Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JARNOVIĆ, Ivan, violinist i skladatelj (Palermo, 26. X. 1747 – Sankt Peterburg, 23. XI. 1804). Biografski podatci su manjkavi, prepleteni anegdotama, pa je njegov životni i umjetnički put do novijega doba izazivao oprječna mišljenja i rasprave. Otac mu je Giovanni Maria Giernovichi, vjerojatno bio putujući kazališni djelatnik (1751. ravnao kazališnom trupom u Pistoi). Jarnovićev mlađi suvremenik A. Gyrowetz navodi u autobiografiji kao moguće mjesto njegova rođenja »brod u vodama Raguse«, a učenik M. K. Ogiński spominje Jarnovićevo dalmatinsko podrijetlo, što je navelo pojedine povjesničare na pretpostavku da je rodom iz Dubrovnika (M. Schneider). Prema novijim istraživanjima (I. Bošković), kršten je u Palermu pod imenom Giovanni Giernovichi, ali se njegovo prezime poslije javlja u dokumentima i literaturi u četrdesetak inačica (Giarnovich, Giornovichi, Jarnovic, Jarnovich, Jarnowich, Zarnowity, Žarnovik i dr.). Srednje ime Mane spominje prvi put E. L. Gerber. Violinu je, prema predaji, učio u A. Lollija (vjerojatno između 1760. i 1770. u Stuttgartu). Pouzdano se zna da je od 1769. boravio u Parizu, gdje je nastupao s velikim uspjehom na tada najuglednijim Concerts spirituels (od 25. III. 1773. nadalje) i na Concerts des amateurs izvodeći Lollijeve i vlastite violinske koncerte te varijacije na popularne napjeve. Nastupao je i u aristokratskim salonima, u dvorskom orkestru princa Rohan-Guéménéea te gostovao i izvan Pariza stječući popularnost i ugled vrhunskoga virtuoza. Sudjelovao je i u tada uobičajenim violinističkim nadmetanjima. Prema memoarskoj literaturi, bio je nagle ćudi, sklon svađama te je njegov nemiran život putujućega virtuoza prepleten sukobima, sporovima pa i dvobojima. God. 1779. napustio je nenadano Francusku i nakon nekoliko koncerata u Frankfurtu na Majni postao koncertnim majstorom dvorskoga orkestra princa Fridrika Vilima u Berlinu. Napustivši tu službu potkraj 1782, odlazi na koncertne turneje po Njemačkoj, Austriji, Poljskoj (dvor u Varšavi), Skandinaviji (Riga, Stockholm) i Rusiji (Moskva), a od 1783. u službi je Katarine II. na sanktpeterburškom dvoru. No 1786. ostavlja i tu službu te ponovno koncertira u europskim središtima (Pariz, Basel), a o njegovim nastupima u Beču, izvješćuju L. Mozart, K. D. von Dittersdorf, Gyrowetz i drugi. Nakon što je izbila Francuska revolucija, odlazi u London gdje se predstavlja kao virtuoz i skladatelj na Salomon concerts, sudjeluje i na koncertima 1791. u čast dolaska J. Haydna, zatim 1792. priređuje koncerte u Irskoj i Škotskoj, a 1794–96. ponovo u Londonu, nastupajući često i kao dirigent. Od 1799. boravi pretežno u Hamburgu, 1802. proslavlja se koncertima u Berlinu, potom u Københavenu. Ponovo je 1803–04. u Sankt Peterburgu, gdje umire od moždane kapi. Povremeno se bavio i poučavanjem; učenici su mu bili F. Clement, J. Bliesener, G. A. Bridgetower, Ogiński. U osvrtima na Jarnovićevo sviranje suvremenici su hvalili jasnoću tona, čistoću intonacije, neobičnu lakoću pri izvođenju i najtežih tehničkih bravura i nadasve pjevnost kantilene. Skladao je uglavnom za violinu – koncerte, komorne i solističke skladbe, u kojima su izražene sve odlike njegova izvoditeljskoga načina: izvorno nadahnuta, pjevna melodika i zahtjevna, razvijena violinistička tehnika. U violinskim koncertima zastupljen je francuski koncertni stil. Iako se u njima J. potvrdio kao darovit, inventivan skladatelj, zbog nedostatka tehničkoga znanja možda je pri orkestraciji tražio pomoć drugih. Pretpostavlja se da je skladao oko 30 koncerata, a sačuvano ih je 17 u obliku tiskanih dionica, barem