BAZALA, Albert

BAZALA, Albert, filozof (Brno, Čehoslovačka, 13. VII 1877 — Zagreb, 12. VIII 1947). Sin je Josipa, bankovnog stručnjaka, pripadnika praške obitelji poznate još iz husitskih ratova, i Amalije, sestre Đure Arnolda. Osnovnu školu polazio je u Bjelovaru (1883–1887), gimnaziju u Bjelovaru, Slavonskoj Požegi i Zagrebu, gdje je maturirao 1895. Studirao je filozofiju i klasičnu filologiju na zagrebačkom Sveučilištu (1895–1899). Tu je doktorirao 1900. disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (Nastavni vjesnik, 1900, 4) i habilitirao se za privatnog docenta 1904. raspravom Marulićev moralno-filozofski rad. Od 1899. bio je nastavnik u gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. God. 1905/1906. studira u Münchenu kod T. Lippsa i H. Corneliusa, u Jeni kod R. Euckena, u Halli kod W. Reina, a u psihološkom institutu u Leipzigu kod W. Wundta, zatim u Pragu, gdje upoznaje T. G. Masaryka i F. Drtina. Wundtova koncepcija psihološkog voluntarizma, Euckenova kulturno-filozofska orijentacija te Masarykovi i Drtinovi općekulturni, socijalni i filozofski pogledi, znatno su utjecali na izgradnju Bazalina filozofskog stajališta. Od 1906. bio je nastavnik ženskog liceja u Zagrebu, 1909. postao je izvanredni, 1912. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je, s prekidima (1920, 1924–1927, 1943–1945), djelovao sve do smrti. God. 1920. bio je povjerenik za prosvjetu i vjere Zemaljske vlade u Zagrebu, 1924. je umirovljen kao republikanac, a 1943. kao antifašist. Počasnim članom Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora postao je 1909, dopisnim članom JAZU 1910, pravim 1922, a od 1933. do 1941. bio je predsjednik Akademije. Bio je odbornik, tajnik i predsjednik Matice hrvatske, dekan Filozofskog fakulteta (1914/1915, 1932/1933), rektor (1932/1933) i prorektor (1933/1934, 1934/1935) zagrebačkog Sveučilišta, odbornik Društva hrvatskih književnika te dugogodišnji tajnik, predsjednik (1930–1932) i doživotni počasni predsjednik Pučkog sveučilišta. — B. je bio jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca u prvoj pol. XX st. Objavio je nekoliko knjiga i oko 130 znanstveno-filozofskih, psiholoških i kulturno-historijskih rasprava i eseja te više recenzija, polemičkih, političkih i prigodnih članaka. Njegovo najopsežnije filozofsko djelo Povijest filozofije u 3 sveska (1906–1912), prvo te vrsti u nas, izvršilo je dvostruko važnu kulturno-znanstvenu ulogu: širenja filozofske kulture i stvaranja narodne filozofske terminologije. B. je u skromno filozofsko nazivlje hrvatskog jezika unio adekvatne termine i skovao mnoge jezične novotvorine. Trećoj knjizi Povijesti filozofije dodao je Tumač najobičnijih filozofijskih naziva. Terminologiju njegova filozofskog djela, napose Povijesti filozofije te priloga iz filozofije u Pedagoškoj (Zagreb 1895–1906) i Hrvatskoj enciklopediji (Zagreb 1941–1945) prihvatila je većina pisaca u Hrvatskoj u razdoblju između dva rata. Uz svjetsku filozofsku misao, proučavao je cijeloga života i hrvatsku filozofsku baštinu tražeći ideje koje odgovaraju duhu njegova naroda. Iz područja povijesti filozofije te o povijesti i smislu narodne filozofije objavio je, između ostalog, rasprave Doba sofistâ (Vienac, 1901), Misaoni svijet južnih Slavena (Omladina, 1918/1919), Svijet i život u perspektivi fizikalnog racionalizma. O tristogodišnjici rođenja B. Spinoze (Rad JAZU, 1933, 245), O jugoslavenskoj misli (Narodne novine, 1935) i Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (Obzor Spomen-knjiga, 1860–1935). Bogatstvo stoljećima izgrađivane filozofske misli B. je na osebujan način povezivao s pitanjima tadašnjeg života. Izbor filozofskih tema diktirale su mu potrebe kulturno-povijesne situacije njegove uže domovine. U mladenačkom ulazu u literarnu borbu »starih« i »mladih« bio je na strani »starih« braneći ideju i vrijednost narodne kulture. U člancima Moderni i narodna književnost (Hrvatstvo, 1904), O umjetnosti (Glas Matice hrvatske, 1906), Narodna kultura i Pravo nagona (Hrvatsko kolo, 1907, 1908) iznosi misao da doživjeti kulturu i dati joj vrijedan prilog može i pojedinac i narod tek onda