BARČIĆ

BARČIĆ (Barcich), plemićka obitelj s pridjevkom de Japra u Rijeci, gdje se u XVI st. nastanio pomorac Matija (umro 1613). Njegov sin Bartol (o. 1618) bio je također pomorac, a drugi sin Nikola izabran je 1613. za municipalnog vijećnika grada Rijeke i time uvršten u riječki patricijat. U XVII i XVIII st. obitelj je dala više riječkih kanonika – Nikolina braća Franjo (umro 1624) i Matija (o. 1642), njihov rođak Bartol (o. 1665–1681) te Nikola (umro 1727), koji je bio i arhiđakon. Municipalni vijećnik bio je i Nikolin sin Eleuterije (o. 1659), a Eleuterijev brat Franjo Feliks (1676) i sin Antun (o. 1713–1722) riječki suci. U knjigama Bratovšćine Sv. Propela (Confraternità del S. S. Crocifisso di S. Vito) u Rijeci, čiji je član bio Antun i njegova obitelj, nalazi se slika obiteljskog grba u bojama (s početka XVIII st.). Antunov sin Feliks Bartol (umro 1717) bio je riječki gradski liječnik. U prvoj polovici XVIII st. djelovao je u Bakru kr. komorski činovnik Ivan Dominik (umro 1732). Njegova nadgrobna ploča u tamošnjoj crkvi Sv. Andrije nije sačuvana kao ni oltar Sv. Antuna Paulskog, koji su u istoj crkvi dali postaviti njegovi nasljednici. Sin mu Bartol, kanonik Senjske i modruške biskupije (od 1730), upravljao je mjesnom kapelom Sv. Križa, koja je njegovim nastojanjem proširena 1746. God. 1740. napisao je kroniku Historia d’alcune antiche memorie di Buccari (rkp.; tekst djelomice objavljen i komentiran u Eco del Litorale ungarico 1845–46, br. 8, 13, 16–18). Antun Vid (1717–1797), sin liječnika Feliksa Bartola spominje se od 1740. u raznim javnim službama u Rijeci te od 1781. do 1797. kao konzul Dubrovačke Republike. On i njegovi potomci primljeni su 1778. među patricije grada Rijeke. Sa ženom Lukrecijom, Dubrovkinjom, imao je više sinova. Njegov sin Feliks Antun (umro 1798), viši činovnik u Rijeci, vodio je poslije očeve smrti konzularne poslove, ali nije želio postati službeni konzul Dubrovačke Republike. Tu službu obavljao je od njegove smrti 1798. do pada Republike brat mu Karlo također viši činovnik i vlasnik velikog posjeda u Rijeci. Karlov sin Josip primljen je 1803. u riječko plemićko vijeće. Njegov sin → Erazmo, bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih političara u Rijeci. I njegov sin Erazmo ml. (1862–1892) bio je borac za prava Hrvata u tom gradu. Osnovnu i srednju školu polazio je u Novom Vinodolskom, Rijeci i Zagrebu (maturirao je u Rijeci); studij prava započeo je u Beču, nastavio u Zagrebu gdje je zbog političkih razloga morao napustiti Sveučilište. Odlazi prvo u Innsbruck, a potom u Graz gdje je stekao doktorat prava. Za studija u tom gradu bio je član i predsjednik (1886) Akad. zabavnog lit. društva »Hrvatska«. Objavio je izvještaj o radu društva 1882–1886 (Zvonimir almanah, Beč 1886). Po završetku studija djelovao je kao odvjetnik u Rijeci, a istovremeno sudjelovao u političkom životu grada i bavio se publicistikom. Surađivao je u listovima Hrvatska (Sušak—Zagreb), Kvarner i Agramer Tagblatt (nije se potpisivao). Poginuo je 9. III 1892. u dvoboju s predsjednikom riječkog veteranskog društva Eduardom Schadlom, s kojim se sukobio zbog političkih razmirica. U povodu njegove smrti objavljeno je više prigodnih pjesama; uz ostale i pjesme Stjepana Miletića (Hrvatska, 1892, br. 60) i Mate Ostojića (Narodni list, 1892, br. 25). Obitelj je izumrla smrću Erazma st. (1913).