BARTOL KRBAVAC

BARTOL KRBAVAC, glagoljaški pisac i iluminator (južna Krbava, XIV st. — ?, poslije 1421). Pisarsku djelatnost razvio je u svom zavičaju, južnoj Krbavi, odakle se preselio u Hrvatsko primorje zbog nemira i ratova između Žigmundovih sljedbenika i pristaša Ladislava Napuljskog, kako sam piše u sačuvanom kolofonu glagoljskog Brevijara: »Let gospodnih 1414 ja Bartol rečeni pisac plemenšćinu Kerbavac te beh prisilen u straničarstvo za rat ku nečistivi Hrvoj z Bosnani i z Beneci i s Turki uzdviže na krala Ugarskoga Žigmunda«. Najstariji i najbolje sačuvani kodeks, tzv. Berlinski misal iz 1402 (Berlin, Državna knjižnica) pisao je B. za popa Vuka (Vlka), sinovca Vitka, opata benediktinskog samostana Sv. Jurja na rijeci Koprivi (Zrmanja), današnjem obrovačkom grobištu (F. Bulić). Drugi je kodeks pisao 1414. u svojoj kući (»u moioi polači«), negdje u Hrv. primorju, za bakarsku kaptolsku crkvu Sv. Andrije. To je bio glagoljski brevijar velika formata. U nj su kao u spomen knjigu bilježili bakarsku crkvenu kroniku, gdje je uz ostalo i podatak o preseljenju Krbavske biskupije iz Modruša u Novi 1469. Iz zapisa se doznaje koliko je bilo crkava i oltara u Bakru i okolici. Brevijar se nalazio u kaptolskom arhivu do 1740, kad kanonik Barčić prevodi sve bilješke na talijanski i unosi ih u svoju povijest Bakra. Oveću Bartolovu bilješku s isječkom njegove biografije i s podacima o postanku i pisanju Brevijara prepisao je M. Sladović iz bilježnice »Kvaderni kapitulske colegiate crekve Bakarske sv. Andreje apustola« i tako je sačuvao jer se Kvaderni i Brevijaru zameo trag. U tom zapisu B. sebe naziva i »supisac«, što znači da je radio kolektivno u radionici ili skriptoriju. I dva istarska misala: Ljubljansko-beramski (Ljubljana, Narodna in univerzitetna knjižnica) i Ročki (Beč, Nacionalna knjižnica) potekla su iz Bartolova pera, jer je upisao svoje ime u Kanonu mise, u rubriku spomena živih (memento vivorum): »Tu pomeni žive eže hoć i Bartola pisca«. Ne zna se siguran datum postanka tih kodeksa. Sačuvani Bartolovi kodeksi odaju vješta i darovita pisara, vrlo discipliniranih poteza u strogo dvolinijskom sistemu slova hrvatske uglate glagoljice, te ga možemo smatrati prvorazrednim krasnopiscem. Tekstove je ukrasio elegantnim inicijalima, bogatih ostvarenja: simetričnih, asimetričnih i reduciranih, naročito kod najučestalijih inicijala V i B na počecima evanđelja i epistola. Od starijih elemenata: dvopleta, tropleta, geometrijskih oblika, palmeta, polupalmeta, rakovica, spirala, zupčasto isprekidanih crta oblikovao je skladne inicijalne korpuse. Svojom sigurnom rukom ukrasio je završetke inicijala i rubove stupaca vertikalnim i horizontalnim crvenim crtama, kružićima, točkicama i listićima. Minijature u Berlinskom misalu, prema vješto naslikanoj glavi u gornjem produženju inicijala B (f. 166 c) koji je izvela Bartolova ruka, dostižu minijatorsko umijeće. Ikonografske kompozicije Sv. Petra i Pavla te lik Sv. Pavla apostola u inicijalu B slični su onima u Ljubljanskom i Ročkom misalu, koji su bogatiji minijaturama istoga predloška a različitih majstora. Napustivši krbavski kulturni krug B. je kaligrafsko pisanje i iluminaciju glagoljskih liturgijskih knjiga prenio u sjevernije krajeve. Tu je on vjerojatno organizirao skriptorij i stvorio umjetničku atmosferu pisanja i opreme knjiga, u kojoj su kasnije pop Martinac i drugi anonimni pisari nastavili u Bartolovu stilu pisati i ukrašavati glagoljske kodekse kvarnerskog bazena i Istre. Tu je nastao i tzv. Humski brevijar (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu) koji bi detaljnija analiza pisma i iluminacije mogla također pripisati Bartolovoj tehnici.