kada je na svoj specifičan način shvati, doživi i izrazi. Uz opći problem narodne kulture povezivao je misao prosvjete na koju se nastavljaju pitanja o slobodi, slobodi volje, stvaralaštvu, stvaralačkoj ulozi ličnosti, humanosti, radu i dr. Ovu je tematiku obradio u raspravama Egoizam i altruizam, O slobodi volje (Hrvatsko kolo, 1909, 1910), O slobodi (Savremenik, 1922), O ideji prosvjete, Od predavanja do radne zajednice (Zbornik za pučku prosvjetu, 1922), O slobodi nauke i umjetnosti (Obzor, 1934, 163–167) i dr. Kultura kao garancija humane egzistencije po Bazali je svagda revolucionaran čin, a prosvjeta osnovni kulturni instrument. U pitanju o slobodi volje zastupao je determinizam. Od ranijih rasprava do programatskih govora iznosio je misao o stvaralačkoj ulozi ličnosti i nuždi rada kao jamstvu napretka. Izlaz iz krize života nalazio je u stvaralačkim moćima čovjeka pa su osnovne kategorije njegove antropologije napredak i rad. Iz svih ovih komponenata formirao se lik Bazaline osebujne filozofske koncepcije – voluntarističkog aktivizma – koji svoju završnu formulaciju dobiva u njegovim najvažnijim filozofskim studijama: Metalogički korjen filozofije (1924) te Svijest i svijet, subjekt i objekt (čitao 1927. u JAZU). Središnji problem ovih studija, koje širinom problematike prelaze naslovom postavljene granice obuhvaćajući široko područje filozofskih misli, jesu gnoseološki i ontološki problem, uzajamno povezani i usklađeni. Dio koji je imao obraditi završni vrijednosno-kulturni krug problema nije objavljen ali su te Bazaline koncepcije poznate iz manjih prigodnih rasprava. Spoznajna funkcija je po Bazali derivat volje koji posredstvom logičkih veza daje optimum misaonog prilagođavanja svijesti prema stvarnosti, koja je zamišljena kao dinamični pleter sazdan od više načina postojanja, više slojeva razno strukturirana bitka: od tvarnog i biološkog do svjesnog i duhovnog. Tezu voluntarizma postavlja nasuprot ekskluzivnom intelektualizmu, a aktivizam odrazuje njegov optimistički i stvaralački stav prema pitanjima života i kulture. Osobnu filozofsko-kritičku misao voluntarističkoga aktivizma razvio je i u predavanjima. Predavao je pet desetljeća povijest filozofije, spoznajnu teoriju, ontologiju, etiku, estetiku, psihologiju i sociologiju na Katedri za filozofiju, koju je bio preuzeo od svog učitelja F. Markovića. Bio je osnivač i glavni urednik Revije za filozofiju i psihologiju (1927), prvog časopisa za filozofiju i psihologiju u nas, autor revijina uvodnog članka Pod vidom ideja te urednik struke filozofija u Hrvatskoj enciklopediji. Napisao je filozofske eseje: O Aškercu kao misliocu uz Aškerčeve Izabrane pjesme (Zagreb 1913), Militia vita hominis uz Nazorovu Utvu zlatokrilu (Zagreb 1916) i O Preradoviću kao misliocu (Književni jug, 1918). Posmrtno mu je tiskano djelo Mudrost grčkog naroda u priči i pjesmi uz njegov prijevod Heziodova epa Poslovi i dani (Zagreb 1970) i rasprava Kačićeva »Elementa peripathetica« napisana 1907 (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1976, br. 3–4). Osim filozofijom, intenzivno i kontinuirano bavio se psihologijom i pedagogijom. Objavio je psihološke rasprave Psihologija u našem umjetnom pjesništvu, Estetika čuvstava, Spenzer i Wundt (Vienac, 1901, 1902), Psihologijski eksperiment u nauci i obuci (Nastavni vjesnik, 1905/1906), Psihički problem kao drama (Hrvatska njiva, 1917), Socijalno psihologijski osnovi pučkog prosvjećivanja (Zbornik za pučku prosvjetu, 1922) i dr., više radova iz pedagoške problematike u časopisima Školski vjesnik (1900), Nastavni vjesnik (između 1905. i 1926), Hrvatska smotra (1906), Napredak (1907), Hrvatska njiva (1918), Hrvatski učitelj (1924) te uvodnu riječ djelu S. Patakija Problemi filozofijske pedagogike (Zagreb 1933). Sudjelovao je u projektima za reformu i napredak školstva i održao niz stručnih predavanja iz svih područja pedagogije. B. je bio svestrano kulturno-politički angažirani mislilac pa je, osim u znanstvenom i stručnom, ostavio uočljiv trag u kulturnom i javnom životu. Zalagao se za prosvjetni demokratizam i socijalizam. Već je 1907, temeljito upoznat s prosvjetnim