BARABAŠ, Gustav

BARABAŠ, Gustav, revolucionar (Velika Gorica, 14. I 1889 — SSSR, 1937). Rođen je u plemićkoj obitelji, od oca Ljudevita, kotarskog predstojnika. Gimnaziju je pohađao (1899–1907) u Osijeku, Požegi, Zagrebu i Varaždinu. Studij prava završio je na Sveučilištu u Zagrebu 1911. Iste godine služi vojsku, potom radi kao činovnik Hrvatske banke u Zagrebu i Požegi. Po izbijanju I svjetskog rata mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku te poslan na frontu kao komandir čete u 79. pješadijskom puku, s kojom se 1915. predao Rusima. Iz zarobijeničkog logora prešao je u Jugoslovenski dobrovoljački korpus i postao potporučnik. God. 1917. »u ime jugoslavenske ideje« izašao je iz korpusa i pridružio se disidentima. Ubrzo je bio uhićen a potom oslobođen, pa je kao ruski oficir otišao na front. Poslan je u Štab 32. armijskog korpusa 11. armije jugozapadne fronte, gdje se susreo s predsjednikom boljševičkog komiteta Nigajem. Po zadatku boljševičke organizacije poziva austro-ugarske vojnike na bratimljenje, što je pridonijelo njihovu masovnom prelasku u ruske rovove, pa je izabran za člana Korpusnog komiteta. Nakon pobjede oktobarske revolucije, korpus se počeo raspadati ali je B. od njegovih ostataka početkom 1918. organizirao jedan od prvih crvenogardijskih odreda, koji se ujedinio s odredom Kikvidzea. B. je postao načelnik zajedničkog Štaba, a potom je imenovan načelnikom Štaba novoorganizirane 4. crvene armije u sastavu Ukrajinskog fronta. Nakon potpisivanja Brest-Litovskog mira (3. III 1918) raspustio je svoje čete i došao u Moskvu, gdje je bio pozvan pred L. Trockog, zatim uhićen i poslan u moskovski zatvor Butirku (o Barabaševu uhićenju postoje vrlo kontradiktorna mišljenja), odakle ga je u prosincu iste godine oslobodio Đeržinski. Potom odlazi u Ukrajinu te 1919. postaje načelnik Štaba 2. ukrajinske divizije i rukovodi borbama pri zauzeću Poltave i Kremenčuga. Ljeti 1919. imenovan je načelnikom internacionalne divizije, a zatim komandantom svih internacionalnih dobrovoljačkih jedinica u Ukrajini, ali zbog bolesti nije mogao primiti dužnost. U svibnju iste godine postao je član CK Jugoslovenskog revolucionarnog saveza. Krajem 1919. vratio se u domovinu. U odjelu za unutrašnje poslove Kraljevske zemaljske vlade vođen je kao »boljševički agitator« pa je ubrzo bio uhićen. Po izlasku iz zatvora zaposlio se u karlovačkoj tvornici koža i cipela kao knjigovođa, zatim u karlovačkoj industriji drva. Kako nije mogao izdržati stalni policijski nadzor, vratio se ilegalno u Moskvu gdje je zbog poznavanja drvne struke, znanja šest jezika i reputacije iz građanskog rata, primljen na odgovornu dužnost u Narodni komesarijat šumarstva. Od 1923. do 1926. bio je član uprave drvnog eksporta. Radio je u predstavništvima u Engleskoj, Nizozemskoj i Egiptu, a od 1927. do 1931. bio je šef u trgovačkom predstavništvu u Milanu. Po povratku u Sovjetski Savez, imenovan je načelnikom Glavne savezne uprave za eksport drva. U svibnju 1934. premješten je u novinsku agenciju Sovjetskog Saveza (TASS) za zamjenika načelnika inozemnog odjela, a u siječnju 1935. na dužnost načelnika financijskog odjela Ministarstva šumarstva SSSR. Član je SKP(b) od 1924. Nestao je u vrijeme Staljinovih čistki. Bio je osuđen 25. XII 1937, a rehabilitiran odlukom vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR-a 7. III 1956.