šest u rukopisnim dionicama za violinu i orkestar i nekoliko u obradbama za violinu i glasovir ili čembalo (harfu). Koncerti su uglavnom trostavačni, tek iznimno srednji stavak dobiva kraći polagani uvod. Prvi stavci redovito imaju oblik sonatnoga allegra i na prijelazu su iz baroknoga dvodijelnoga oblika u klasični trodijelni s četiri (rjeđe tri) ritornello-dijela. U vrlo dugoj dvostrukoj ekspoziciji ima dvije glavne i srednju, sporednu temu ili novu motivičku cjelinu (obično različitu u orkestralnoj i solističkoj ekspoziciji), koje povezuje uobičajenim modulacijskim pasažima. Srednji, modulacijski dio pokazuje začetke provedbe, a temelji se na novim tematskim i motivičkim cjelinama koje mozaički niže kroz jednostavan harmonijski plan prema reprizi, u kojoj se javljaju obje glavne teme. Glavne teme sonatnih stavaka imaju izrazito, čvrsto obličje, dvodijelne su metrike (iznimno trodijelne u 13. koncertu) i često punktirana ritma. Orkestracija je uglavnom jasno polarizirana na solističke dijelove, u kojima smanjeni prateći ansambl (katkad i do dvije dionice) daje prozračnu podlogu razvoju solističke dionice, i na tutti-ansambl, gdje uz gudače nastupaju rogovi i flaute i/ili oboe a 2, a tek iznimno i drugi instrumenti (npr. fagot u 7. koncertu). Srednji, polagani stavci uglavnom su trodijelni, često smanjena orkestra na gudački korpus. Za srednji stavak, karakteristične melankolične melodije, umjerena tempa, J. od 5. koncerta uvodi naslov Romance, što ubrzo prihvaćaju mnogi njegovi suvremenici i kasniji skladatelji sve do romantičara. Treći stavci uvijek imaju oblik ronda, a katkad se osnivaju na pučkim popularnim temama. Rani koncerti iz 1770-ih skladateljski se mogu svrstati u naprednija, ranoklasična djela, ali J. nije bitnije mijenjao svoj stil idućih dvadesetak godina. Koncerti su objavljivani u vlastitim i tuđim obradbama za glasovir ili čembalo (iznimno harfu) i violinu, s prvim stavkom skraćenim, tj. bez orkestralne ekspozicije. Tri sačuvana gudačka kvarteta (možda ih je bilo devet) očituju jednak tretman prve violine kao solističkoga instrumenta te formalnoharmonijske postupke slične onima u koncertima. Od sačuvanih devet koncertantnih dua za dvije violine, tri su zapravo obradbe gudačkih kvarteta. Tehnički su manje zahtjevne varijacije na popularne teme. Pretpostavka da je J. skladao i sedam simfonija (izgubljenih) po svem sudeći je netočna. Jarnovićeve su skladbe tiskali još za njegova života i poslije mnogi europski nakladnici, osobito koncerte po nekoliko puta, a mnogobrojne obradbe i preradbe potvrđuju koliko je njegova glazba bila izvođena i cijenjena. O popularnosti skladba svjedoči i korištenje njegovih tema u tuđim djelima: P. Wranitzky rabi temu Rondeau russe (Kamarinskaja) iz 14. koncerta u baletu Das Waldmädchen, koji je poslije preuzeo L. van Beethoven u glasovirskim varijacijama; nadalje, u operi pasticciu W. Shielda, uz brojeve iz Gluckove Alceste i opera Andromaque, Raoul barbe-bleue i Colinette à la cour A. E. M. Grétryja, upotrijebljen je za finale Rondo iz Jarnovićeva Concerto favori, a u pasticciu The Prisoner, T. Attwood uz vlastite brojeve uvodi ariju iz Mozartova Le nozze di Figaro te ponešto modificiranu temu iz Jarnovićeva Favorite Rondo. Više Jarnovićevih skladba pohranjeno je u Arhivu HGZ u Zagrebu, posebice 16 violinskih koncerata (osim br. 13), tri koncertantna kvarteta, 12 dua, Favorite Rondo i varijacije. Prema Jarnovićevu životu napisao je G. Desnoiresterres-Le Brisoys roman Jarnowick (2 sv. Pariz 1844), a E. Monnais (pseud. Paul Smiths) novelu Une Leçon de Jarnovich (u djelu Scènes de la vie d’artiste. Pariz 1884).