tendencijama u Evropi, izložio na sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta svoju koncepciju sveopće pučke prosvjete i predložio osnivanje Pučkog sveučilišta. Njegovo je izlaganje tiskano iste godine pod naslovom Pučka sveučilišna predavanja u listu Hrvatska te kao posebna knjižica. Kako vlastima nije odgovarala ideja slobodarskoga općeg prosvjećivanja, rad Pučkog sveučilišta započeo je tek 1912, najprije u Zagrebu; a potom u pokrajini, gdje je B. bio jedan od najpoznatijih i najomiljenijih predavača. Kao povjerenik za prosvjetu donio je niz uredbi i pravilnika za osnivanje katedara za pučku prosvjetu te odluku o obvezatnom osnivanju pučkih knjižnica. Pod njegovim uredništvom Pučko sveučilište je od 1922. do 1924. izdavalo Zbornik za pučku prosvjetu, gdje su tiskani mnogi Bazalini prilozi. Članke i rasprave o pitanjima prosvjete objavljivao je u periodicima Hrvatski udrugar (1908), Glas Matice hrvatske (1909), Obzor (1913, 1919), Hrvatska njiva (1917), Napredak (1921, 1922), Hrvatski učitelj (1922) i dr. Njegov poznati govor Vječni oganj, s proslave godišnjice Pučkog sveučilišta, tiskan je u Spomenici Pučkog sveučilišta u Zagrebu 1932. Bazalin interes za široku prosvjetnu i kulturnu djelatnost očituje se i u njegovu dugogodišnjem radu u Matici hrvatskoj i JAZU. Bio je urednik i stalni suradnik Glasa Matice hrvatske (1906–1909), glasila »starih«. Kao predsjednik Akademije razvio je i intenzivirao njezine djelatnosti. Održao je niz govora na svečanim sjednicama Akademije koji su tiskani u Ljetopisu JAZU (između 1926. i 1941), Obzoru (1936, br. 252) i Nastavnom vjesniku (1940/1941, br. 5). Poslije oslobođenja bio je jedan od petorice obnovitelja Akademije, za koju je izradio nove pravilnike. Bio je suosnivač Sociološkog društva 1918. Uredio je i Godišnjak univerziteta kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za 1929/1930–1932/1933. te 1934. osnovao Društvo za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu. Društvo je od 1937. do 1943. izdavalo časopis Alma mater croatica u kojem je B. objavio više stručnih rasprava (1937–1940). Pisao je i kazališne kritike (Vienac, 1901). Aktivno je sudjelovao u političkom životu u Hrvatskoj u razdoblju između dva rata. Bio je istaknuti član i tajnik Hrvatske zajednice, političke stranke koja se deklarirala za republiku i federativno uređenje Jugoslavije, te suradnik i uvodničar njezina političkog dnevnika Hrvat (1919, 1921, 1922, 1925–1928). Bazalini politički članci i govori tiskani su u listovima Narodno jedinstvo (1921, 1922, 1927), Graničar (1925, 1926, 1928), Hrvatska riječ (1926), Hrvatski list (1926) i dr. Zauzimao se za autonomiju sveučilišta (Obzor, 1922, 349, 350; 1923, 69). Surađivao je i u periodicima: Narodne novine (1906, 1915), Agramer Tagblatt (1907, 1910), Hrvatski udrugar (1907, 1908), Slovo o životu znanosti i umjetnosti (1908), Smotra jugoslovanskih kulturnih društev (1910, 1911), Slovenski narod (1912), Spomen-knjiga Središnje zveze hrvatskih seljačkih zadruga (1912), Strossmayerov kalendar (1912), Vedaletnik (1913), Glasnik dalmatinskih učiteljskih društava (1914), Narodna odbrana (1914), Narodno jedinstvo (1914, 1921, 1922, 1927, 1928), Savremenik (1914), Omladina (1918), Ženski svijet (1918), Novo doba (1920, 1931), Zagreb (1920), Prijatelj naroda (1925), Narodni glas (Osijek 1926), Ljetopis Matice srpske (1928), Jutarnji list (1929, 1931, 1939), Srpski književni glasnik (1930), Omladinska akcija (1934), Spomenica o pedesetoj godišnjici Strossmayerove galerije (1934), Nova Evropa (1937), Strossmayerov dan nauke i umjetnosti (1937), Philosophia (1938), Spomenica Camilla Lucerna (1938), Ilustrirani vjesnik (1946) i dr. — Bazalino je djelo ugrađeno u pola stoljeća kulturne i znanstvene povijesti Zagreba i Hrvatske. Svojim djelovanjem premostio je raspon između zbilje ljudske opstojnosti i refleksije o njoj. Njegova filozofija prezentira osebujnu filozofiju vremena i sredine u kojoj je stvarao, a njegovi mnogobrojni članci i znanstvene rasprave, neće, iako danas već djelomično preživjele, prestati predstavljati znatan kamen u izgradnji i sastavu naše kulturne povijesti.