BARLÈ, Janko

BARLÈ, Janko, povjesničar; etnograf, glazbeni pisac (Budanje kod Vipave, 12. III 1869 — Zagreb, 18. II 1941). Sin je učitelja Ivana. Osnovnu školu učio je u Podzemlju na Kupi, gimnaziju u Novom Mestu (1879–1884), Karlovcu (1884–1886) i Zagrebu (1886–1888). Završivši bogoslovni fakultet u Zagrebu (1888–1892), zaređen je 1892. za svećenika. Glazbeno znanje stjecao je uz oca orguljaša te uz franjevca Hugolina Sattnera u Novom Mestu i Franju Vilhara Kalskog u Karlovcu, a kao član glazbenog društva bogoslova »Vijenac« učio je svirati violinu. Bio je kapelan u Garešnici (1892–1893), a u Zagrebu najprije vjeroučitelj u Zavodu za gluhonijemu djecu, zatim u nadbiskupijskoj kancelariji aktuar, bilježnik, arhivar i od 1916. do 1938. ravnatelj. Od 1904. je prebendar, od 1911. nadbiskupov tajnik, a od 1916. kanonik. Sudjelovao je u javnom i kulturnom životu kao član Društva hrvatskih književnika, predsjednik Cecilijina društva, potpredsjednik Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda, odbornik Filharmoničkog društva, a od 1921. je bio dopisni član JAZU. — Područje je Barlèove djelatnosti raznoliko. Bavio se beletristikom, crkvenom poviješću, poviješću zdravstva, etnografijom i napose historiografijom glazbe. Beletristički prilozi plod su njegove kulture i doživljaja, a najizrazitija im je oznaka ljubav prema prirodi povezana s rodoljubljem, slovenskim i hrvatskim. Već kao srednjoškolac počeo je pisati na slovenskom i uskoro na hrvatskom jeziku pjesme, crtice, putopisne bilješke te osvrte na pojedine književnike i njihova djela, objavljujući ih u listovima i revijama: Dolenjske novice (1886, 1888, 1891, 1892, 1914), Slovan (1887), Vrtec (1887–1894), Dom in svet (1888–1910, 1914), Angelček (1889, 1900–1903, 1905, 1906), Slovenske večernice (1890–1892), Slovenec (1891–1895, 1898, 1901, 1914), Koledar Družbe sv. Mohorja (između 1893. i 1902), Danica kalendar (između 1900. i 1937), Lovec (1921–1923), Jutro (1929), Obitelj (1929, 1930, 1935, 1936), Krijes (1931–1932). Zapažene etnografske radove publicirao je u Letopisu Matice slovenske (1889, 1893), Domoljubu (1894, 1906) i Slovenskom gospodaru (1911). Dugogodišnji rad u nadbiskupijskom arhivu i pristup u arhiv zagrebačkoga kaptola omogućili su mu poznavanje povijesnih izvora o prošlosti Zagreba, Turopolja, Slavonije, Zagrebačke biskupije, hrvatskih pavlina, franjevaca i isusovaca, kao i drugih povijesnih tema. Rezultate tih istraživanja tiskao je u periodicima: Zgodovinski zbornik (1892), Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko (1893–1899, 1901, 1905, 1908), Katolički list (između 1894. i 1919), Obzor (1896, 1912, 1915), Prosvjeta (Zagreb 1897–1907, 1909, 1910), Vienac (1897, 1902), Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva (1899, 1902, 1905–1909, 1912, 1913), Vitezović (1903, 1905), Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva (1905–1914), Carniolia (1911, 1915), Bogoslovska smotra (1913, 1930), Nastavni vjesnik (1920, 1921), Narodna starina (1923, 1930, 1933), Narodna politika (1927–1929), Hrvatska straža (1929, 1930, 1936), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (1933), Pohod (1934–1935), Jugoslovenski istorijski časopis (1935), Alma mater Croatica (1937), Građa za povijest književnosti hrvatske (1938). Priloge iz povijesti zdravstva tiskao je u listovima: Liječnički vijesnik (1901–1912, 1931), Farmaceutski vjesnik (1907–1909, 1912), Glas apotekarstva (1923–1924), Prijatelj narave (1924). Rasprave iz povijesti glazbe, muzikološke priloge i osvrte na suvremeni muzički život objavljivao je u časopisima: Ljubljanski zvon (1891, 1892), Sv. Cecilija (1908–1940), Pjevački vjesnik (1909), Agramer Tagblatt (1913), Narodne novine (1913, 1914), Novine (1915), Nova Evropa (1922). Potpisivao se šiframa i pseudonimima: -e, -e-, B., -r-, Janko Podgorec i Janko Komar. Bio je urednik Književnog društva Sv. Jeronima, a od 1913. do 1940. časopisa Sv. Cecilija koji je postao vodeći glazbeni časopis u nas i u kojem je objavio najveći dio svojih muzikoloških studija te, u skladu sa shvaćanjima hrvatskih cecilijanaca, promicao proučavanje i oživljavanje hrvatskih crkvenih popijevaka. Svojim otkrićima omogućio je razumijevanje kontinuiteta hrvatskoga glazbenog stvaralaštva i uvid u glazbenu kulturu prošlih triju stoljeća.