je B. bio pokopan, ovaj mu je podigao nadgrobnu ploču koja je pri preuređenju katedrale 1893. prenijeta na trg Adamo d’Arogno. Na njoj se djelomice naziru grb i slova latinskog epitafa, inače poznatog samo iz zbirke Monumenta ecclesiae Tridentinae (1765) B. Bonellija. Jakov mlađi primljen je 1535. među dvorjanike Karla V, a potkraj života, poslije boravka u Rimu, vratio se u Korčulu i bio katedralni arhiđakon (opjevao ga je J. Kavanjin u Poviesti vanđelskoj, VIII pj.). — B. je bio vješt i sposoban diplomat, a kao učen humanist održavao je veze s francuskim, njemačkim, talijanskim i nizozemskim humanistima i umjetnicima. Među ostalim to su bili: pariski biskup Etienne de Ponchier, talijanski pjesnik Pietro Bembo (s kojim se dopisivao 1514. i 1516), Angelo Cospo (koji mu je 1517. posvetio jedno svoje djelo), M. Concino, P. Valeriano, njemački humanist Beatus Rhenanus (kojeg je 1518. posjetio u Baselu), Johannes Cuspinianus, Willibald Pirckheimer (koji mu je posvetio nekoliko svojih djela), J. Winpheling te J. Spiegel (posvetio mu je svoj prijevod Izokrata). Posebno je važna njegova korespondencija s Erazmom Roterdamskim (1517–1519), kojemu u jednom pismu spominje svoju domovinu (»Illyrico meo«). Erazmo ga je držao važnim saveznikom humanista protiv Pfefferkorna i njegove grupe. Poznavao se i sa slikarom Albrechtom Dürerom koji ga je portretirao, a spominje ga i u svom dnevniku. Njemu je B. 1515. isposlovao u cara doživotnu mirovinu. Održavao je i veze sa zavičajem pa je u pismu od 6. IV 1523. izvijestio dubrovačku vladu o tadašnjim političkim i vojnim zbivanjima u Evropi te o prvom putovanju oko svijeta J. S. del Cana. Diplomatski Banićevićevi tekstovi citirani su u djelima E. Roterdamskog (Farage nova epistolarum Des. Erasmi Rotterdami ad alios ...) i W. Pirckheimera (De podagra, Nürnberg 1526). Više njegovih pisama objavio je J. Godefroy (Lettres de Roy Louis XII, Bruxelles 1712, sv. 2. i 4), a njegove diplomatske spise francuski publicist Jean Dumont (Corps universel diplomatique du droit des gens …, 1–8, Amsterdam 1726–1731. i Supplement 1–3, 1739), zatim M. Le Glay (Correspondance de l’empereur Maximilien I^er et de Marguerite d’Autriche de 1507 à 1519, 1–2, Pariz 1839. i Négociations diplomatiques entre la France e l’Autriche durant le trente premières années du XVI^e siècle, Pariz 1865), J. S. Brewer (Letters and Papers, Foreign and Domestic, of the Reign of Henry VIII, London 1864), R. Brown (Calender of State Papers and Other Manuscripts, Relating to English Affairs … sv. 2, London 1867), A. Kluckholn i A. Wrede (Deutsche Reichstagsakten unter Kaiser Karl V, sv. 1 i 2. Gotha 1893. i 1896), L. Gross (Die Reichsregisterbücher Kaiser Karls V, Wien—Leipzig 1930) i dr. Dokumenti o Banićeviću nalaze se velikim dijelom neobjavljeni u raznim arhivima: Historijski arhiv u Dubrovniku (Arhiv Dubrovačke Republike – Isprave i akti XVI st.; arhiv obitelji Arneri), Arhiv JAZU u Zagrebu, Staatsarchiv u Beču, Biblioteca Nazionale di San Marco u Veneciji, British Museum u Londonu, Biblioteca Nazionale u Rimu, vatikanski arhiv i dr. Neka neobjavljena pisma, posebno ona iz Archivio di stato u Trentu, priredio je Marinko Gjivoje u svojoj rukopisnoj biografiji J. Banićevića pod naslovom, U sjeni trijumfa (danas u njegovoj ostavštini). — B. je odigrao važnu ulogu u širenju humanističke kulture među visokim vladarskim i crkvenim krugovima, iako sâm nije ostavio vlastitih pisanih djela. Engleski ambasador Robert Wingfield ističe ga kao careva ljubimca, kao čovjeka koji je poznat cijelomu kršćanskom svijetu, ali Banićevićeva uloga u politici cara Maksimilijana I nije još adekvatno vrednovana.