DJELA (tiskana): Premier concerto a violon principal premier et second violons alto et basse deux hautbois deux cors adlibitum, u A-duru. Paris 1773. – 2.me Concerto…, u D-duru. Paris 1775. – III Concerto…, u G-duru. Paris 1775. – IV Concerto…, u A-duru. Paris, 1777. – Cinquième concerto pour le violon, u E-duru. Paris 1777. – Sixième concerto…, u F-duru. Paris 1779 (J. preradio za glasovir ili čembalo i violinu s naslovom Favorite sonata. London 1792). – (6) Airs variés za violinu i violončelo. Berlin–Amsterdam (1782). – (VII) Concerto pour le violon, u G-duru. Paris (1782). – Huitième concerto…, u B-duru. Lyon–Paris 1782. – 9me Concerto…, u G-duru. Paris 1782. – Duo Favorit za violinu i violončelo. Paris (1786). – Concerto…, u E-duru. Berlin 1787 (izdavač Hummel označio kao XII. koncert). – Dixième concerto…, u E-duru. Paris 1787 (J. preradio u 2 sonate za čembalo ili glasovir i violinu. London 1795). – (XIII) Concerto…, u A-duru. Paris 1789. – No 14. Concerto…, u A-duru. Paris 1789 (J. preradio u 2 sonate za čembalo ili glasovir i violinu. London 1795). – 6 Duos, op. 16, za 2 violine. Offenbach (1790) (isto s naslovom 6 Duos dialogués, Paris–Offenbach s. a.). – 6 Duos concertans, op. 24, za 2 violine. Paris (1793) (II duo u redakciji L. Miranova, Zagreb 1939, 1956). – XI Concerto…, u B-duru. Paris (1795). – No XII Concerto…, u D-duru. Paris (1795) (tiskan u redakciji F. Lhotke, Zagreb 1971). – No 15. Concerto…, u E-duru. London (1795). – (XVI) Concerto… (Concerto favori), u G-duru. Paris (1795). – Mr. Jarnovichi’s Reel, za glasovir. Edinburgh (1796). – Original Duet, u A-duru, za 2 violine. London (1796). – Trois quatuors concertants, op. 1, za 2 violine, violu i violončelo. Hamburg–Berlin–Paris (1800) (u izdanju Muzikološkog zavoda, Zagreb 1976). – Sonate pour violon et basse, composée par Jarnovik. Paris (1803). – Favorite solo, u A-duru, za violinu i violončelo. London (1806). – Fantasia in Rondo, za čembalo ili glasovir. Napoli (s. a.). – Jolis airs variés, za violinu i violončelo. Lyon–Paris (s. a.).
 
LIT.: Mémoires secrets de Bachaumont. London 1785. – K. Ditters von Dittersdorf: Lebensbeschreibung. Leipzig 1801. – E. L. Gerber: Neues historisch-biographisches Lexikon der Tonkünstler, 2. Leipzig 1812. – M. Kelly: Reminiscences. London 1826. – W. T. Parke: Musical Memoirs. London 1830. – A. Gyrowetz: Biographie des Adalbert Gyrowetz. Wien 1846. – C. F. Pohl: Mozart und Haydn in London, 2. Wien 1867. – A. Schering: Geschichte des Instrumentalkonzerts bis auf die Gegenwart. Leipzig 19272. – A. Schneider: Ivan Mane Jarnović, hrvatski guslač-virtuoz i skladatelj 18. stoljeća. Sv. Cecilija, 37(1943) br. 1–6. – R. A. Mooser: Violinistes-compositeurs italiens en Russie au XVIIIe siècle. Rivista musicale italiana (Milano), 52(1950) 1/VIII, str. 64–70. – M. K. Ogiński: Lettres sur la musique adressées à un de ses amis de Florance en 1825 (rkp. 1828; poljski prijevod: Listy o muzyce. Kraków 1956). – M. Pincherle: L’illettré Jarnovick. Le monde des virtuoses. Paris 1961. – N. K. Nunamaker: The Virtuoso Violin Concerto before Paganini: the Concertos of Lolli, Giornovicchi, and Woldemar (disertacija). Indiana University, Bloomington 1968. – C. White: The Violin Concertos of Giornovichi. The Musical Quarterly (Oxford), 58(1972) 1, str. 24–45. – Ivan Mane Jarnović, 1–2. Zagreb–Osor 1978–1980. – T. B. Milligan: The Concerto and London’s Musical Culture in the Late Eighteenth Century. Ann Arbor 1983. – W. Lebermann: Répertoire International des Sources Musicales und Giornovichi (Jarnovick). Die Violinkonzerte. Die Musikforschung (Kassel), 38(1985) str. 281–288. – I. Bošković: Gdje je i kad rođen Ivan Mane Jarnović? Marulić, 19(1986) 2, str. 239–250. – V. Katalinić: Zu einigen Popularthemen in Jarnovick’s Violinkonzerten. International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, 18(1987) 1, str. 19–30. – S. Žmikić: Ivan Mane Jarnović. Pokušaj logičnog razmišljanja o njegovom prezimenu. Sv. Cecilija, 57(1987) 3/4, str. 67–69. – V. Katalinić: Sonatni stil i njegove značajke u violinskim koncertima Ivana Jarnovića. Arti musices, 1990, 21/2, str. 175–192. – C. White: From Vivaldi to Viotti: a History of the Classical Violin Concerto. Philadelphia 1992. – V. Katalinić: Pasticcio i Jarnovićev prilog toj scenskoj formi. Arti musices, 1994, 25/1–2, str. 238–242. – S. Tuksar: Djela hrvatskih skladatelja 18. stoljeća u glazbenim zbirkama Kraljevine Švedske. Ibid., str. 231–237. – B. Traerup: Jarnović u Danskoj. Ibid., 1998, 29/1, str. 16–26. – Zagreb 1094–1994. Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura. Zagreb 1998. – I.Bošković:Litteraria, musicalia et theatralia, 2. Glazbene teme. Split 2003, 91–107, 440–441.         
 
Vjera Katalinić (2005)